HOP

Srpski mitropolit Porfirije Perić mogući patrijarh SPC-a u izravnom srodstvu je s Vučićevom majkom Angelinom

Mitropolit Zagrebačko – ljubljanski Porfirije Perić kao rođak srpskog diktatora Vučića prvi favorit za izbor novog patrijarha SPC

Svaki patrijarh SPC suvremenog doba bio je slijednik političkog režima Srbije

Srbi pišu uvelike da je mitropolit Zagrebačko – ljubljanski mitropolit Porfirije ( na krštenju 1961. rođen kao Prvoslav ) Perić Vučićev glavni favorit za novog patrijarha Srpske pravoslavne crkve. Ništa to nije slučajno, budući je mitropolit Porfirije, kojega Vučićevi mediji tipa Mitrovićevog TV Pink već prozivaju vladikom, u izravnom srodstvu s Vučićevom majkom Angelinom. Oboje su i rođeni u bačkom gradu Bečeju na obalama Tise, a imaju i romske aka ciganske krvi, s obzirom da Vučićeva majka Angelina, djevojačkog prezimena Milovanov, po njezinoj ženskoj liniji s majčine strane rodbine ima čiste romske krvi, tako da i u venama srpskog diktatora Aleksandra Vučića teče, pored svega ostalog, još i vrela ciganska krv. Prvoslav Perić, poznati pjevač četničkih ojkača,svuda zvan i znan kao mitropolit Zagrebačko – ljubljanski Porfirije je revni učenik staroga srpskog vladike bačkog Irineja Bulovića, jednog od najvećih zilota unutar Srpske pravoslavne crkve, velikog političkog rusofila i ogorčenog protivnika Rimokatoličke crkve i bilo kakvog iskrenog ekumenskog ozbiljnog i iskrenog razgovora na crkvenoj razini između poglavara kršćanskih crkava zapadnog i istočnog crkvenog obreda.

Mogući izbor pročetnički orijentiranog velikodostojnika SPC Porfirija Perića za poglavara SPC ne bi bio politički presedan u Srba u političkom promoviranju nekog svećenika na, kako oni vole reći, “tron nasljednika Svetog Save.” Stariji će se lako sjetiti primjera iz sredine prošlog stoljeća kad je na nagovor oca srpskog nacizma i očuha srpske nacije Dobrice Ćosića, jugoslavenski diktator i masovni komunistički ubojica svjetskih razmjera Josip Broz zvani Tito, prihvatio ustoličenje svećenika Germana, svjetovno Hranislava Đorića na mjesto patrijarha SPC. On je iznimno dugo stolovao na vrhu Srpske pravoslavne crkve i u srpskom narodu je ostao prepoznatljiv po neslavnom nadimku “crvenog patrijarha”, jer je u svemu podilazio Titovom zločinačkom komunističkom poretku. U njegovo vrijeme broj onih istinskih vjernika SPC se jako osuo, a patrijarh German je za nekoliko desetljeća stolovanja u SPC više skrbio udovoljenju prohtjeva političkih moćnika u komunizmu nego o svojoj pastvi vjernika. To i ne čudi s obzirom da je bio u izravnom srodstvu s duhovnim očuhom srpske nacije Dobrosavom zvanim Dobricom Ćosićem, polupismenim i jedva svršenim srednjoškolcem gimnazije u Kruševcu, bližeg usmjerenja poljoprivredne struke. Zanimljivo, Dobrica Ćosić koji se za života razmetao velesrbovanjem, također je u sebi nosio etnički i romsku aka cigansku genetiku. Time se i može objasniti njegova psihopatološka unutarnja potreba velesrbovanja, jer je svjesno ili podsvjesno znao da nije čistokrvni Srbin, te je u svojoj suludosti i sumanotosti razmišljanja želio Srbima na lud, poremećen i nenormalan način dokazati vlastitu etničku pravovjernost srpskom narodu i srpskoj državi povećanim izljevom mržnje u predio velikog mozga.Umjesto da se nesuđeni poljodjelnik bavio kalemarstvom u rodnom mu selu Velika Drenova kod Trstenika u Pomoravlju, on je ambiciozan, ali nevjerojatno intelektualno ograničen, kanio biti srpskim Mesijom, premda nije imao nikakva predodređenja za tako što.

Nije Dobrica Ćosić, kao gimnazijalac po naobrazbi, ali srpski akademik SANU po Titovom političkom naputku, jedini čovjek nečiste krvi, (sintagme preuzete iz naslova romana srpskog pisca Bore Stankovića iz Vranja i njegovog remek djela “Nečista krv”) među srpskim lažnim velikanima. I nadaleko poznate četničke vođe iz Drugog svjetskog rata Dragoljub zvani Draža Mihailović i njegova desna ruka Nikola Kalabić bili su djeca rođena u mješovitim srpsko – ciganskim brakovima roditelja Srba i Roma. Ono kako su ponašali, slaveći i zagovarajući zločine ubijanja, klanja i paljenja u ime Srba i srpstva, ne bi učinio niti jedan uistinu čistokrvni Srbin. Ljubav prema vlastitom narodu nikada se ne dokazuje nesnosnom mržnjom prema nekom drugom narodu, jer takav onda ne voli ni vlastiti narod. pošto ga mržnja iznutra nagriza. Jer, svaki čovjek svjestan svog stvarnog etničkog podrijetla nema nikakve psihološke potrebe većinskom se narodu na teritoriju gdje živi dokazivati pripadanjem toj sredini najjačim stupnjem mržnje i pozivima na progone, uhićenja, premlaćivanja i ubojstva onih što nisu nacionalno ili vjerski dio većinske sredine. U tome su i Draža Mihailović i Nikola Kalabić, napola Cigani i napola Srbi, imali istomišljenjaka u suvremeniku njihovog doba Adolfu Hitleru. Vođa nacista je najviše progonio Židove, premda je i sam imao židovske krvi. Danas, jedan izvorni Armen i potmak pravoslavaca, turski lider Erdogan, glumi najvećeg Turčina i islamistu, a od samih Turaka taji da mu njegovi preci nisu bili ni Turci, niti muslimani.

 

I koliko god je patrijarh German bio titoistički patrijarh, u istoj je mjeri i njegov slijednik na mjestu poglavara SPC patrijarh Pavle (rođenjem Gojko Stojčević) isto tako bio do kraja pravovjerni i slijepo odani sluga Miloševićeve vlasti. Skupa sa svojim svećenstvom, blagoslivljao bi mnoge krvoločne srpske ratnike prije polaska u osvajačke ratove na prostorima bivše Jugoslavije, serijskim ubojicama i kradljivcima iz prijeratnog i ratnog razdoblja, masovno je davao oprost svih grijeha, ako se iskažu u bitkama za srpstvo i pravoslavlje na njemu i svim velikosrbima zamišljenoj crti Velike Srbije, što se točno poklapa sa krajnjim granicama srednjevjekovnih turskih osvajanja i vojne okupacije svih zapadnih hrvatskih zemalja. Potkraj Miloševićeve krvave vladavine što je cijelo područje bivše Jugoslavije zavila u crno njegovim osvajačkim ratovima, patrijarh Pavle, osjetio je duh ubrzanih političkih, premda, ispostavilo se umjetnih i privremenih promjena u Srbiji, te je prije političkog pada ratnog zločinca Miloševića na izborima u rujnu 2000. godine dao potporu tadašnjoj združenoj srpskoj oporbi. Kad je umro, u javnosti je isplivala njegova dugo skrivana politička oporuka Srbima, u kojima ih zavjetuje i u budućnosti borbu svim sredstvima za povrat pod srpsku državnu i političku kontrolu svih “srpskih zemalja”, u onom istom obujmu, kako ih umišlja i djetinje uobražava i notorni zločinac Vojislav Šešelj.

No, u doba vladavine patrijarha Pavla, glavnu riječ su u crkvenim krugovima vodila trojica vladika SPC, poznatih pod kodnim i zajedničkim nazivljem 3A. To su bili vladike Atanasije, Artemije i Amfilohije. Nedavno su se upokojili u eri famoznog covida 19 vladika Raško – prizrenski Artemije i vladika Crnogorsko – primorski Amfilohije, dok je od njih trojice još živući vladika Atanasije Jeftić, rođen u Banatu, a koji je najveći dio svog svećeničkog poziva obavljao u Hercegovini. Zajednički imenitelj Atanasiju, Amfilohiju i Artemiju u njihovim javno iskazanim agresivnim nastupima tijekom ratnih devedesetih bio je ciljan na podizanje duha vjerske netolerancije u Srba na područjima Hercegovine, Crne Gore i Kosova, gdje su oni vršili službu Božiju, ali srpski narod svjesno, voljno i umišljajno navodili svojim riječima i porukama na netrpeljivost i mržnju prema susjedima druge vjere i druge nacije. Time bi ispunjavali svoju misiju dokazivanja nemogućnosti suživota raznih naroda i pripadnika više konfesija na jednom području. Ujedno su time i ispunjavali i političke zadaće kao glasnogovornici Miloševićeve i Šešeljeve politike Velike Srbije.

Nakon smrti patrijarha Pavla, na njegovo je mjesto došao patrijarh Irinej ( svjetovnog imena Miroslav Gavrilović ) Za razliku od njegovog prethodnika patrijarha Pavla, njegov je nasljednik, 45. po redu izabrani patrijarh SPC Irinej, bio rođen u srcu Srbije. No, iako Pomoravac i Šumadinac rođenjem, on je političkim određenjem bio isto što i njegov prethodnik patrijarh Pavle, rođen u Slavoniji usred Hrvatske. Obojica su do kraja života bili i ostali ubijeđeni pobornici političke ideje Velike Srbije. Patrijarh Irinej, sukladno razmjerno mirnijem političkom razdoblju u kojem Srbija više nije mogla, a nije da nije željela, voditi ratove sa susjedima kao devedesetih, obnašao je svoju dužnost primjereno novim uvjetima. Njegovih jedanaest godina stolovanja Srpskom pravoslavnom crkvom ostat će zapamćeno po samo njemu znanom i razvijenom duhu nametanja životnih vrijednosti “financijske crkve”. Više su on i njegova svita bili financijeri svoga osobnog i nevjerojatno velikog materijalnog bogaćenja, a najmanje su bili duhovnici naroda kojega predvode i u koga se zaklinju. U doba patrijarha Irineja diljem Srbije podignuto je mnoštvo božjih hramova, ali SPC baš u doba vladavine patrijarha Irineja duhom nikad nije bila toliko udaljena od naroda kojega predstavlja. Patrijarh Irinej ostao je dosljedan neslavnoj tradiciji svojih prethodnika patrijarha Germana i patrijarha Pavla. Dok su dvojica narečenih patrijarha bili uvijek vjerni poslušnici Broza, a kasnije i Miloševića, dotle ih je patrijarh Irinej u tome i nadmašio. Njegov podvižnički stav spram tiranina Vučića bio je odvratan i grozan svakome tko drži do svoga ponosa, časti i dostojanstva. Nije propuštao niti jednu zgodu, a javno ne veličati diktatora Vučića, darivajući ga naznačajnijim odličjima Srpske pravoslavne crkve za samo njemu znane Vučićeve zasluge za srpsku državu i srpski narod. Želio je pod svaku cijenu izgraditi kult ličnosti od svoga gospodara Vučića i pokušati i u svijest srpskog naroda usaditi dodatni podanički duh spram samoprozvanog srpskog vožda Vučića.

Nedvojbeno je kako u SPC ima i oduvijek je i bilo i onih glasova razuma i nade u boljitak odnosa s pripadnicima ostalih vjerskih zajednica, kako u Srbiji, tako i izvan njezinih granica. Nažalost, takvi su rijetko i samo povremeno dolazili do izraza. Jedan od takvih svijetlih primjera mogao bi biti i episkop Grigorije, rođen kao Mladen Durić. On je u usporedbi s mnogim ostalim kandidatima za novog patrijarha SPC vrlo vjerojatno i najmlađi po godinama, ali ne i po životnom iskustvu. Rođen je 1967. godine u Varešu u središnjoj Bosni, stoljećima povijesnom mjestu bosanskih Hrvata rimokatolika. Tek nakon ovog krvavog rata, po prvi put u povijesti Vareš je postao većinsko muslimansko mjesto. Sad je episkop Grigorije na službi božjoj u Njemačkoj gdje skrbi o srpskim vjernicima u iseljeništvu, posebice u Dusseldorfu i Westfallenu. Bio je gotovo dva desetljeća od 1999 – 2018. episkop zahumsko – hercegovački i primorski, a vikarni episkop humski 1999. godine. Episkop Grigorije uživa veliki ugled kod svih politički prozapadno opredijeljenih Srba, kako u Srbiji, tako i u dijaspori. Zato je prije nekoliko godina i poslat u Njemačku da svojim utjecajem i popularnošću možda ne uzburka čvrsto postavljene proistočne političke temelje SPC. Ovo utoliko više što episkop Grigorije ima najviše pristaša kod najvećeg dijela srpske mladeži, kako u samoj Njemačkoj, tako i među svim Srbima u Srbiji koji su politički protiv tiranina Aleksandra Vučića.

Nažalost, malo je nade da bi vrh SPC i sama politička vlast u Srbiji ikad dopustili da čovjek Grigorijeva svjetonazora, jasno okrenut ka zapadnim vrjednotama uljudbe ikad dođe na tron SPC. Ovo tim više vrijedi i zbog njegovih političkih aktivnosti i protiv Vučićevih, Dačićevih i Vulinovih političkih učitelja i njihovih uzora iz devedesetih Miloševića, Šešelja i Draškovića. Episkop Grigorije ili kako ga mnogi krivo zovu i titulom vladika Grigorije, bio je još kao student Bogoslovskog fakulteta u Beogradu sudionik svih antimiloševićevskih i ujedno i antišešeljevskih političkih prosvjeda u Beogradu i Miloševićevi i Šešeljevi učenici koji danas vladaju Srbijom i neskriveno se i sami pitaju o izboru novog patrijarha na Saboru određenom za 18. veljače 2021. zasigurno će se boriti do posljednjeg atoma snage da nakon smrti patrijarha Irineja, sadašnji eparhijski arkijerej Eparhije frankfurtske i sve njemačke ne postane 46. u povijesti patrijarh Srpske pravoslavne crkve. On je i posljednjih godina žestoko osuđivao Vučića i njegov razbojnički i banditski način vladavine Srbijom, tako da bi njegov izbor za patrijarha među svih petnaest kandidata bio prvorazredna i svjetska senzacija, koja bi u tom slučaju bila u najboljem smislu riječi i slom i brodolom za kršćanski otuđenu SPC kakvu sad poznamo. Episkop Grigorije je rođen, živio i odrastao u većinski hrvatskom i katoličkom Varešu i on nikad, pa ni za vrijeme obnašanja službe Božje u Hercegovini, odakle su mu preci iz Bileće i doselili u Vareš, nije krio privrženost i poštivanje Hrvata i katolika, jer je odrastao i formiran kao ličnost u Varešu, mjestu koje je odisalo u njegovo vrijeme hrvatskim i katoličkim ozračjem. Uostalom, Mladen Durić je i vojni rok bivše JNA koncem osamdesetih godina prošlog stoljeća služio u Zagrebu. Za pravo poboljšanje hrvatsko – srpskih odnosa na razini dviju crkava mogući senzacionalni, premda, iskreno, malo vjerojotni izbor episkopa Grigorija za srpskog patrijarha bio bi sa srpske strane povijesno prvi i pravi korak u popravljanju i političkih odnosa između dvije države i dva naroda. Teško će se to dogoditi, iako episkop Grigorije uživa i izravnu političku potporu dijela prozapadno izjašnjene oporbe okupljene oko bivšeg gradonačelnika Beograda Dragana Đilasa, isto tako politički naklonjenog Hrvatima i Hrvatskoj. U SPC je i ratnih devedesetih, kasnije i početkom dvijetisućitih bilo ponekih, ali usamljenih glasova političkog razuma. Tako su pokojni profesor Bogoslovskog fakulteta Radovan Bigović, kao i đakon valjevski Ljubomir Ranković u tome smislu pozitivno prednjačili svojim porukama Srbima. No, malo tko ih je u Srbiji htio na pravi način čuti, razumjeti i prihvatiti kad su svojim Srbima uglas poručivali da nije uvijek i obvezno pravi vjernik onaj što samo redovito ide u crkvu, zna napamet sve crkvene blagdane i sve svece, nego ponajprije onaj što se i u građanskom životu ljudski ponaša i tako i pridržava deset božjih zapovijedi i izbjegava sedam božjih grijeha.

Dragan Ilić iz Beograda za HOP

HOP