HOP

Ivo Andrić se nudio Paveliću kao iskusni diplomat za vrijeme Hitlera

Kameleon Ivo Andrić za  života prevario cijeli svijet, a nakon smrti nadlukavio sebe samoga
Ivan Antun Andrić hrvatski književni Nobelovac rođen u hrvatskoj i katoličkoj obitelji u hrvatskom i katoličkom selu Dolac kod Travnika
Ivo Andrić rodio se u Travniku u hrvatskoj obitelji oca Hrvata i katolika Antuna Andrića, sudskog podvornika i majke Hrvatice i katolkinje Katarine, djevojačkog prezimena Pejić. Mjesec dana po rođenju, dana 9. 11. 1892. godine u Crkvi sv. Ivana Krstitelja u rodnom mjestu, oduvijek hrvatskom i stopostotno katoličkom selu Dolac kod Travnika, Ivan, kasnije poznatiji po nadimku Ivo Andrić, kršten je u katolika. Kad je imao samo dvije godine, Ivan Andrić, ostao je bez oca. Uskoro s majkom Katarinom, Antunovom udovom, seli iz Travnika kao dvogodišnja beba u Višegrad na Drini. Došli su u dom Ivanove tetke Ane, rođene  sestre njegovog pokojnog oca Antuna. Ana Andrić je bila udata za Hrvata i katolika Ivana Matkovšika, graničnog policajca. Već iz uvodnih pojedinosti o Ivanu Antunu Andriću, uočljivo je kako on rođenjem i odrastanjem u posve hrvatskom i katoličkom okružju i obitelji i najbliže rodbine nema doslovno nikakve poveznice sa Srbima i sa srpskim pravoslavljem ili bolje rečeno svetosavljem.
Poslije završene pučke škole u Višegradu, Ivan ili kasnije poznatiji kao Ivo Andrić, upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Ivan Antun Andrić dobio je stipendiju hrvatskog kulturno prosvjetnog društva Napredak iz Sarajeva. Godine 1912. Hrvat i budući hrvatski književni Nobelovac Ivan Antun Andrić započinje studije mudroslovlja Kraljevskog Sveučilišta u Zagrebu. Međutim, započete studije nikad nije završio. Kasnije je upisao studije književnosti u Beču, onda i u Krakovu 1913. i 1914, ali je i u Austriji i u Poljskoj bio i ostao propali student koji nikad nije završio fakultet, niti je ikad u životu stekao zvanje veće od svršenog srednjoškolskog maturanta sarajevske gimnazije. 
U vrijeme rane mladosti i brucoških dana na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, mladi Hrvat iz etnički i konfesionalno većinskog hrvatskog i katoličkog, bosanskog grada Travnika Ivan Antun Andrić tamo upoznaje glasovitog pisca Antuna Gustava Matoša, jedno kraće vrijeme skupa s Augustinom- Tinom Ujevićem i stanovnikom Beograda i Zemuna. Gustav Krklec je kao rođeni Zemunac doseljen u Zagreb, Ivana Andrića osobno povezao i upoznao sa zagrebačkom knjiiževnom elitom i predstavio im ga kao mladog i darovitog pisca. Pored ostalog, Krklec je Andrića povezao u Zagrebu i sa Miroslavom Krležom. Sva ta poznanstva koja je Ivan Andrić, stekao u Zagrebu zahvaljujući predusretljivosti i ljudskosti naturaliziranog Zagrepčanina, a rođenog Zemunca Krkleca, omogućili su Andriću upoznati kao vrlo mlad čovjek sa književnim nakladnicima u Zagrebu, gdje će objaviti i više prvih književnih djela.
Krklec je kao Zemunac i pridošlica u Zagrebu,  znao na svom primjeru kako je čovjeku iz druge sredine u početku teško prilagoditi se i uklopiti se u ozračje grada gdje stiže kao došljak, točnije kao bosanski Hrvat sa drugim običajima, navikama, kulturom i ćudoredi. Andrić se pokazao kao izuzetno nezahvalan prema njegovom dobrotvoru Krklecu. Kriomice je zavodio Krklecovu vjenčanu ženu, sa njom imao aferu, a kad je Krklec otkrio da ga supruga vara sa  balavcem  Andrićem, onda se surovo osvetio Andriću. Ništa mu osobno nije kazao, već ga je pozvao u gradsku kavanu u Zagrebu, na uobičajenu i prijateljsku turu pića. Konobaru i svom dobrom poznaniku je Krklec kazao da Andriću donese za kavanski stol sasvim neopaženo vrelu limunadu. Andrić je popio limunadu na iskap,poslije toga je jedva preživio jer su mu liječnici teškom mukom spasili život na plućnoj klinici zagrebačke bolnice. Tako je na spektakularan način zauvijek završeno prijateljstvo Gustava Krkelca i Ivana Andrića. U to vrijeme svoje prve mladosti u Zagrebu studnet Filozofskog fakulteta u Zagrebu Ivo Andrić je bio izuzetno i naglašeno hrvatski i katolički orijentiran.
U prilog tome svjedoči i njegov nadahnuti nekrolog održan u Zagrebu u dvorani Vatroslava Lisinskog, a u povoduiznenadne i prerane smrti tadašnjeg doajena hrvatskog književnog kruga Antuna Gustava Matoša. Matoševu smrt Ivo Andrić je komemorirao nešto kasnije i u klubu hrvatskih studenata “Zvonimir” u Beču. To je bilo 1914. godine, a posebno je zanimljivo što je Matoš u mladosti kao pristaša Ilirskog pokreta ujedinjenja Južnih Slavena pod vodstvom Hrvata kao najdržavotvornijeg naroda od Triglava do Gevgelije i sa sjedištem Jugoslavije u budućem glavom gradu Južnih Slavena u hrvatskom i katoličkom, srednjoeuropskom Zagrebu,  imao suprotan politički i ideološki pravac od Andrića. Jer, Andrić je u ranoj mladosti počeo karijeru kao ubijeđeni i vatreni hrvatski nacionalist, a u razdoblju Velikog rata od 1914. do 1918. u kojem nije sudjelovao zbog bolesti, on drastično menja političke poglede i postaje politički “Jugoslaven” sa prosrpskim poltičkim ubijeđenjem i aktivni član politički prosrpske udruge Mlada Bosna. To ga, naravno, ne čini etnički, nego samo politički “Srbinom”. S druge strane, Matoš je razočaran u ilirizam i spoznajom bizantske naravi Srba, od mondijaliste i panslaviste, postao je veliki pobornik hrvatskog nacionalizma, pa ga i danas s razlogom slavi i hvali hrvatska desnica, bliska pravaškom pokretu. Premda su Matoš i Andrić prošli obrnute političke puteve od internacinalizma ka nacionalizmu u Matoševom primjeru, a obratnoi kod Andrića, putevi su im se stalno sudarali na hrvatskoj književnoj sceni. Zato je Ivo Andrić hrvatskog književnika i hrvatskog nacionalistu Antuna Gustava Matoša smatrao za svog književnog uzora.
Ivan Antun Andrić se već u svojim prvim književnim radovima u Zagrebu isticao i nametnuo jasno naglašenim hrvatstvom, naročito u književnom izričaju.  Njegovi prvi književni radovi odraz su njegovih hrvatskih nacionalnih težnji. Pisao je pjesme, domoljubne hrvatske članke, prikaze i književne studije u ondašnjim raznim časopisima i omladinskim listovima koji su izlazili u Zagrebu, kao što su bili “Hrvatski đak”, “Vihor”, “Bosanska vila”…U “Mladoj Hrvatskoj Lirici” hrvatski domoljubni i državotvorni pisac Ivo Andrić predstavio se 1914. godine zanimljivim izborom pjesama i nastupio je zajedno sa najistaknutijim hrvatskim pjesnicima toga vremena, sa kojima se i osobno družio. To su bili Vladimir Čerina, Vilko Gabarić, Fran Galović, Karlo Hausler, Zvonko Milković, Stjepan Parmančević, Janko Polić Kamov, Nikola Polić, Augustin Ujević, Milan Vrbanić i Ljubo Wiesner. Iz tog vremena možda je najznačajnija njegova pjesma u “Mladoj Hrvatskoj Lirici” u izdanju društva hrvatskih književnika u Zagrebu 1914. godine, a pod naslovom “Noć crvenih zvijezda”.
“Boga moli vjetar očajan.
Odmakni ženo te kukavne zavjese,
da vidimo što nam Bog poručuje
po svojim zvijezdama sama ruke sklopljene
i budne svjetiljke netko moli.
Boga i mir nad vrele postelje.
Žale grane vriskom, mole grane
tišinu rumenog zlata.
Zavjese! Zavjese!
Ovamo ruke drhtave.
Tornjevi igraju, obalci luduju.
Noć putuje, njeni se vjetri Bogu mole,
prokleto tijelo, nitko je neće preživjeti!”
Kasnije se Ivo Andrić pridružio grupi oko Književnog juga u Zagrebu, a surađivao je pored toga i u časopisima “Hrvatskoj njivi”, “Hrvatskoj ženi”… Kao izrazito nacionalno hrvatski orijentiran mladi pisac Travničanin Ivo Andrić u Zagrebu je izdao sljedeće knjige, što su listom napisane vrlo lijepim hrvatskim književnim jezikom: “Ex Ponto” u Zagrebu 1918, “Nemiri” u Zagrebu 1919, “Put Alije Đerzeleza” u Zagrebu 1920. i tri knjige pripovjedaka jasne i otvorene hrvatske nacionalne sadržine koje su objavljene u međuratnom razdoblju, čak i u Beogradu između 1924. i 1936. godine.
Pisani dokumenti iz Andrićevih studentskih dana u Zagrebu svjedoče i potvrđuju njegovo izvorno i etničko hrvatstvo i pripadnost Katoličkoj crkvi. Tako, slika prijave za upis u prvi semestar Filozofskog fakuleta Sveučilišta u Zagrebu, a koju je Ivo Andrić kao dvadesetogodišnjak vlastoručno potpisao u Zagrebu 14. listopada 1912. godine svedoči da mu je materinski jezik hrvatski i da je po nacionalnosti Hrvat, a po vjeroispovijedi rimokatolik. Istovjetno se očitovao kao Hrvat i rimokatolik i prigodom upisa na Sveučilište u Krakovu u Poljskoj. Tamo je u službenim zabilješkama Ivo Andrić napisao posve jasno i nedvosmisleno kako je on katolički Hrvat iz Bosne. Isto tako, u svom prvom kritičarskom javljanju u zagrebačkom časopisu “Vihor”, pišući o romanu hrvatskog književnika Andrije Kovačevića “Posljednji Nenadić” u izdanju Matice hrvatske u Zagrebu 1913. godine, Ivo Andrić sebe, naravno, opet ističe Hrvatom, što je i njegovo prava i jedina etnička odrednica, pošto su mu i otac i majka hrvatskog podrijetlA i oba roditelja su mu rimokatolici, a i sam je Ivo Andrić kršten u Katoličkoj crkvi kod Travnika. U književnoj kritici Kovačevićevog romana “Posljednji Nenadić” 1913. godine u Zagrebu, Ivo Andrić ponovo stavlja u prvi plan svoje nacionalno hrvatstvo:
Nama Hrvatima nepotrebna su ova nagvaždanja, jer se nema što tražiti od tih neinteresantnih srpskih Nenadića… koji se vuku kroz život kao prebijeni, a cio vijek im ispuni nekoliko lumperaja, tri ispita, dvije skupštine i jedna ljubav.”
Evo, tako je samozatajni Ivo Andrić u svojoj ranoj mladosti u duši i srcu istinski mislio i razmišljao o Srbima, koje je iskreno prezirao, ali ih je materijalno iskorištavao, isto onoliko koliko i oni njega, kako u Karađorđevićevoj nakaznoj fašističkoj Monarhiji, tako i u Brozovoj nakardnoj komunističkoj Republici.
Obe umjetne jugoslavenske tvorevine su bile velikosrpskog obličja i duha, samim tim protuhrvatski nastrojene, dajući prednost duhovno, materijalno, moralno, društveno, statusno, intelektulano i državotvorno inferioirnijem narodu Srba, a na štetu u svemu nabrojanom superiornijem narodu Hrvata u toj besmislenoj državnoj zajednici, gdje su gori Srbi željeli pod svaku cijenu vladati nad boljim i civilizacijskli naprednijim od sebe Hrvatima. To je bilo neodrživo i zato je Jugoslavija morala propasti, jer nemoguće je i nezamislivo da gori Srbi budu gazde boljim od sebe Hrvatima.
Neprijeporno je Ivo Andrić bio i pretjerano pragmatičan lik. Nastojao je kameleonski se prilagoditi svakom društvenom poretku u kojem je živio i stvarao tijekom svog dugog života od rođenja u Docu kod Travnika 1892. pa do svoje smrti u Beogradu 1975. godine. U tome je pretjerivao i on koji je zlouporabio svoje pozicije u političkom okružju SHS-a, kasnije i FNRJ, odnosno SFRJ, ali su i njega zlouporabili oni koji su ga politički protežirali kao državno programiranog i institucionalno projiciranog književnika. Da nije bio car nacionalne mimikrije, ne bi nikad i Brozovoj boljševičkoj Srboslaviji bio ni kandidiran, a kamoli imenovan 1961. dobitnikom Nobelove nagrade za književnost za njegov sadržajno oskudni i opskurni roman “Na Drini ćuprija.” Andrićev stvarateljski opus protkan je i nizom književnih krivotvorina, za koje nikad nije kazneno odgovarao.
Revni književni kritičari što su pomno čitali Andrićeva sabrana djela, primjetili su kroz njegov stil pisanja, kao pod  preslikom, cijele rečenične sintagme hrvatskog književnika i njegovog suvremenika Jakše Kušana. 
Kao što se vidi hrvatski nobelovac Ivan Antun Andrić je bio daleka umjetnička preteča svih današnjih suvremenih plagijatora. U političklom i ideološkom smislu Andrić je po potrebi trenutka bio spisateljski glasnogovornik svake aktualne vlasti. U vrijeme postojanja Austrougarske i njegove prve i prave mladosti, Andrić je oduševljeni hrvatski nacionalist, borac za ideju nezavisne i prostorno što veće Hrvatske sa Bosnom i Hercegovinom unutar granica države Hrvatske. On to ovjekovečuje i u napisanim djelima i kroz intenzivno druženje s ljudima u okruženju Antuna Gustava Matoša, Miroslava Krleže i Gustava Krkleca u vrijeme svojih studentskih dana u Zagrebu.
Kad je poslije 1918. propala Austrougarska, a na njenim razvalinama na jugu Europe stvorena država Južnih Slovena, Andrić kao pravi tehnolog svake političke vlasti, opet vezao konja gdje mu novi gazda kaže. Zato se iz koristoljublja, a ne iz emocija priklanja srpskom dvoru Karađorđevića. On, dodvoravajući se tako Srbima i očekujući za uzvrat protuuslugu za takvo ulizivačko ponašanje, pravi i Srbima predočava javno pismeni koncept i plan protjerivanja Albanaca aka Arnauta s Kosova. Srbi ga prihvaćaju, ali sa zadrškom i podozrenjem. Jer, kad je jednom izdao svoje Hrvate, koje je do raspada Austrougarske fanatično veličao, onda će još lakše prodati i Srbe ako mu to jednom bude isplativo. Zato oprezni Milan Stojadinović, predsjednik Vlade SHS-a od 1935. do 1938, čovjek školovan u Njemačkoj, za Ivana Antuna Andrića često u Karađorđevićevom dvorskim kuloarima vrlo sarkastično i pomalo cinično veli: “To je onaj kao naš čovjek Ivo Andrić, bosanski katolik ili može biti Srbin katolik, ako takvi uopće i postoje.”  Andriću podmsijeh Srba koje je služio iz makijavelizma posljednje vrste nimalo nije smetao. Dapače, poslali su ga Srbi, baš kao i Jovana Dučića u diplomaciju,, iako obojica nisu kao tek svršeni gimnazijalci, imali niti zvanja, još manje znanja, biti diplomatama. Ivo Andrić je bio veleposlanik Kraljevine SHS u Berlinu u vrijeme svemoći firera Adolfa Hitlera koncem tridesetih godina prošlog stoljeća. Kad je Hitler 1941. uveliko planirao da vojno napasti Jugoslaviju, Andrić je da bi spasio vlastitu glavu i pred izljevom bijesa Hitlera poslije prosvjeda u Beogradu, Nijemcima cinkao i posve nevino i nedužno osoblje veleposlanstva Jugoslavije u Njemačkoj. Veleposlanik Ivo Andrić je Gestapu potkazivao osoblje veleposlanstva, na čijem je bio čelu. To je neviđeni i nevjerovatni primjer antologije ljudskog beščašća, najveće i najgore ljudske pokvarenosti, svojstven samo najvećim ljudskim mizerijama, krpama u čovjekolikom obliku.
Povatkom u Beograd, Ivo Andrić provodi cijeo rat u jednom beogradskom stanu u Prizrenskoj ulici. Kasnije će ženidbom sa Srpkinjom MIlicom postati i srpski zet. Ali, za vrijeme Drugog svjetskog rata, drugog poluvremena onog prvog Velikog rata, Andrić je nastavio sa svojim vjerolomnim, prevrtljivim, odvratnim i groznim ponašanjem. U jako kratkom razmaku politički je kontaktirao najprije ustaški, onda i četnički pokret. Obema zaraćenim stranama nudio je usluge političkog lobiranja. On se ponašao kao da je rat partija šaha, igra domina ili kartaroška igra, gdje ljudi masovno stradavaju i gube živote. U njegovom okviru referentnog ponašanja, tu nije bilo ničeg amoralnog. Jer, on nije osjetio hazard gubotka vlastitog života ni u Prvom svjetskom ratu kad je bio mlad, ali boloestan i oslobođen služenja vojske. Kad je izbio Drugi svjetski rat, Andrić je uvelike srednjovječan čovjek, ali i dalje krhkog zdravlja i još više nego ranije bez suosjećanja za patnje i stradavbanja drugih ljudi. Mislio je da je vrijedniji njegov život od života drugih ljudi, kao da je Jupiter što hoda ispod zlatne kiše.
Zato se takvog mentalnog sklopa, opet iz koristoljublja, a ne domoljublja, najprije samoinicijativno ponudio ustaškom pokretu Ante Pavelića sa željom da pređe na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske.No, poglavnik Pavelić nije htio ni čuti za njega. Pavelić je pismeno odgovorio Andriću kako se ovaj u međuratnom razdoblju, praktički, svojim političkim stavovima i djelovanjem odrekao i oca Hrvata i majke Hrvatice, te bi svima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bilo nelagodno i neumjesno tamo ga primiti. Andrić je imao adute u obraćanju Paveliću s obzirom da je bio jugoslavenski diplomat baš u Njemačkoj u Berlinu firera Adolfa Hitlera, te je vjerovao da bio Paveliću bio od velike koristi i pružanja političke logistike preko Njemačke a u korist Nezavisne Države Hrvatske. Ali, poglavnik ga je odbio kazavši uz to, da iznimno cijeni pravi hrvatski doprinos svih Andrićevih rođaka i bliže i dalje familije u Travniku u borbi za stvaranje Nezavisne Države Hrvatske, ali to je bilo nedostatno da se po mišljenju Ante Pavelića i sam Ivo Andrić okoristi materijalno od zasluga njegove bliže i dalje hrvatske rodbine u Travniku i u Bosni, a svi Andrićevi rođaci bili su u Bosni nacionalno hrvatski opredijeljeni. Ivo Andriće se želio šlepati na vlastitu rodbinu, da bi izvukao materijalnu korist za sebe.
Poslije toga, revoltirani Ivo Andrić se kao suncokret ponovno okreće Srbima. Začudo, nije osobno i samoinicijativno nudio usluge četničkom pokretu Draže Mihajlovića kao što je malo prije toga učinio kad je prvi kontaktirao ustaški pokret Ante Pavelića i nudio im dragovoljno i diplomatske usluge lobiranja za Nezavisnu Državu Hrvatsku i političke afirmacije Nezavisne Države Hrvatske u svijetu. Dapače,četnici Draže Mihajlovića su prvi kontaktirali Andrića kad su preko njihovih štakorskih kanala čuli da su ga ustaše na čelu s Pavelićem odbile. Ipak, sve se završilo samo na političkom koketiranju Hrvata Ivana Antuna Andrića i četničkog pokreta pola Srbina, a etnički po majčinioj lozi pola Roma  Dragoljuba – Draže Mihajlovića.
Kad su 1945. zavladali zloglasni i zlokobni Titovi sotonski i zločinački komunisti, beskurpulozni beskralježnik Ivo Andrić je požurio odmah se učlaniti u vladajuću komunističku partiju Jugoslavije i da se po tko zna koji puta u životu politički prikloni trenutnom i privremenom pobjedniku. To mu je bilo jamstvo doživotne ulaznice za književnu i političku promociju u državi titoističkog totalitarnog sustava komunizma kretenizma. Andriću nisu smetale ni glasine i prozivke od strane srpskih pisaca, kao primjerice polupismenog očuha “srpske nacije” Dobrice Ćosića. Pomoravski kalemar iz sela Velika Drenova kod Trstenika o nacionalnom konvertitu i koristoljubivoj političkoj posrbici Ivanu Andriću intimno je mislio isto što i Milan Stojadinović prije Drugog svjetskog rata.
Ipak, na kraju ta Andrićeva taktika i strategija maratonske igre na duge staze, životno mu se isplatila kada je 1961. kao komunistički knjiiževni projekt masovnog ubojice Tita dobio politički projiciranu Nobelovu nagradu za književnost. Čak i tad Ivo Andrić u povjerljivom razgovoru svom starom znancu Miroslavu Krleži veli: “Mirkec, kako sam samo ove Srbe preveslao žedne preko vode. Oni misle da sam postao njihov, jer sam stao uz Tita, a ti barem znaš da sam ja u duši u u srcu uvijek bio i ostao samo Hrvat i katolik. Rođen sam kao Hrvat i katolik, živim kao Hrvat i katolik i umrijet ću kao Hrvat i katolik.”
Krleža mu je na to uzvratio: “Ivo, znam ja to i bez tvog priznanja. Sjećam te se iz dana naše mladosti u Zagrebu. Bio si među svima nama najveći hrvatski domoljub .Samo, da se bilo tko iz naše generacije dosjetio tvog trika i blefa kako da doskočiti Srbima, svatko od nas hrvatskih književnika moje i tvoje generacije je na isti način kao i ti mogao da dobiti Nobelovu nagradu za književnost.” Andrić se na te Krležine riječi samo zagonetno nasmiješio. Njegova šutnja je bio znak odobrenja i priznanja surove istine njegovom sugovorniku Krleži. U Bosni i Hercegovini među sva tri naorda desetljećima je bila poznata narodna poslovica:”Čuvaj se Srbina iz Sokoca na Romaniji, muslimana iz Stoca u Hercegovini i Hrvata iz Doca u središnjoj Bosni. I gle čuda, veliki maher Ivan Antun Andrić rodom je upravo iz tog  sela Dolac kod Travnika u središnjoj Bosni. Ivo Andrić je kratkoročno prevario cijeli svijet, a dugoročno je i posthumno prevario samog sebe. Ljudi koji poput srpskih aktualnih političara Mlađana Dinkića, Milana St. Protića ili nekad etničkog Hrvata, a političkog Srboslavena Ivana Antuna Andrića na političkom mitingu pred desetinama tisuća ljudi teško i uz golemu tremu jedva sriču, štucaju i mucaju čitajući, čak i napisani tekst na komadu papira, u životu imaju teško premostivu stvar. Takvim je najteže da pobijediti sami sebe.
Dragan Ilić iz Beograda
HOP

HOP na Telegramu