Stručnjak za Beroša (i sve ostalo- Plenki) nas uvjerava da ministar nakon 7 godina “nije mogao zaboraviti operirati”.
Šalu na stranu. Uz poznavanje logike i tehnike zahvata te anatomije, kirurg mora posjedovati i ODRŽAVATI vještinu! Mora “imati ruku”. Da AP zna svirati klavir, a ne zna jer ipak nije drug Tito, onda bi kirurgiju usporedio s vještinom sviranja glasovira. Nakon 7 godina nesviranja, maestro Pogorelić sigurno ne bi ZABORAVIO note, ali sumnjam da bi MOGAO dobro odsvirati i običnu ljestvicu, a kamoli npr. Fuer Elise koju sviraju učenici nižih razreda glazbenih škola!
U HVu sam bio s našim poznatim vaskularnim kirurgom, dr Andrijom Škopljancem. Nakon samo par mjeseci izvan operacione sale, a ne godina!, požalio mi se kako gubi vještinu, gubi osjećaj – jer ne operira!
Za potrebe magistarskog rada napravio sam nekoliko stotina mikrokirurških zahvata uklanjanja potkoljenice štakora uz podvezivanje krvnih žila i živaca i vađenje limfnih čvorova iz mišića i trbuha (poplitealni i ingvinalni). Životinju je trebalo uspavati, fiksirati, izrezati, kauterizirati, zašiti. Toliko sam se izvještio da je za petnaestak minuta štakor već (neveselo) trčkarao po kavezu na tri noge.
Kada biste me upitali “da li to ZNAM napraviti i danas, odgovorio bih potvrdno. Kada biste me pitali da li to MOGU napraviti, odgovorio bih niječno.
Toliko o kirurgu Berošu i njegovom šefu, stručnjaku za upravljanje viličarem.-piše naš stvarni stručnjak u domeni medicine S. Sladoljev.
A ovo je jedan komentar na njegov rad;
“ZNANOST, ISTINA I POVJERENJE U ERI MANIPULACIJE
Uvod
Znanost, od svojih početaka, bila je svjetionik znanja i napretka, disciplina koja je kroz stoljeća služila kao temelj civilizacijskog razvoja. No, u današnje vrijeme, kada bi upravo znanost trebala biti najsnažniji oslonac čovječanstvu suočenom s globalnim izazovima, sve više se nameće pitanje: je li znanost ostala vjerna sebi ili je postala alat u rukama onih koji njome manipuliraju radi profita i moći? Pandemija bolesti COVID-19 razgolitila je dublje strukture moći, otkrivajući kako 7znanstveni autoriteti sve češće ne djeluju u službi istine, već interesa. U toj slici posebnu ulogu zauzimaju znanstvenici poput imunologa Srećka Sladoljeva, čije su neovisne i argumentirane tvrdnje sustavno ignorirane ili diskreditirane.
Kriza znanosti: između istine i poslušnosti
Znanost se temelji na načelima empirije, racionalnog zaključivanja i neprekidne provjerljivosti. Ponovljivost rezultata pod istim uvjetima srž je znanstvene metode. Međutim, tijekom pandemije, primjetno je odstupanje od tog principa. Umjesto slobodne znanstvene rasprave, svjedočili smo potiskivanju neovisnih mišljenja, cenzuri podataka i selektivnom objavljivanju istraživanja.
Službena tijela zdravstvenih organizacija često su donosila preporuke koje su se, kako je vrijeme odmicalo, pokazale nedosljednima, pa čak i pogrešnima. Usprkos tome, oni koji su ih javno propitivali bili su nazivani “teoretičarima zavjere” ili marginalizirani, iako su posjedovali znanstvene kvalifikacije, istraživačku praksu i moralni integritet. Među njima se istaknuo i Srećko Sladoljev, koji je svoje tvrdnje temeljio na dugogodišnjem iskustvu u imunologiji, uvijek otvoren za znanstvenu raspravu i provjeru svojih stavova.
Slučaj Srećka Sladoljeva: znanstvenik ili heretik?
Srećko Sladoljev, imunolog s bogatim znanstvenim stažem, tijekom pandemije bio je jedan od rijetkih koji su otvoreno postavljali pitanja o učinkovitosti i sigurnosti cjepiva, kao i o stvarnim motivima masovnog cijepljenja. Njegove izjave nisu bile plod ideologije, već rezultati znanstvenih opažanja i analize dostupnih podataka. Ono što ga razlikuje od mnogih drugih jest dosljednost i hrabrost u iznošenju stava, čak i kada je to značilo suočavanje s institucionalnim pritiscima.
Umjesto znanstvene polemike i provjere njegovih tvrdnji, odgovor službenih institucija bio je pretežno ignoriranje i marginalizacija. Taj obrazac ponašanja nije iznimka već pravilo u suvremenom znanstvenom prostoru gdje istina često mora ustuknuti pred interesima industrije. Jer, priznavanje da su neki znanstvenici poput Sladoljeva imali pravo, otvorilo bi vrata tužbama, zahtjevima za odštetu i javnim isprikama, čemu se sustav instinktivno opire.
Povjerenje kao žrtva sustavnog zataškavanja
Povjerenje javnosti u institucije danas je na povijesno niskim granama. Ljudi sve manje vjeruju medijima, liječnicima, političarima i profesorima. Pandemija je bila katalizator tog procesa, no njegovi korijeni sežu daleko dublje. Kada se građanima uskraćuju potpune informacije, kada se prešućuju nuspojave i manipulira podacima, gubi se temelj svake demokratske i humane zajednice – povjerenje.
Znanost, koja je nekoć bila prostor slobodne misli, danas se često pretvara u dogmu. Institucionalna znanost nerijetko ne dopušta iskorak izvan granica onoga što je službeno prihvaćeno, bez obzira na argumente. U takvom okruženju, svaki znanstvenik koji se usuđuje razmišljati drukčije postaje prijetnja sustavu, a ne doprinos raspravi. Kada sustav radije žrtvuje istinu nego da prizna vlastite pogreške, tada gubimo ne samo vjeru u znanost, već i u samu civilizaciju.
Znanost u službi profita: farmaceutski utjecaj
Farmaceutska industrija, koja financira značajan dio znanstvenih istraživanja, sve je više pod sumnjom da upravlja znanstvenim smjerovima. Interes za zdravlje građana često ustupa mjesto interesima tržišta, dioničara i političkih elita. Kada ista industrija financira istraživanja, nadzorna tijela i medije, dolazimo do zatvorenog kruga u kojem je gotovo nemoguće razlikovati znanstvenu činjenicu od propagande.
Sustavno isključivanje znanstvenika poput Sladoljeva logična je posljedica tog zatvorenog sustava. Takvi pojedinci ruše narativ o univerzalnom povjerenju u sustav i pokazuju da istina ne pripada onome tko ima više resursa, već onome tko ima više hrabrosti.
Povratak znanosti narodu: put prema obnovi
Unatoč svemu, znanost još uvijek ima šansu vratiti svoje dostojanstvo. To će se dogoditi tek kada se prestane zatvarati u elitne krugove i ponovno se okrene čovjeku, društvu i istini. Potrebna nam je znanost koja je otvorena, provjerljiva, neovisna i etički odgovorna. Znanost koja ne traži poslušnost, već razumijevanje. Znanost koja priznaje pogreške i iz njih uči.
Znanstvenici poput Sladoljeva nisu iznimke koje treba ušutkati, već glasovi koje treba slušati. Oni podsjećaju da znanost nije statična, već dinamična potraga za istinom. Ako kao društvo odlučimo zanemariti takve ljude, onda odustajemo od same ideje slobode i znanja.
Zaključak
Na prijelomnim točkama povijesti, čovječanstvo je uvijek imalo izbore: slijepo vjerovati autoritetima ili hrabro tražiti istinu. Danas, više nego ikada, moramo odabrati drugo. U vremenu kad se znanost sve češće koristi kao sredstvo manipulacije, ključno je vratiti joj svrhu, služenje istini i čovjeku.
Povratak znanstvenom integritetu započinje priznanjem onih koji su, unatoč svemu, ostali vjerni sebi i svojoj struci. Srećko Sladoljev nije samo znanstvenik, on je simbol otpora, podsjetnik da je znanost odgovornost, a ne poslušnost. Ako ga kao društvo odbacimo, odbacujemo i svoju šansu za oporavak.
Istina ne treba mnogo, treba joj samo otvoreno uho i hrabro srce. Ostalo će učiniti vrijeme.”
-Ovako sam komentirao:
Ne znam tko je napisao ovaj tekst? Ispada da sam “jači” čak i od Noela Hararija pa koristim priliku da mu dodatno pojačam kampanju.- bio je ironičan Sladoljev.
HOP
HOP -portal na Telegramu