Stepinac kao kamen spoticanja i globalni prototip otpora

HOP vijesti

5 minuta ago

Piše: M. Bušić

Misno slavlje posljednjega dana trodnevnice uoči blagdana bl. Alojzija Stepinca, u ponedjeljak 9. veljače na spomendan sv. Skolastike, u Bogoslužnom prostoru na Kaptolu predvodio je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško, izvijestio je Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije.

Biskup Šaško istakao je da o svetoj Skolastici nema puno podataka te da „znamo tek da je, zajedno sa svojim bratom Benediktom, prihvatila život u duhu monaške predaje.“ I da takvo što nameće pitanje: „Kako to da se u Crkvi nerijetko spominjemo osoba o kojima nema puno povijesnih podataka, koje za sobom nisu ostavile neki snažniji trag, spomenik, zapise? Kako to da ih se spominjemo stoljećima, u raznim okolnostima; da ih zazivamo u molitvama?“ Takva pitanja na poseban način su izazovna u današnjem vremenu kada svi žele biti poznati, viđeni, ugledni… „Odgovor je – evanđeoski gledano – jednostavan: zrno je nedohvatljivo, ali su vidljivi njegovi plodovi. Najveća pohvala zrnu jesu njegovi plodovi. Crkva je tu snagu prepoznala u svome krilu, u Božjim ljudima, u onome za što je znala i zna da dolazi od Boga“, protumačio je biskup Šaško povezujući primjer sv. Skolastike i bl. Alojzija. Uzmimo stoga i mi tu poveznicu, te pokušajmo dokučiti njezinu bit.

Za Stepinčevo „mučeničko sjeme“ vjere koje je već uzrodilo brojnim plodovima, a koja je Crkva prepoznala uzdigavši ga na čast oltara, manje-više znamo (o njima ćemo poslije), no koji su to plodovi koji se vežu uz sv. Skolastiku, a koji su aktualni i danas nakon toliko stoljeća. Sveta Skolastika (oko 480. – 543.) bila je talijanska redovnica, sestra blizanka svetog Benedikta iz Nursije i utemeljiteljica ženskog ogranka benediktinskog reda. Smatra se majkom zapadnog ženskog redovništva jer je prva uvela Benediktovo pravilo (Ora et labora) u zajednice žena. Prema spisima Grgura Velikog, na njihovom posljednjem susretu zamolila je brata da ostane s njom cijelu noć u duhovnom razgovoru. Kad je on to odbio zbog strogih samostanskih pravila, ona se pomolila Bogu, nakon čega je izbila tako snažna oluja da Benedikt nije mogao otići. To se tumači kao pobjeda ljubavi nad strogim zakonom. Tri dana nakon tog susreta, Benedikt je u viziji vidio njezinu dušu kako u liku bijele golubice uzlijeće u nebo, što je postao njezin glavni ikonografski simbol.

Jedanput godišnje bi ga posjećivala i taj dan provodila s njime u duhovnim razgovorima izvan zidina samostana. Jedan je takav susret ovjekovječio sv. Grgur Veliki opisujući njihov posljednji susret. Uvršten je u Časoslov kao II. čitanje naroda Božjega.

“Skolastika, sestra blaženog Benedikta, bila je od same djetinje dobi posvećena svemogućem Gospodinu. Ona je obično dolazila k bratu jedanput na godinu, a Božji je čovjek silazio k njoj ne daleko izvan vrata, na samostanskom imanju. Jednog je dana ona po običaju došla a časni njen brat siđe k njoj u pratnji učenika. Čitav su dan proveli u hvaljenju Boga i svetim razgovorima, a kad se spuštao noćni mrak, zajedno su blagovali hranu. Kako ih je, pak, u svetim razgovorima zatekao kasni sat, sveta ga koludrica zamoli: “Molim te, ne ostavljaj me noćas, već razgovarajmo o radostima nebeskog života sve do jutra.” On joj odvrati: “Što to govoriš, sestro? Izvan ćelije ne mogu nikako ostati.” Sveta koludrica, čuvši bratovo odbijanje, sljubi ruke i položi ih na stol pa spusti k rukama glavu da se pomoli svemogućem Gospodinu. A kad sa stola podiže glavu, navali sijevanje i grmljavina i pljusak kiše takvom žestinom da nisu ni časni Benedikt a ni braća od pratnje mogli nogom krenuti izvan praga mjesta gdje su sjedili. Tada se Božji čovjek rastužen stade jadati: “Svemogući ti se Bog smilovao, sestro: što si to učinila?” A ona će mu: “Eto, molila sam tebe, i nisi me htio čuti. Zamolila sam svoga Boga, i on me čuo. A sada, daj, iziđi, ako možeš; ostavi me tu, pa se vrati u samostan!” A on, koji nije bio voljan ostati, osta ondje preko volje tako da su probdjeli svu noć i jedno drugo uzajamno hranili svetim razgovorima o duhovnom životu. I nikakvo čudo što je žena bila valjanija od njega; jer, po onoj Ivanovoj: Bog je ljubav, sasvim ispravno, više je mogla koja je više ljubila. I gle! Tri dana kasnije čovjek je Božji bio u ćeliji. I podigavši oči uvis, vidje dušu svoje sestre kako izlazi iz tijela i u obliku golubice prilazi nebeskim odajama. On se obradova tolikoj njezinoj slavi i zahvali svemogućem Bogu pjesmama i pohvalama; i posla braću da joj tijelo donesu u samostan i polože u grob što ga za se bijaše pripravio. I dogodi se da ni grob ne razdvoji tjelesa njih kojima je srce bilo uvijek u Gospodinu.”

Povezanost svete Skolastike i svetog Benedikta, koju tako zorno opisuje sveti Grgur Veliki, predstavlja jedan od najljepših kršćanskih primjera integracije ljudske i božanske ljubavi. Oni su bili blizanci – dijelili su isti genetski kod, isti dom i istu krv. Međutim, njihova povezanost nije stala na biološkoj razini. U kršćanskoj duhovnosti “krv” predstavlja ono što nam je dano rođenjem, a “Duh” ono što biramo slobodnom voljom i Božjom milošću. Kod njih dvoje, krvna veza postala je pogonsko gorivo za duhovni rast. Oni nisu dopustili da obiteljska privrženost postane zapreka posvećenju, već su tu naravnu ljubav “krstili” zajedničkim traženjem Boga. Njihov primjer pokazuje da ljudski odnosi postaju najsnažniji kada imaju zajednički cilj izvan samih sebe u “radosti nebeskog života”. Benedikt je bio “čovjek reda”. Njegovo odbijanje da ostane izvan ćelije nije bila bezosjećajnost, već vjernost obećanju obdržavanja pravila Reda. Skolastika, s druge strane, prepoznaje kairos … trenutak koji je iznad svakog pravila. Njihova povezanost u Duhu pokazuje da istinski red (Benedikt) i istinska ljubav (Skolastika) nisu u sukobu, već se nadopunjuju.

Grgurova rečenica: “više je mogla koja je više ljubila” – ključ je za razumijevanje kršćanskog savršenstva: pravila su tu da čuvaju put, ali ljubav je sam cilj puta. Pravila nisu sama sebi svrha, kao niti obredno pranje uoči jela, a o čemu nam danas Crkva govori stavljajući pred nas evanđeoski ulomak Mk 7,1-13, a u kojem vidimo Isusa kako ulazi u žestok klinč s farizejima oko onoga što je u vjeri bitno, a što je samo „ambalaža“. Isus ih naziva licemjerima i citira Izaiju: “Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene”. Kao primjer navodi Korban kao trik kojim su ljudi novac namijenjen roditeljima proglašavali “zavjetnim darom” Bogu, kako bi izbjegli obvezu brige o starima. Ovime i nas danas upozorava da vjera nije checklist vanjskih pravila, nego stanje srca. Možeš prati ruke sto puta dnevno, ali ako ti je srce puno “kurbana” (izgovora) da ne pomogneš bližnjemu, promašio si cijelu poantu. Baš kao što su farizeji koristili pravila da bi izbjegli osnovnu ljudsku i Božju dužnost prema roditeljima tako i današnji “odnarođeni sustavi” često postavljaju administrativna i ideološka pravila iznad dostojanstva osobe. Fokusiranost na vanjsku formu (birokraciju, političku korektnost, zakonske okvire), dok unutrašnjost, tj. savjest i moral ostaju zapušteni moderni je oblik pranja ruku dok je srce daleko od Boga i naroda. Odnosno, teško licemjerje. Hipokrizija duha. Svaki sustav koji ljudske odredbe i ideologije proglasi vrhovnim mjerilom, a pritom gazi malog čovjeka i njegove stvarne potrebe, zapravo ponavlja pogrešku farizeja koju Isus u današnjem čitanju oštro osuđuje. Isus nije bio protiv pravila, ali ni protiv čega nije bio kao kad vidi da se pravilo izdiže iznad čovjeka. Često je znao grmiti: Nije čovjek radi Subote, nego Subota radi čovjeka!

Povezanost u krvi (tijelo) i u Duhu (duša) između svetih Benedikta i Skolastike ostala je neraskidiva i nakon smrti kao potvrda da kršćanstvo ne odbacuje ljudske veze, nego ih pročišćuje i čini vječnima. I to je ono što njih blisko određuje kao i našeg bl. Stepinca. I on je također živio tu neraskidivost i tako ostao vjeran svom narodu, ali i nepokolebljivo vjeran Bogu. Znao je kada treba reći “ne” ljudskim strukturama da bi rekao “da” višem zakonu ljubavi i savjesti. Najplemenitije ljudske osjećaje ne treba potiskivati, već ih usmjeriti prema Bogu. Tada oni ne postaju navezanost, nego put prema svetosti.

Upravo je to srž Stepinčeve duhovne i ljudske drame. Kršćanska svetost ne traži nijekanje vlastitog identiteta, već njegovo potpuno pročišćenje. Za njeg ljubav prema svom narodu nije bila „politički program“ kao imidž prema vani, već moralni imperativ. On je smatrao da čovjek koji ne ljubi svoju obitelj, svoj dom i svoj narod ne može autentično ljubiti ni Boga. Kad Stepinac kaže da bi bio “hulja” kad ne bi osjećao bilo svog naroda, on zapravo govori o vjernosti. Za njega je izdaja naroda bila ujedno i izdaja naravnog zakona koji je Bog usadio u čovjeka. Njegova “krv” mu je davala identitet, ali mu je “Duh” davao snagu da tom istom narodu kaže istinu, čak i kada je ta istina bila teška (npr. u osudi psovke, pobačaja ili nepravde unutar vlastitih redova). Njegova ljubav nije bila zaslijepljena ili idolopoklonička, nego pročišćena Duhom. Bilo mu je jasno da se narodu ne služi tako da se opravdavaju njegovi grijesi, nego tako da ga se od tih grijeha odvraća. Onoga trenutka kada je vlastita nacija ili država pokušala stati na mjesto Boga i uvoditi zakone koji gaze dostojanstvo drugog čovjeka, on je “iskočio iz okvira” nacionalnog i stao u okvire božanskog. Njegovi stavovi nisu se promijenili ni kad su komunisti došli na vlast i htjeli ga prisvojiti k sebi i svojim ideološkim ciljevima. Odbio je kompromis (narodnu crkvu) iako bi to značilo biološki opstanak, no izgubio bi se Duh i jedinstvo s Kristom i Petrovim nasljednikom.

Kao što Skolastika i Benedikt počivaju u istom grobu u Monte Cassinu, tako i Stepinac danas počiva u srcu zagrebačke katedrale, u temelju naroda kojem je pripadao. Njegov grob nije samo mjesto sjećanja na jednog biskupa, već mjesto gdje su se krv (narodna povijest) i Duh (vjera) neraskidivo stopili. Stepinac nam stoga pokazuje da je domoljublje bez Boga opasnost (ideologija), a vjera bez ljubavi prema bližnjemu/rodu apstrakcija (licemjerje). I upravo ta Stepinčeva “nepopustljivost”, odnosno njegova vjernost u ljubavi i prema Bogu i prema narodu je ono što ga i danas čini tako aktualnim, ali i “kamenom spoticanja” za mnoge koji se spotiču o njega kako u domovini, tako i šire za one koji ne žele odstupiti od svojih laži i defimiranja ovog sveca. No, paradoks koji prati velike svjedoke istine jest upravo to što su znak osporavan. Oni koji ga pokušavaju prikazati kao suradnika zločinačkih režima zapravo se spotiču o povijesne činjenice i vatikanske dosjee koji dokazuju suprotno. On im smeta jer je i danas brana svim totalitarizmima i svim ideologijama kojima služe današnje odnarođene marionete. Bio je takav i prema osudi i nacizma (“nema nadčovjeka, svi su djeca Božja”) i komunizma (odbijanje raskida s Rimom), no i danas je spomen na njega jednako aktualan jer pokazuje da se o istini ne pregovara. Onima koji su navikli na političke kompromise i relativizam, njegova “nepopustljivost” (koja je zapravo bila vjernost) izgleda kao krutost. Stepinac je bio tvrd kao stijena prema laži, a mekana srca prema svakom čovjeku u potrebi.

Povijesna istraživanja, poput onih koje je objavila Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, jasno dokumentiraju da je on bio “odvjetnik onih kojima je oduzeto pravo glasa”. Njegovo spašavanje tisuća ljudi kroz Caritas i izravne intervencije kod vlasti, te kronologija njegovih pisama i javnih istupa najbolje demantira tezu o “šutnji” ili “suradnji”. Bio je pastir koji reagira odmah. U pismu Paveliću od 14. svibnja 1941., Stepinac pokazuje vrhunsku kršćansku zrelost koja nadilazi logiku “oko za oko”. U pismu on kaže kako je svjestan četničkih zločina koji su prethodili i izazivali reakciju, no i postavlja jasan kršćanski i ljudski princip: zločin drugoga nije i ne smije biti opravdanje za naš zločin. Uviđa da se pravda ne smije provoditi “na svoju ruku” i masovnim odmazdama nad nedužnima. Njegova savjest i Duh mu nalažu da zaštiti pojedinca, bez obzira na to što “krv” (nacionalni sukob) u tom trenutku vrišti za osvetom, te pokušava zaustaviti taj krug zla u samom početku. On piše: “Ovo su stvari koje vape u nebo za osvetom, kao što će u nebo vapiti i svako strijeljanje nevinih ljudi bez suda.” Kao da predviđa da će takvi postupci upropastiti moralni ugled države i naroda. Njegova ljubav prema narodu ovdje je najčišća. On želi sačuvati ruke svog naroda od krvi, jer zna da se na zločinu ne može graditi ništa blagoslovljeno. On ne dopušta crno-bijelu sliku povijesti (mi smo u svemu u pravu, a drugi u svemu kriv). On je onaj koji u mraku mržnje pali svjetlo savjesti. Njegova pisma su dokaz da nije bio samo “promatrač”, nego aktivni borac za život, koji je u svakom trenutku mjerio stvarnost istim metrom: Evanđeljem.

Ta pisma, koja su danas dostupna javnosti preko Postulature, najjači su štit njegove svetosti protiv svih onih koji ga i danas pokušavaju definirati kroz ideološke laži, bilo da također drže to isto Evanđelje u rukama i bježe od suočavanja kroz rad zajedničke Komisije nakon čijeg rada bi se krenulo u proglašenje Stepinca svecem Katoličke Crkve. Bježe od arhivske istine jer bi ona srušila desetljećima građene mitove i osvijetlila njihovo sudjelovanje u „pedagogiji postiđivanja“ zarad svojih ciljeva o „ideji da svi Srbi žive u istoj državi“, dok im pomažu odnarođene globalističke marionete koje tvrde da je Hrvatska „slučajna država“ i one s druge strane ideološkog duopola koje nisu u stanju niti istražiti i obilježiti masovna stratišta stotina tisuća svojih sunarodnjaka kako bi im se odao dostojan pijetet. Za njih je pojam „ljubavi prema rodu i krvi“ (domoljublje) opasan ili „slučajan“. Oni ne razumiju Stepinčevu duboku ukorijenjenost u narod, jer on nije bio „građanin svijeta“ u apstraktnom smislu, već sin hrvatske grude koji je upravo iz te ljubavi crpio snagu za univerzalnu obranu svakog čovjeka. Za njih je on previše „naš“, a premalo „njihova“ jugonostalgičarska figura. Oni koji nisu u stanju dostojno pokopati vlastite sunarodnjake niti istražiti istinu o masovnim grobnicama, zapravo se boje Stepinčeva ogledala. Njegova „nepopustljivost“ o kojoj govorimo nije bila inat, nego sidro u Istini. On je savršeni primjer kako se ljubi domovina bez da se postane šovinist, i kako se ljubi Bog bez da se pobjegne od odgovornosti prema bližnjemu. Rad Postulature bl. Alojzija Stepinca je ključan jer nudi gole činjenice, pisma i dokumente koji su jači od svake propagande.

Na današnje Stepinčevo nam poručuje kako se Istina se ne boji ni oluje ni klevete. Povijest je već jednim dijelom priznala, a priznat će još više u vremenu koje je pred nama kad se njegov lik uzdigne na „svetački pijedestal“ i kad će cijelom svijetu (a posebno katoličkim biskupima) on biti stavljen pred oči kao uzor kad više neće biti mjesta za sivu zonu ili diplomatsko kalkuliranje. Pritisak modernih, odnarođenih sustava koji iz dana u dan postaje sve snažniji postati će toliko snažan da će pastiri Crkve morati birati: ili podilaženje duhu Transhumanizma ili radikalna vjernost Božjem zakonu pod cijenu progona. Tu Stepinac prestaje biti samo “hrvatski svetac”, te postaje globalni prototip otpora, odnosno što znači biti u isto vrijeme vjeran Bogu i biti nepomična hrid.

Proglašenje nekog svetim je čin kad se nekog blaženika uzdiže na čast oltara, a tiče se cijele Crkve i čitavog svijeta. Neka si stoga snize tenzije oni koji Papi spočitavaju politikanstvo jer bi se mogli prepoznati kao oni koji se češu gdje ih svrbi, tj. oni koji nacionalno uzdižu iznad Božjeg, te čine ono što bl. Stepinac nije činio. Duh Sveti je taj koji vodi Crkvu. Kad on odluči da se to dogodi, to će i biti. A biti će kad to bude od važnosti za Crkvu u cjelini. Kad su naši biskupi bili u jednom svom redovnom Ad Limina posjetu Papi, Benedikt XVI im je tom prilikom rekao kako mogu s pravom biti ponosni na višestoljetnu vjernost Bogu, Mariji, Crkvi i Papi, no da trebaju biti također otvoreni poticajima Duha u sadašnjem trenutku.

Draga braćo i sestre, današnje Evanđelje i svjedočanstvo blaženoga Alojzija Stepinca ne dopuštaju nam da ostanemo na sigurnoj udaljenosti promatrača. Ona nas stavljaju pred odluku. Ne kolektivnu i ne apstraktnu, ne onu koja se prebacuje na „sustav“, „politiku“ ili „okolnosti“, nego osobnu i neodgodivu: za koga se danas odlučujem, za Barabu ili za Isusa?

Jer narod se ne sastoji od apstraktnih struktura, nego od osoba. Hrvatska se ne odlučuje samo u saborima i uredima, nego u srcima ljudi. U savjesti liječnika pred bolesnikom. U savjesti suca pred presudom. U savjesti političara pred zakonom. U savjesti roditelja pred djecom. U savjesti vjernika pred Evanđeljem.

Ako izaberemo Krista, izabrat ćemo savjest koja govori istinu i kad boli, izabrat ćemo služenje umjesto iskorištavanja, žrtvu umjesto komoditeta, vjernost umjesto prilagodbe. Taj put nije lak i ne donosi brze plodove, ali donosi život. Ako pak izaberemo Barabu, dobit ćemo kratki mir, privid stabilnosti i trenutnu korist, ali iza toga ostaje bolna praznina, umor duše i raspad povjerenja bez kojega nijedan narod ne može opstati.

Ali ista ta poruka nosi i neuništivu nadu: narod koji se vraća Kristu, koji oblikuje savjest po Evanđelju, ne može ostati u grobu. On snagom Uskrsnuća preobražava stvarnost. Ne negira rane društva, nego im daje smisao. On ne briše križ povijesti, nego mu daje budućnost. I zato se pred nama danas ne nalazi pitanje hoće li Hrvatska imati problema, nego hoće li imati ljude savjesti koji će ih nositi u Kristovu svjetlu.

Poruka blaženoga Alojzija Stepinca hrvatskome društvu danas zvuči snažno i bolno istinito: narod ne propada zbog progona, nego zbog izdaje savjesti. Zato primjer njegova života ostaje trajno obilježen proročkim sjajem, a njegove riječi: „Ne može biti govora o ozdravljenju naroda, prije nego se opet vrate k Bogu i usklade svoje nazore s Božjim nazorima“ (Propovijed akademičarkama, 25. ožujka 1941.) i danas stoje pred nama kao mjerilo savjesti i put obnove. Blaženi je Alojzije cijelim svojim životom svjedočio istinu da je savjest temelj svakoga ljudskog dostojanstva. Čovjek koji pogazi svoju savjest, pogazio je samoga sebe. Do toga ne dovodi vika protiv istine, nego šutnja kada treba govoriti. Ne svladava ga snaga zla, nego povlačenje dobra.

Neka nas zagovor blaženoga Alojzija Stepinca osposobi za tu zrelost. Da u času odluke – osobne, profesionalne i društvene – ne peremo ruke, nego položimo srca pred Krista. Da ne biramo lakši, nego istiniti put. Samo narod koji stoji uz Istinu može ostati slobodan. Samo Hrvatska koja čuje Kristov poziv: „Probudi se ti što spavaš, jer te nisam za to stvorio da ležiš vezan u podzemlju. Ustani od mrtvih. Ja sam život mrtvima. Ustani, djelo ruku mojih!“ – samo takva Hrvatska može uistinu živjeti.

HOP