HOP

ŠTO JUGOSLAVENSKI SKUPOVI DONOSE HRVATSKOJ? NIŠTA OSIM VRIJEĐANJA ŽRTAVA I POTICANJA SEBIČNE NOSTALGIJE!

Piše: Anamarija Manestar, dopredsjednica HSK-a za Europu

ŠTO JUGOSLAVENSKI SKUPOVI DONOSE HRVATSKOJ? NIŠTA OSIM VRIJEĐANJA ŽRTAVA I POTICANJA SEBIČNE NOSTALGIJE

Dok se u Kumrovcu vijore jugoslavenske zastave i pjevaju parole iz vremena jednopartijskog režima, Hrvatska se suočava s pitanjem koje više ne može ignorirati: što takvi skupovi uopće donose samostalnoj Hrvatskoj i ljudima koji danas u njoj žive?

Odgovor je jasan — ne donose ništa dobro.

Ne donose mir, ne donose stabilnost, ne donose poštovanje prema žrtvama, ne donose društvenu koheziju.
Donose samo radikalizaciju, provokaciju i opasnost da se ponovno otvore rane koje nikada nisu do kraja zacijelile.

Jugoslavenska zastava nije simbol zajedništva, nego podsjetnik na državu koja je sve svoje narode držala u strahu, dugovima i šutnji, a Hrvate posebno u političkoj podređenosti i represiji.

Najglasniji nostalgičari često su upravo oni kojima 1990‑ih nisu padale bombe po kućama, kojima nisu ubijani susjedi u vlastitim dvorištima, koji nisu gledali kako im se gradovi ruše, a obitelji bježe u kolone izbjeglica.
Oni koji nisu osjetili rat najlakše romantiziraju prošlost. Oni koji nisu izgubili ništa najlakše govore da je nekada bilo bolje.

Ali tvrdnja da se “bolje živjelo pod Titom” nije nostalgija, nego sebično ignoriranje tuđe patnje.

Bolje se živjelo samo onima koji su bili dio sustava, koji su imali pravu knjižicu, pravu vezu, pravo mjesto u hijerarhiji.
Za običnog čovjeka život je bio ograničen strahom, cenzurom i ekonomskim urušavanjem koje se danas prikriva mitovima.

Ekonomska stvarnost Jugoslavije bila je daleko od idealizirane slike.
Država se raspadala iznutra puno prije 1990. Inflacija je bila među najvišima u Europi, dugovi su narasli do razine koju se više nije moglo vraćati, police trgovina bile su prazne, uvodili su se bonovi i točkice, a ljudi su stajali u redovima za osnovne namirnice.

Industrija je bila tehnološki zaostala, neučinkovita i politički vođena, a poduzeća su propadala jer su ih vodili podobni, a ne stručni.

To nije zlatno doba, nego ekonomski kolaps koji se danas pokušava prikriti nostalgijom.

I dok se u Hrvatskoj danas slobodno nose jugoslavenske zastave, treba jasno reći da bi u Jugoslaviji ovakvi skupovi bili strogo zabranjeni kada bi se radilo o hrvatskim simbolima.

Da je netko tada nosio hrvatsku zastavu bez petokrake, pjevao hrvatske domoljubne pjesme, govorio o hrvatskoj samostalnosti ili kritizirao režim, završio bi u zatvoru, na ispitivanju, u mučnom političkom procesu.

Jugoslavija nije dopuštala ono što Hrvatska danas dopušta.

Zato je legitimno pitati što Hrvatska dobiva time što tolerira skupove koji veličaju državu pod čijim su simbolima Hrvati bili zatvarani, mučeni, silovani, proganjani i ekonomski uništavani.

Takvi skupovi ne donose dobro ni Srbima, ni Albancima, ni Židovima, ni Romima, ni bilo kome tko danas živi u Hrvatskoj i želi mir, stabilnost i budućnost bez podjela.

Jugoslavenska zastava ne predstavlja zajedništvo, nego podsjetnik na državu koja je sve svoje narode držala u strahu i šutnji. Ona ne donosi dobro nikome tko želi živjeti u modernoj, europskoj, demokratskoj Hrvatskoj.

I zato je jasno da takvi skupovi ne doprinose ničemu naprednom. Oni radikaliziraju društvo, produbljuju podjele i stvaraju atmosferu u kojoj se ljudi ponovno dijele po linijama koje su trebale ostati u prošlosti.

Oni su opasni za međunacionalne odnose jer provociraju, vrijeđaju i potiču reakcije koje mogu završiti sukobima.

Oni izazivaju braniteljsku populaciju koja je preživjela rat, granate, logore i likvidacije, i koja neće mirno gledati kako se pod zastavom propale države provocira njihova bol.

I prije ili kasnije, oni koji takve provokacije organiziraju naći će se na udaru posljedica koje sami izazivaju, jer se ne može očekivati da će narod koji je svoju slobodu platio životima i ranama šutjeti dok se njegova žrtva ismijava.

Hrvatska je izborila svoju državnost u ratu protiv režima koji je nosio tu zastavu. Zato je dužna štititi svoje žrtve, a ne tuđe mitove.

I zato je krajnje vrijeme da se prestane šutjeti dok se pod simbolima propale države provocira narod koji je svoju slobodu platio životima, ranama i razorenim domovima.