Reinterpretacija i faktorizacija migracijskih kretanja – arheogenetika naspram mitologizacije
Piše: Nikola Puzović
11. srpnja 2026.
Nastavno prethodnom naslovu – Pobijanje etnocentričnog ekspanzionizma temeljenog na migracijskim kretanjima kroz povijest – iznosim nove tvrdnje, podatke, hipoteze… – reinterpretacijom demaskirajući i raščlanjujući ustaljene ideološke narative potkrijepljene pseudoznanstvenim konceptima, a koji su kao takvi nerijetko i izravno protuhrvatski.
Haplogrupe, arheogentika, genetička genealogija…
Jasno je kako je I2a – I-Y3120 ili tzv. dinarska, odnosno dinarsko-dunavska haplogrupa grupa zastupljenija kod Hrvata, odnosno na području Republike Hrvatske, poglavito Hercegovine, negoli je to slučaj kod drugih naroda. Ona prevladava i u Crnoj Gori te u onim autohtonim dijelovima na području današnje Republike Srbije, kao što je to Polimlje, a koje je nekoć bilo dijelom Stare Hercegovine, odnosno Hercegovačkog Sandžaka.
Regija Stare Hercegovine i gornjeg Polimlja populacijski predstavlja produžetak istog onog dinarskog bazena u kojem je I-Y3120 doživio iznimni demografski rast. Podaci koji uključuju i regionalne DNK projekte doista pokazuju da u tim jugozapadnim krajevima Srbije ili Crnoj Gori, kao i Hercegovini ili Dalmaciji postotak ove haplogrupe skače znatno više u odnosu na mačvanski, pomoravski, istočnosrpski, pa i vojvođanski prosjek.
Udio I2a (odnosno I-Y3120) kod Hrvata – a posebice kod Hrvata u BiH – dramatično je viši nego u Srbiji. Također, J2b najzastupljenija je upravo kod Srba u BiH – ukoliko bismo u obzir uzeli sva tri tamošnja etnikuma (hrvatski, srpski, bošnjački). Ovu tezu u jednim od svojih predavanja u Kulturnom centru Novog Sada (KCNS) potvrdio je čak i propagandist Goran Šarić, kojeg sam nerijetko kritiziriao, isto kako i lokalne aktere unutar same hrvatske zajednice u Republici Srbiji, pojedince pod čijim pokroviteljstvom ekspanzionistički narativi ostavljaju dalekosežne posljedice i intenziviraju antihrvatski narativ. Ove hipokrit(ičnjak)e u ideološkoj ambivalentnosti i intelektualnoj nedoraslosti nisu ni svjesni kakovo zlo nanose hrvatskome narodu. Nadalje, ako je I2 izvorno i samo „starosrpski gen”, onda se doista moramo zapitati – kako je moguće da je kod Hrvata najzastupljeniji, dok vidimo jasan deficit u granicama same Republike Srbije.
Naime, kada su rana slavenska plemena (nositelji I2a i R1a haplogrupa) u VII stoljeću prodirala na balkanski poluotok, nisu dolazila na prazan prostor, no taj prostor nije bio svugdje jednako naseljen. Dolina Morave i Vardara te balkanska unutrašnjost bile su znatno naseljenije, prohodnije i demografski gušće naseljene ostacima romaniziranog stanovništva (Vlasi, Tračani, Iliri) koji su pretežno nosili haplogrupe E-V13 (E1b1b), J2 i R1b. Kada su se Slaveni tamo naselili, njihov genetski udio (I2a) asimiliran je u znatno veći lokalni biološki bazen, čime je postotak I2a automatski „razvodnjen” na današnjih ≈ 30 %. S druge strane, zapadni krški, planinski i nepristupačni predjeli bili su demografski opustošeni kugom i ratovima prije dolaska Slavena. Genetski „bazen” koji je tamo zatečen bio je vrlo vjerojatno manje naseljen. To bi se podudaralo i s mnogobrojnim drugim teorijama, prije svega o kvantitativnosti samih slavenskih plemena i eventualnom prostoru koji su ista mogla zauzeti, a izvore za to pronalazimo u De administrando imperio bizantskog cara Konstantina VII Porfirogeneta. Kako god, u daljnju analizu i teorije vezane za užu povijest za sada nećemo zadirati.
Cvijićeve teorije i srbohrvatska odrednica
Prošlog puta sam se referirao i na Jovana Cvijića koji je bio pristaša srbohrvatske struje u vidu nacionalne odrednice što je dijelom temeljio i na činjenicama koje sam naveo – prije svega, na temelju dinarske migracijske struje i zabilježenim kretanjima ka istoku. Kako god, prethodno navedeni podaci služe nam i kao svojevrsni znanstveni dokaz o tome da su migracijska kretanja usmjeravana i istočno, a ne samo zapadno ili sjeverno, kako nerijetko prema narativu dominantne ideologije srbijanskoga društva možemo čuti, sa svih instanci i u svim društvenim sferama.
Povratak na osobni primjer – morfem Puz-
Referirajući se na sve priloženo i oblik Puzo-Puzović u Bijelom Polju, primjerice, valja istaknuti kako sam se upravo zato ovom temom bavio inokupno, pa tako i migracijama s područja Herceg-Bosne, odnosno današnje istočne Bosne, nekadašnje Stare Hercegovine, kretanjima prema Gornjem Polimlju, pa i Novopazarskom Sandžaku. Primjerice, oblik(e) prezimena nalazimo i u novopazarskom, tutinskom, sjeničkom kraju i kod muslimana i kršćana, kako i u Bijelom Polju, Prijepolju, itd… Nalazimo ine oblike diljem južnoslavenskog područja. Ne treba izostaviti ni legendu o obrani Blagaja na rijeci Buni te prisutnost morfema kod Bunjevaca – pa i na sjeveru Bačke, nakon 1686. godine – što iznova potvrđuje da je područje Hercegovine i Bosne matično. Naime, već sam iznova pisao o prezimenu Puzić koje je nekoć bilo zastupljenije kod bunjevačkog dijela hrvatskog naroda koji nastanjuje sjevernu Bačku, a koji ovdje dolaze koncem XVII stoljeća. Više o svemu tome pisao sam u dosadašnjim publikacijama, uključujući i osobne onomastičke hipoteze.
Migracije ka Polimlju, Sandžaku, Kosovu…
Kada govorimo o kontekstu migracija ka istoku, pored samo ukratko spomenutih Cvijićevih teorija, neizostavno je spomenuti dubrovačke i primorske kolonije ka Polimlju, Sandžaku, Kosovu…
U srednjem vijeku, cjelokupan prostor od gornjeg Podrinja, preko Polimlja pa sve do Kosova bio je premrežen trgovačkim rutama na kojima su dominirali katolici s jadranske obale i iz zaleđa (Dubrovčani, Kotorani, Barani). Oni nisu samo prolazili; oni su tamo živjeli, gradili i asimilirali se s lokalnim stanovništvom. Riječ o poprilično nepoznatim podacima, slabo artikuliranim i proučavanim migracijskim kretanjima kroz povijest. Kako god, Janjevci i Letničani su kao najstarija hrvatska dijaspora (koja je zadržala svoj nacionalni identitet) krunski dokaz ovoj tvrdnji, jer je riječ o katoličkom življu koje je iz Dubrovnika nastanilo područje Kosova još prije Kosovskog boja koji se odigrao 1389. godine.
S druge strane, imamo primjere sličnih pretenzija – iznova s istoka ka zapadu. Primjer jesu zapisi srpskog episkopa Nikodima Milaša koji, primjerice, samostane Krku i Krupu u Dalmaciji kronološki smješta u pretkosovsko doba – teorija koja je argumentirano potučena – o čemu se može čuti i putem YouTube stranice Dalmatinska povijest.
Nadalje, srednjovjekovno rudarstvo bilo je glavni magnet za demografska kretanja prema istoku. Tako su se katolički rudari i trgovci iz Bosne i Dalmacije kretali prema istočnim rudnicima (Srebrenica, Trepča, Novo Brdo, Janjevo). Zaboravlja se da je Srebrenica (na samom istoku Bosne, uz Drinu) bila jedno od najsnažnijih katoličkih središta. Franjevačka provincija Bosna Srebrena nije slučajno dobila ime upravo po tom gradu. Tamo je postojala snažna katolička zajednica stoljećima prije dolaska Osmanlija. No Drina u to vrijeme nije bila nepremostiva civilizacijska granica; katolički utjecaj se itekako prelijevao preko nje u zapadnu Srbiju i današnji Sandžak.
Primjeri inih migracija i kroatizacije
S druge strane, imamo i primjere poput Klementinaca (Klimenti) i Pešterske visoravni. Zbog sukoba s Osmanlijama, dio ovog katoličkog plemena seli se na istok i sjever, naseljavajući Peštersku visoravan (Sandžak), a zatim migriraju još dalje na sjever, sve do Srijema (današnja Vojvodina – sela Hrtkovci i Nikinci). Ovo je jedan od primjera migracije katoličkog življa preko Srbije, ali isto tako imamo i primjer postupnog uklapanja u hrvatski etnički korpus, kako ovog plemena, tako slično onome što se dogodilo Ćićima u Istri ili pak nekim drugim zajednicama u Vojvodini.
Hrvatski pravoslavci na Sandžaku
S druge strane, imamo primjere i hrvatskog imena na Sandžaku, a kako je to bio slučaj kod muslimana, bio je i kod pravoslavnih. Hrvatski jezikoslovac Domagoj Vidović bavio se temom pravoslavnih Hrvata na popisu žrtava Drugoga svjetskog rata, u crnogorskome dijelu Sandžaka:
(…)
Ističe kako se po toponimiji zna da postoje određeni tragovi katoličke i hrvatske prisutnosti u današnjemu Sandžaku. Sjeverno se od Bijeloga Polja na Limu nalazi naselje Sutivan, čije je ime tvoreno od dalmatskoga pridjeva santu, koje je odrazom rane prisutnosti zapadnoga kršćanstva, dodaje.
Na kasniju katoličku nazočnost u Bijelome Polju, naglašava, upućuje i toponim Latinsko groblje. U mjesnoj toponimiji na Sandžaku nalazi se više naselja u kojima se odrazio etnonim Hrvat, a u antroponimiji nerijetko na različita osobna imena istoga postanja, pa su čak i neki pravoslavni svećenici nosili ime Hrvoje.
(…)
Više pravoslavnih nego muslimana
Zvuči uistinu nevjerojatno, pogotovo kad se to navodi u publikaciji objavljenoj pod strogim nadzorom komunističkih vlasti, piše Vidović i dodaje kako posebno iznenađuje činjenica da se u crnogorskome dijelu Sandžaka prije osamdesetak godina Hrvatima izjasnilo znatno više pravoslavaca nego muslimana.
Naglašava kako je donedavno postojanje pravoslavnih Hrvata duboko u Crnoj Gori povijesna zanimljivost, ali i pouka. Udaljavanje od narodnoga korpusa počinje izdvajanjem iz matične države, pojačava ga kidanje veza s njom, a promjena vjeroispovijesti čak i stvarne pripadnike nekoga naroda može uklopiti u drugi narodni korpus.
Srednjovjekovne opstojnosti
Vratit ćemo se u srednji vijek i navesti par primjera. Nemojmo izostaviti ni činjenicu da je Stefan Nemanja kršten po katoličkom (latinskom) obredu, s obzirom na to da je i tadašnja Duklja bila katolička. Ovo pronalazimo u Žitiju Svetog Simeona. Pravoslavlje se širilo i tadašnjim ekspanzionističkim ratovima koje su kasnije vodili Nemanjići. Prema tome, odlazimo u vrijeme srednjovjekovne države Nemanjića.
Brskovo (današnji Mojkovac, dolina Tare): Tijekom XIII i XIV stoljeća ovo je bila najveća rudarska kolonija u koju su migrirali dalmatinski i bosanski katolici. U Brskovu je postojala snažna katolička župa i dominikanski samostan posvećen Blaženoj Djevici Mariji. Imali su vlastitog konzula (koji je zastupao Dubrovčane) i carinu. Stanovništvo se kasnije, iscrpljivanjem rudnika i dolaskom Osmanlija, polako raseljavalo, a dio se stopio s lokalnim stanovništvom, donoseći sa sobom zapadni genetski bazen. Pljevlja i Prijepolje: Dubrovački arhivi iz XIV i XV stoljeća prepuni su ugovora sklopljenih u ovim mjestima. Tamošnje kolonije nisu činili samo putujući trgovci (koji su dolazili i odlazili), već i zanatlije, obrtnici i rudari koji su se tamo trajno nastanili, sklapali brakove lokalno, asimilirali se.
Kao što je dijelom već i navedeno:
Novo Brdo i Trepča (Kosovo): U srednjem vijeku to su bila najbogatija rudarska središta Balkana. Katolička prisutnost bila je toliko masovna da su dubrovački i bosanski doseljenici u Novom Brdu imali dvije velike crkve – crkvu sv. Marije (Sase) i crkvu sv. Nikole. Stanovništvo se masovno povlačilo pred Turcima, ali oni koji su ostali i preživjeli danas čine Janjevce (i Letničane) – živi spomenik katoličke istočne migracije.
Franjevački su samostani u XIV i XV stoljeću, osim u centralnoj Bosni (Visoko, Kraljeva Sutjeska), planski podizani na istoku: Olovo, Srebrenica, Zvornik, Bijeljina (Tavna), pa čak i duboko prema današnjoj Bugarskoj i Rumunjskoj (tzv. Bugarski franjevci iz Bosne). Franjevačka prisutnost na tim istočnim kotama predstavlja dokaz da tamošnje tlo nije bilo etnički niti konfesionalno homogeno pravoslavno, kako se to nastoji prikazati prema jednom narativu. Zapadni, dinarski gen je tamo kapao i ostajao stoljećima prije osmanskih osvajanja.
Zapadnobalkanske katoličke migracije prema Podrinju, Polimlju, Kosovu i drugim istočnim područjima dokumentirane su kroz dubrovačke trgovačke kolonije, rudarska naselja i djelovanje franjevaca Bosne Srebrene. Njihova prisutnost potvrđena je arhivskim izvorima i predstavlja važan pokazatelj dugotrajnih demografskih i kulturnih veza između zapadnih i istočnih dijelova Balkana, kao i primjer nastanka i nestanka zajednica različitih provenijencija.
*
Ovaj publicistički tekst predstavlja polemički autorski članak, a u nastavku se nalaze izvori za priložene tvrdnje, a koja kao takve jesu reinterpretirane, pa samim tim, ne predstavljaju izvorne citate, izuzev medijskog članka koji govori o istraživanju Domagoja Vidovića.
Izvori
· Noel Malcolm, Povijest Bosne: Kratki pregled (poglavlja o srednjovjekovnoj Bosni, dubrovačkim kolonijama i rudarstvu).
· Sima Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države.
· Konstantin Jireček, Die Handelsstraßen und Bergwerke von Serbien und Bosnien im Mittelalter (Prag, 1879.).
· Desanka Kovačević-Kojić, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države.
· Desanka Kovačević-Kojić, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni.
· Državni arhiv u Dubrovniku, serije Diversa Cancellariae i Diversa Notariae.
· John V. A. Fine Jr., The Late Medieval Balkans.
· Bogumil Hrabak, Prošlost Pljevalja po dubrovačkim dokumentima do početka XVII stoleća (Istorijski zapisi, 1955.)
· Domagoj Vidović, Hrvati pravoslavci u crnogorskom Sandžaku
Mrežni i dodatni sadržaji
· Dalmatinska povijest, Laži srpskoga episkopa Nikodima Milaša o Dalmaciji
· Hrvatska enciklopedija