Ne vjerujem posve u onu staru izreku: o mrtvima sve najbolje.
Ta izreka je u vezi puno mrtvih totalna glupost i besmislica, ne pronalazim u istoj niti malo logičke prosudbe.
O mrtvima sve najbolje, da, ali samo o onima koji su to zaslužili svojim postojanjem i djelovanjem dok su živjeli. A takovih nema puno.
Toliko naricanja po svim medijima i društvenim mrežama o Rudanici, dugo već to nisam doživjela.
Za kim to plačete? Koga to glorificirate? Čije riječi i djela su vas toliko obeznanile i bacile u očaj, tugu i depru??
Neosobu kojoj je svaka krvna žilica odjekivala mržnjom, gađenjem i prezirom prema svemu što nosi predznak -hrvatska, hrvatski, hrvatsko-?
Neosobu koja se ušupkavala i dodvoravala četničkim kolovođama i vođama koji su u našoj domovini klali, mučili, ubijali i silovali nedužan narod?
Neosobu koja je blatila i pljuvala po tekovinama domovinskog rata? Neosobu koja je opće poznata po izjavi da želi da Hrvatska izgori i da je u Hrvatskoj gladna?
Bila si gladna u Hrvatskoj!!?? Pa jesi, da, ali iz razloga jer te proždirala tvoja osobna zločestoća, tvoji osobni demoni koji su kraljevali svakom tvojom porom, cijelim tvojim krvožilnim sustavom.
Prisiljavala sam samu sebe da pročitam poneki njen uradak, jer ne volim pisati o nečijim književnim dostignućima ili promašajima ukoliko nisam upoznata sa istim.
Rudanica nema nikakovu kvalitetu koja krasi književnike, ona je književni autsajder, populista sirovog i prostačkog jezičnog izričaja, njena “djela” su nedjela bez ikakove literarne težine, ljuta baba koja mrzi sve i sva, svaka rečenica obojana mržnjom i bijesom ali upakirana u neargumentirani cinizam i neuspješni sarkazam koji su mnogi tumačili kao iskrenost bez dlake na jeziku.
Ode na mjesto bez signala.
Naravno, u paklu ga nema.
Za kim plačete i kukate i naričete, koga kujete u zvijezde?
O mrtvima sve najbolje, tako se navodno kaže..
Pa što ne plačete za Hitlerom?
Želim drugačiji svijet od onog koji je prezentira Vedrana
Neka se vrati vrijeme kad su se djeca vanka igrala žmire i vije, neka se vrati vrijeme pisanja pisama, čekanja u redu za karte za kino, slušanja vinil ploča, šetnji korzom, plesa u diskotekama..
Neka se vrati vrijeme iskrenih osmjeha, držanja za ruke, toplih prijateljskih zagrljaja.
Svijet treba malo usporiti: izgubio se čovjek, izgubila se ljubav, izgubili se iskrenost poštenje vjera suosjećanje.
Kotrljamo se u bezumlju postojanja i glumimo da nam je fino, da smo posve cool.
Većina ljudi štuje pravila sotone pod krinkom uživanja u životu.
A u svojoj nutrini sve smo prazniji, izgubljeniji, nesretniji, tužniji, usamljeniji.
Uspori malo svijete, ljudi smo, osluhnimo srca, vratimo se sami sebi.
U treptaju oka prođe život a život ne postoji da kroz njega prolazimo neosjetljivi i neispunjeni, život postoji da ga živimo u svoj njegovoj punini i ljepoti izazova koje nam nudi.
*Renata Janc*
HOP