HOP

Hrvatska, zemlja vrhunskih profesionalaca koji postižu uspjehe u amaterskim uvjetima

Potaknuta izjavom Sandre Perković, jedne od najuspješnijih hrvatskih sportašica, koja progovara o nemogućim uvjetima rada, priprema i treninga, o stanju u Atletskom savezu Hrvatske i o tome da je sama sebi morala osigurati uvjete za pripreme pomoću privatnih sponzora i drugih institucija, o sistemu zamolbi za dodatne treninge koje se odobravaju nakon godinu dana (kada više nisu svrsishodni) i o ostalim apsurdima usprkos kojima uspijeva postizati vrhunske uspjehe u sportu, nalazim jasnu paralelu u tretiranju sporta i umjetnosti strukovnih organizacija i nadležnih ministarstava Hrvatske. Jasno je da profesionalno bavljenje sportom može biti višestruko unosni izvor prihoda i promidžbe zemlje koja to zaista i razumije i na pravi način koristi, no isto tako trebalo bi biti i slučaj s umjetnošću. Bez ulaganja nema ni rezultata, a niti prihoda. No, individualni napor, ambicija i rad kombinirani s talentom mogu donijeti velike i značajne rezultate, kao u slučaju spomenute sportašice svjetskoga glasa.

Budući da konstantno izostajanje adekvatne potpore državnih okvira neizmjerno iscrpljuje i otežava put prema uspjehu i vrhunskim rezultatima, dolazi do svojevrsnog efekta preranog „habanja“, odnosno zamora materijala – u ovom slučaju sportaša ili umjetnika, znanstvenika ili bilo kojeg drugog izuzetno talentiranog pojedinca čiji bi doprinos ugledu društva iz kojeg proizlazi mogao biti daleko veći i puno bolje iskoristiv, i to za obje strane – za samog pojedinca, ali najviše za društvo, odnosno državu. Nakon sustavnog i dugogodišnjeg ignoriranja vrijednog rada i rezultata takvog pojedinca od strane odgovornih državnih institucija, ambicija će ustupiti mjesto gorčini i razočarenju, takav zaslužni pojedinac posustaje na svom putu te u konačnici i samo društvo u cjelini gubi sve ono što je moglo imati da su državne institucije bile voljne podržati ga i svim raspoloživim sredstvima stati iza njega. Postavlja se pitanje smisla postojanja institucija i ministarstava jedne zemlje, ako one nisu voljne pružiti adekvatne uvjete sportašima, znanstvenicima i umjetnicima, radi kojih načelno i postoje. Ukoliko ti talentirani individualci ne posjeduju uz svoj osnovni talent i talent „snalaženja“ te praktičnog menedžmenta unovčenja vlastitih sposobnosti i znanja, preostaje im emigracija ili odustajanje od bavljenja svojim poslom, odnosno propast. Osobno se u potpunosti slažem sa Sandrom Perković, i meni je u području moje umjetničke struke preostalo samo snalaženje i osiguravanje mira i uvjeta za rad privatnim ulaganjima i zalaganjima, a to znači velik utrošak radnog vremena na samostalnu organizaciju i smišljanje načina kako sama sebi osigurati osnovne uvjete za rad. Od radnog prostora i materijala, sve do promidžbe, izlaganja, ekonomskog aspekta pomoću kojeg moram osigurati vlastiti umjetnički opstanak. O ekonomskom, obiteljskom i onom sasvim svakidašnjem da i ne govorim. Jednom prilikom, zamoljena da izložim u inozemstvu, pristala sam na tu upitnu suradnju s našim institucijama, pozvala ih da me podrže i dovela time u pitanje ekonomski opstanak vlastite obitelji, budući da sam ispunjavajući uvjete ugovora za izložbu trebala praktički kreditirati ministarstvo kulture osobno plativši troškove izložbe, transporta i puta, te čekajući pola godine na povrat dijela tih sredstava od ministarstva. Sama sebi sam nakon tog iskustva obećala da više nikad neću pristati na međunarodnu suradnju, ukoliko me moje matično ministarstvo unaprijed ne podrži i ne promovira. No o tome ja mogu samo sanjati, jer je ministarstvu kulture očito nevažno i nebitno promovirati recentno hrvatsko umjetničko stvaralaštvo u svijetu. Štoviše, nevažno mu je i poticati samostalne umjetnike u njihovom radu i stvaranju, dapače, svojom neučinkovitošću upravo kao da se trudi obeshrabriti i onemogućiti nas.  Vidim da je ista beznadna situacija u sportu, gdje bi korist trebala biti na prvi pogled uočljiva i svima jasno razumljiva. Umjesto toga, zatrpavaju nas formularima zamolbi koje treba ispuniti, kriterije postavljaju činovnici državnih službi koji uopće ne poznaju suštinu i društvenu korisnost našeg djelovanja, ministarstva postaju sami sebi svrha, a mi kao društvo gubimo vrijedna postignuća i pojedince, a tako i ugled u svijetu kao država. Ponavljam, ministarstva kulture, znanosti i sporta postoji radi kulturnjaka, znanstvenika i sportaša, a ne mi radi ministarstava i redovnih plaća njihovih činovnika. Ministarstvo vanjskih poslova postoji zato da bi se promicali hrvatski nacionalni interesi u svijetu, a to se velikim dijelom može učiniti upravo promicanjem rada i djela zaslužnih pojedinaca iz područja kulture i umjetnosti, znanosti i sporta. Treba li ovdje spomenuti odlazak iz Hrvatske naših najboljih pilota, vrhunskih profesionalaca u svom poslu?

Honorari tih izuzetnih pojedinaca uvelike ovise o njihovim individualnim uspjesima i postignućima i komercijalnoj primjeni istih, dok činovnici nabrojenih ministarstava dobivaju uredno isplaćene plaće svaki mjesec iz državnog proračuna, u panici se drže svojih radnih mjesta, paragrafa, pravilnika i rokova zaboravljajući na svoju pravu ulogu. Štoviše, izgleda da su plaćeni za trud da uštede na onima koji stvaraju, da ih minoriziraju i ponište, a time direktno rade protiv dobra našeg društva  i nacionalnih interesa Hrvatske. No, nigdje nije zapisano da tako mora biti i dalje, vrijeme je da se taj zatvoreni krug prekine, jer ovo stanje je dugoročno čak i ekonomski neodrživo i nosi nesagledivu štetu za Hrvatsku u budućnosti.

Ingrid Runtić