HOP

Kamen bačen na Vučića namijenjen je svima koji u BiH provode politiku jugoslavizacije i srbizacije bošnjačkih muslimana

Bakir Izetbegović je i dalje fatalno opsjednut Srbijom i pokoran Beogradu

Nedjelja popodne, neradni dan. Odlazim u bolnički posjet tetki kojoj je upravo danas operiran kamen u žuči. I dok hodam ulicom prema bolnici, na obližnjem zidu igrališta jednog beogradskog nogometnog kluba u oči mi upada grafit znakovitog sadržaja: “Kad nepravda postane zakon, onda uzmi pravdu u svoje ruke.” To su, naravno, u navijačkome zanosu ispisali neki nogometni strastvenici, ali u kontekstu najnovijih dešavanja nakon zbivanja u Srebrenici, ta poruka ima i dublje i dalekosežnije značenje koje prelaze nogometna naklapanja. Ono što se u nedjelju zbilo u Srebrenici nakon komemorativnoga skupa bošnjačkim žrtvama genocida provedenog od strane srpskog političkog i vojnog vodstva, upravo i poziva na poruku slogana ispisanog na vanjskom zidu stadiona spomenutog nogometnog kluba iz Beograda. Onda kad se više snagom zakona i argumentima istine i pravde ne može krivca dozvati pameti i zdravom razumu, ostaje na raspolaganju samo gola fizička sila. Jer, takav nasilnik jedino i priznaje silu veću i jaču od svoje i pred njom će jedino i ustuknuti. To je ponašanje nalik onome u životinjskome svijetu kad manja i slabija zvijer odstupa pred naletom krupnije i jače zvijeri. Granice razuma ustupaju mjestu instinktu i prirodnom nagonu za održanjem vlastite vrste. Tužno je kad se u ljudskome rodu dođe do trenutka kad se čovjek od nasrtaja drugog čovjeka mora braniti i obraniti kao u životinjskom svijetu, jer se onda prekida nit koji razdvaja čovjeka od životinje. Ali, nužda zakon mijenja. I Bošnjaci Srebrenice morali su čovjekolikoj zvijeri u obličju Aleksandra Vučića pokazati zube, da bi taj vuk presvučen u ovčju kožu, na pravi način razumio da mu nije mjesto ondje gdje su njegovi idoli srpski četnici poklali nedužne i nevine ljude samo zato što su druge vjere i druge nacije.

Tako i napad na gospodara života i smrti u Srbiji nema u zbilji značenje ataka na običnog čovjeka. Latini imaju izreku: “Verba volens, scripta, manent”, što bi značilo “Riječi lete, ono što je zapisano ostaje”, ili kad slobodnije prevedemo na suvremeni jezik svakidašnjice “Dajte djela, a ne riječi!” Doista, običnom bošnjačkom puku od blizu pedeset tisuća nazočnih na komemoraciji u Srebrenici dozlogrdile su prazne, lažne i neiskrene riječi lošeg glumca Aleksandra Vučića. I kad je taj dvoličnjak i licemjer pomislio da je na perfektan način odigrao svoju glumačku ulogu prigodom komemoracije, lijući lažne, krokodilske suze, uslijedio je odgovor iz mase ozlojeđenih i revoltiranih običnih ljudi. Reagirali su spontano i prirodno na srbijanski bezobrazni izazov i otvorenu provokaciju samim činom dolaska na skup čovjeka koji je samo nekoliko dana prije toga opetovano negirao da su Srbi u Srebrenici učinili genocid, a skupa sa četničkim vojvodom i predsjednikom Srbije Tomislavom Nikolićem je uz pomoć Rusa blokirao usvajanje britanske Rezolucije pred vijećem UN-a. I dva dana poslije događaja u Srebrenici u Beogradu, ali čak i među nekim jugofilnim i srbofilnim političkim krugovima u Sarajevu i Zagrebu ne prestaje verbalna tirada na račun napadača i nemoralno i bestijalno oplakivanje umjetne “žrtve” Aleksandra Vučića. Ne zna se tko više prednjači u tom pokušaju obrane neobranjivog bijednika i moralne nakaze Vučića. Počev od gotovo svih beogradskih medija koji su kao po vojničkoj zapovijedi skočili zajedničkim snagama sa plasiranjem priča o pripremanom, planiranom i organiziranom “atentatu” na srbijanskog premijera, te preko kroničnih beogradskih udvorica hrvatskog premijera Zorana Milanovića i ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić, sve zaključno sa liderom bošnjačke stranke SDA iz Sarajeva i vodećim muslimanskim političarom Bakirom Izetbegovićem. Nikome od njih ne može biti izlika za ovakva nakaradna stajališta ni službeno prosvjedovanje veleposlanstava SAD i Njemačke. Oni su to učinili sukladno diplomatskoj ustaljenoj praksi, neovisno od toga što privatno doista misle o samom Vučiću. Uostalom, to je sastavni dio diplomatskog protokola i iskazi diplomata iz reda velikih sila imaju drugu vrstu specifične težine. Ali, izjave političara iz redova hrvatskog i bošnjačkog naroda, izravno pogođenih žrtava srpske ratne agresije promatraju se i tretiraju na posve drugačiji način.

Bakir Izetbegović je u politici samo puki nastavljač misli i djela svoga oca Alije Izetbegovića. U mladosti se i Alija Izetbegović izjašnjavao kao tek punoljetan građanin Srbinom islamske vjeroispovijesti. I mnogo desetljeća kasnije taj tvorac “Islamske deklaracije” oštricu svojih političkih napada usmjeravao je najprije na Hrvate katolike u Bosni i Hercegovini, dok je Srbima podilazio kad god je mogao. Dok je bjesnio rat u Hrvatskoj, stariji Izetbegović je govorio kako se to Bošnjaka muslimana ne tiče, a u biti je prikriveno priželjkivao srpsku pobjedu, što je od muslimanskih narodnih masa krio, jer se bojao reakcije samih muslimana ukoliko to javno kaže. Zato to nikad javno nije ni izgovorio, znajući za povijesnu povezanost i bliskost Bošnjaka i Hrvata, iskazanu sve do svršetka Drugog svjetskog rata 1945. godine. Tad je napravljen prijelom u režiji Titovih komunista i velikosrba koji su od 1945 – 1992. desetljećima na umjetan način pravili razdor između katoličkog i muslimanskog življa u BiH. To je činjeno u svim sferama, od znanosti, kulture, umjetnosti, sporta i jezičke asimilacije, dakako uz promidžbu i afirmaciju ideja socrealističkog društva fingirane jednakosti i socijalne pravde, oličene i kroz parole bratstva i jednistva. Ta jugoslavizacija bila je loše maskirana srbizacija muslimana u BiH. Bakir Izetbegović je samo baštinik tih ideja svoga oca i ogromne većine utemeljitelja i današnjih dužnosnika vodeće bošnjačke stranke SDA.Takav je bio i Ejup Ganić, rođen u Sandžaku koji se u mladosti izjasnio kao Srbin islamske vjere. Takvi su bili i glavni jurišnici muslimanske Armije BiH Rasim Delić i Sandžaklija Sefer Halilović, koji su zapovijedali napadima na Hrvate u središnjoj Bosni, odnosno u Hercegovini. Obojica su bili članovi KOS-a i kao njegovi plaćenici i izazvali sukobe sa HVO-om u BIH koncem 1992. i početkom 1993. godine. I pored silne srpske promidžbe i zaluđivanja muslimana, značajan je bio broj muslimanskih dragovoljaca na hrvatskoj strani u Domovinskom ratu. Mnogi su samoinicijativno dolazili i sa prostora Bosne i Hercegovine, što govori da ni onda, kao ni sada politički puls muslimanskih političara nije bio, niti je danas odraz raspoloženja bošnjačkog naroda, kome na silu žele nametnuti srpske nacionalne ideje. To apsolutno odudara od duha i ukupne povijesti i izvornih etničkih hrvatskih korijena bosanskih muslimana. Tome u prilog ide i svjedočenje Dževada Galijaševića, političkog analitičara iz Sarajeva, koji se nerijetko pojavljuje u političkim debatama pred kamerama srbijanskih TV postaja. Taj neskriveni muslimanski srbofil iz Sarajeva koga u Bosni nazivaju beogradskim tajnim agentom, izrekao je nedavno na beogradskoj TV Happy jednu kapitalnu činjenicu. Veli kako gro političkog vodstva sadašnje SDA čine bivši pripadnici komunističke partije BiH iz vremena bivše Jugoslavije koji su se po potrebi samo preobratili u islamske vjernike i novokomponirane muslimanske nacionaliste. Danas su, dalje navodi Galijašević, svi oni znani pod imenom Bošnjaka.

Iz ovoga iskaza jednog sarajevskog muslimana Dževada Galijaševića, razvidno je kako su logičkim povezivanjem činjenica muslimanski političari iz vremena komunizma, učlanjeni sad u SDA bili od 1945 – 1990. samo nevješto skriveni srbofili. Bakir Izetbegović pripada relativno mlađoj generaciji, ali je na tragu te iste političke i duhovne matrice koja je posve suprotna stvarnom nacionalnom biću, karakteru, temperamentu i općenito mentalnom sklopu bosanskih muslimana. Te spomenute odrednice muslimanskog čovjeka iz Bosne i Hercegovine i genetski i strukturalno u svakom pogledu pripadaju hrvatskom nacionalnom korpusu, a ne srpskom kako to tvrdoglavo i bezuspješno već dvadeset pet godina političkim nasiljem Bošnjacima nameću njihovi politički lideri. Stoga i ne čudi Izetbegovićev ulizivački i sramni odgovor Vučiću i Beogradu kako je on “osobno posramljen divljačkim napadom huligana u Srebrenici.” Koliko god se on kao srpski sluga trudio iz petnih žila da ulagivanjem i vlastitim poniženjem pred Vučićem odobrovolji službenu Srbiju, ova samo što nije i na takvo udvoričko pismo putem Vučićevih medija odgovorila skoro traženjem raspisivanja međunarodne tjeralice za samim Bakirom Izetbegovićem. Srbi ga danas imenuju organizatorom pokušaja ubojstva Aleksandra Vučića. Jer, Srbijanci nimalo ne cijene svoga slugu, revnosnoga posrbicu Bakira, koji se srdito zna okomiti na Hrvate u BiH kad Dragan Čović u ime HDZ-a, kao vodeće stranke Hrvata BiH-a pokreće pitanje stvaranja hrvatskog entiteta i postavlja pitanje neravnopravnog statusa Hrvata u Federaciji sa Bošnjacima. S druge strane, vrlo je servilan i ponizan pred Srbima. Tek formalno, reda radi verbalno priprijeti Dodiku da neće dopustiti eventualno odvajanje RS-a i njezino pripajanje Srbiji, ali u praksi, niti on, niti bilo tko od muslimanskih političara ne čini ništa konkretno da takozvanu Republiku Srpsku uz moguću političku potporu i logostiku Zapada, recimo, ukine kao zasebni entitet. To mu, jasno je, ne pada na pamet. Njegove otrovne strijele usmjerene su samo prema Hrvatima, prvom i jedinom autohtonom narodu u BiH, narodu koji je pomogao Bošnjacima na referendumu 1992. da se uopće  i izglasa neovisnost države i narodu koji je dao odlučujući obol u vojnoj obrani BiH od velikosrpske agresije. Hrvatska je skrbila u jednom trenutku o životima milijun prognanika iz BiH, među kojima je bilo najviše muslimana. Istodobno, preko teritorija Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu je išlo i naoružanje, odjeća i obuća, hrana i lijekovi za potrebe Armije BiH pod kontrolom muslimanske Vlade u Sarajevu. Osim što su u Sarajevu i njegovoj okolici ratovali protiv Srba, muslimani osim 1995. pomognuti trupama hrvatske vojske i HVO-a u Unsko – Sanskom kantonu nisu vodili nigdje više niti jednu ozbiljniju borbu protiv Srba.

Koliki su bili razmjeri muslimanske prijeratne fascinacije Srbima i Srbijom, zorno pokazuje slika prijeratnog Sarajeva koje je u združenoj muslimansko – srpskoj euforiji klicalo nogometnom trijumfu beogradske Crvene zvezde u finalu Kupa šampiona protiv francuskoga Olimpiquea. Slavlje u Sarajevu u pojedinim trenucima je nadmašilo i proslave toga uspjeha  Zvezde, kluba simbola velikosrpstva, koje su se tad odvijale u Podgorici ili u samom Beogradu. Naravno, i u godinama prije rata sve je imalo svoju predigru. Tko god je koncem osamdesetih služio vojni rok u tadašnjoj JNA mogao je osjetiti zbližavanje Srba i bosanskih muslimana koje je uvijek išlo na štetu muslimana, ali oni, tada opčinjeni Srbijom, toga nisu bili svjesni. To će postati vrlo brzo u proljeće 1992. izbijanjem rata. Sjećam se iz vojske jednog velikosrpski orijentiranog muslimana iz Sarajeva Nazifa Kurtovića. Imao sam grdne probleme s njim, jer nikako nije volio Hrvate. Posudio bih mu novac jer ga nije imao, ali posuđeno je kao nezahvalnik, uz ljutnju i bijes vraćao sa velikim zakašnjenjem. Onda je jednom prigodom spomenuti Kurtović izazvao i tuču sa jednim riječkim Hrvatom Igorom Glavičićem, te je kao vinovnik napada i odgovarao. Sa skupinom Srba i još nekoliko sarajevskih muslimana, pri vojničkom izlasku u grad u kavani bi Nazif pjevao četničke pjesme i time provocirao fizičke sukobe sa civilima u lokalu koji nisu htjeli slušati tu vrstu glazbe. Onda je uredovalo gradsko poglavarstvo Pule koje je zbog izgreda u režiji srpskih i muslimanskih četnika kaznilo sve mornare grada Pule privremenom zabranom ulaska u taj lokal, temeljito polupan i razbijen, jer su spomenuti orgijali i četnikovali još i u pijanom stanju. Kakav je bio epilog? Srbi su u stroju samo ukoreni, a zaluđeni muslimanski posrbica Nazif je žestoko ispaštao jer je ocijenjen kao kolovođa te je otišao u vojni zatvor. Eto, jedna muslimanska posrbica je tako dobila konkretnu poduku.

Bosanski muslimani nisu sami krivi za svoju duhovnu asimilaciju u jugoslavenstvo i manje ili više pritajenu srbofiliju. Jer, netom nakon Drugog svjetskog rata brojna muslimanska inteligencija u Sarajevu i BiH je prognana. Mnogi školovani i društveno utjecajni muslimani su iz ideoloških razloga i privrženosti hrvatskoj nacionalnoj ideji uhićivani, osuđivani na dugogodišnje robije, neki su u znak združene komunističko – četničke odmazde u FNRJ i SFRJ i ubijani. Mnogi su zbog prohrvatskih ideja ostajali i bez posla i bez krova nad glavom. Sve je to uvjetovalo da pod teškom političkom prisilom i ucjenom Titovog režima i njegovih velikosrpskih suradnika među srbijanskim komunistima, mnogi muslimani u strahu za goli život i egzistenciju vremenom prihvate jugoslavenske i velikosrpske programe. Oni su očito pomislili da će Jugoslavija biti vječna, kao i srpska tiranija u njoj, te su se najprije nevoljko, a potom i po inerciji priklanjali onome tko je bio politički najjači tada, a to su u SFRJ bili nedvojbeno Srbi. Međutim, zapanjujuće je da i danas, čak i među oporbenim muslimanskim strankama u BiH ima dominantnih crta povlađivanju Srbima i Srbiji i poslije svih strahota i patnji koje su pretrpjeli od njih. Tako je bošnjačku stranku SDP, nasljednika saveza komunista godinama predvodio Zlatko Lagumdžija, školski drug i osobni prijatelj Borisa Tadića. I Lagumdžija važi za pritajenog srpskog igrača. U Demokratskoj fronti u kojoj nesretnik Željko Komšić samo izigrava klauna, glavnu riječ vode Reuf Bajrović i Emir Suljagić, obojica prosrpski opredijeljeni, posebice Suljagić. On se u BH medijima otvoreno očitovao kako je podrijetlom musliman iz Srbije. Onda nimalo ne začuđuje što srbijanski musliman Suljagić u pojedinim nastupima bez ikakve ograde ratom prijeti Hrvatima u BiH ukoliko hrvatski narod ustraje na traženju svojih prava kroz utemeljenje svoga entiteta. Ako Suljagić zastupa interese muslimanskih Srba, trebao je onda ostati u Srbiji i u Novom Pazaru se boriti za prava i interese tamošnjih muslimana. Isto vrijedi i za Bakira Izetbegovića, čiji se djed iz Srbije doselio u Posavinu, gdje je rođen njegov otac Alija. To važi i za Ejupa Ganića, Sandžakliju koji je u ratu na tenku jurišao na Hrvate Maglaja, za što ga je Ivo Josipović odlikovao lentom kneza Branimira kao čovjeka “zaslužnog za promicanje hrvatskih državnih interesa.”  Ali, svoje sluganstvo Srbiji Bakir, kao i Alija nikad nije krio. Napokon, Fahrudin Radončić, lider muslimanske SBB je Bošnjak doseljen sa sjevera Crne Gore. On je i više nego prosrpski opredijeljen, a čak ga i u sarajevskom SDA smatraju i kroz tamošnje medije ocjenjuju kao srpskog agenta u BiH, jednako kao i spominjanog političkog analitičara iz Sarajeva Dževada Galijaševića.

Iz svega priloženog i objašnjenog, jasno je kako su sve utjecajnije bošnjačke stranke u BiH prožete utjecajem velikosrpske promidžbe iz Beograda. To je posljedica poluvjekovne prosrpske kampanje od 1945 – 1992. Čak ni zloglasna dinastija Karađorđevića od 1918 – 1941 u svojim velikosrpskim nakanama nije uspjela ono što su Titovi komunisti napravili u SFRJ, među kojima su se krili mnogi osvjedočeni velikosrbi. U Karađorđevićevoj monarhiji, unatoč svim pritiscima, sačuvano je jedinstvo i sloga katolika i muslimana u BiH što se pokazalo i u  svjetskom ratu od 1941 – 1945. U Skupštini SHS-a od 24 muslimanska zastupnika, čak 21 se izjasnio Hrvatima  islamske vjere, dva su bila neopredijeljena, a samo jedan je izjavio da je Srbin islamske vjere. Negativnom selekcijom i tendencioznim kadroviranjem, situacija je poslije 1945. bitno promijenjena. I onda je muslimanski puk, godinama poslije rata i bez dostatne naobrazbe, išao intuitivno za svojim političkim liderima, misleći naivno i lakovjerno da mu takve vođe žele dobro. Grdno su se prevarili i to im je sada jasno. Danas vodeći bošnjački političari svojim političkim istupanjima, ponašanjem i ophođenjem očigledno ne zastupaju težnje i interese bošnjačkog naroda kome nameću prosrpsku ideju. Zato danas tako nemušto, mlako, čak bi se reklo, ponizno i pokorno, reagiraju na smišljene srbijanske provokacije nakon skupa u Srebrenici. Ali, narod se ne da. Usprkos svemu, svijest običnih ljudi koji imaju pravi rezon, nemoguće je pomutiti. Istina se polako, ali sigurno pomalja na vrh. To ilustrira i transparent viđen na komemorativnom skupu u Srebrenici posvećen dolasku hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović : “Dobrodošla, kraljice Balkana i nado Bosne i Hercegovine!” Iako je pusta nada Bakira Izetbegovića u Srbiji i Srbima, narod je presudio drugačije i okrenuo se svome prirodnom i jedinom pravom i povijesnom zaštitniku Hrvatskoj. Bosanskim muslimanima trebaju kompletno novi politički lideri u svim njezinim strankama i promjena političkih pogleda iz temelja. Samo ukoliko poslušaju glas naroda koji je progovorio u Srebrenici, Bosna će doći sebi i vratiti si dušu koju je imala. Tko se ogluši o vox populi, dobiva i neprijeporni pravorijek, makar simbolički oslikan kroz bačeni hitac na zločinca i krvopiju Aleksandra Vučića. Ne kaže uzalud, obnevidjelim i zalutalim ljudima, narodna izreka: “Ne čekajte da kamenje progovori!” To ima višestruko značenje, a u nedjelju je pokvareni Vučić značenje te poslovice shvatio na pravi način. Jer, bezobraznik i drznik je sve samo ne glup čovjek. No, kao i svaki Bizantinac i Vučić umišlja da je njegova osobna lukavost, prijetvornost i podmuklost stvar natprirodne inteligencije, koju Srbi sebi vole pripisivati kao genetski kod. Problem u tom sistemu nastaje onda kad drugi pročitaju tu igru srbijanskih dvoličnjaka i licemjera, jer su ovi toliko samouvjereni u svojim lažima da misle da nikad neće biti pročitani. Srbijanci toliko uvjerljivo lažu da i sami počinju vjerovati da su te laži plasirane drugima zapravo istine. Lukavost nije dokaz vrhunske inteligencije. To Vučić nije znao. Zato je i kažnjen u Srebrenici onako kako zaslužuje.

Dragan Ilić

Dopisnik iz Beograda