HOP

U bivšoj Jugoslaviji velikosrpske guje su bile othranjene na hrvatskim njedrima!

Za vrijeme bivše SFRJ Hrvatska je školovala i materijalno izdržavala mnoge srpske guje otrovnice

Kakav je bio karakter i ustroj bivše Jugoslavije najbolje ilustrira veliki broj danas etabliranih Srba koji su svoje obrazovanje stjecali na zagrebačkom Sveučilištu, nakon čega su i egzistenciju formirali u Zagrebu, da bi izbijanjem srpskoga osvajačkog rata u Hrvatskoj, mnogi od njih bili najglasniji zagovornici uništavanja hrvatske države i hrvatskog naroda. I to je samo jedan primjer u nizu srpske tipične vrste zahvale prema Hrvatskoj koja im je pomogla da ljudski stanu na noge, da se materijalno situiraju i steknu uvjete za normalan život. Dug je popis takvih nezahvalnih i beskarakternih, danas listom velikosrba, koji su pogazili i pljunuli na sve ono što je Hrvatska učinila za njih kad su bili mladi i sazrijevali u ozbiljne ljude. Ima ih raspoređenih u svim sferama života, a možemo pobrojati tek one najpoznatije slučajeve srpskog shvaćanja i poimanja zahvale prema hrvatskim dobročiniteljima.

Dakako, u centru pozornosti je nekoliko nadaleko afirmiranih ratnih zločinaca kojima je u njihovoj mladosti Hrvatska u sklopu ondašnje Jugoslavije prva pružila prigodu za osobnu afirmaciju. Četnički vojvoda i teški ratni zločinac Vojislav ( na rođenju nazvan imenom Vjekoslav ) Šešelj, po izlasku iz zeničkoga zatvora 1982. godine vrlo brzo je primljen za člana Hrvatskog sociološkog društva u Zagrebu. Budući notorni zločinac Šešelj u glavnom gradu Hrvatske držao je i seriju socioloških predavanja. Beograd ga tad nije htio primiti za člana sociološkoga društva jer je imao status političkoga disidenta. Zagreb je to, očito iz neke vrste kršćanskog milosrđa, učinio, pa je mrzitelj svega hrvatskog i katoličkog imao prigodu ubirati tada jedine novce za preživljavanje iz džepa naroda kome će nepuno desetljeće kasnije doslovno raditi o glavi.

Da ovaj Šešeljev slučaj ne bude usamljen, potrudio se i njegov politički suborac iz ratnih devedesetih Milan Paroški iz Novog Sada. On je bio predsjednik Narodne stranke koja je imala, jednako kao i Šešeljeva, za osnovu velikosrpski program te progone i ubijanje Hrvata sa vjekovnih ognjišta. Hrvatska nikad nije od Srbije tražila njegovo izručenje da bi mu sudila za aktivno sudjelovanje u organiziranju i pobuni Srba u Baranji u travnju 1991. godine. Da apsurd bude još veći, taj zlikovac završio je politologiju upravo na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. Hrvatska ga je obrazovala i omogućila mu da sa diplomom stečenom na zagrebačkom FPN bude sad na poziciji direktora u gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture u Novom Sadu. Uoči rata, zajedno sa Šešeljem, taj isti Paroški je Srbe u selu Jagodnjak podučavao kako moraju poručiti Hrvatima da je “ovo srpski teritorij i da njima mora biti jasno da su „dođoši“ (pridošlice)“. Nijedan Hrvat ne smije uzurpirati taj teritorij i kada bi to učinio, treba ga slobodno ubiti „kao kera pored plota.” Tako je zlikovac Paroški govorio i prigodom srpskog zauzeća Vukovara da “sve Hrvate treba objesiti kao kere na bandere”, i zbog toga nikad nije kazneno odgovarao. Hrvatska nikad nije bila u prilici da mu sudi za aktivno poticanje ratnih zločina. U srbijanskoj Skupštini on se isticao još luđim izjavama i od samog luđaka Šešelja. Priželjkivao je da u sastavu Velike Srbije budu i neke zagrebačke općine, a pogranični grad na sjeverozapadu Hrvatske u njegovim snovima bila bi Rijeka ili Reka kako je on izgovarao. Osijek je nazivao, također, srpskim izmišljenim toponimom Osek. Paroški mirno živi u Novom Sadu, bavi se usput i poljodjelstvom pošto ima pozamašno imanje u Vojvodini i ne strahuje od ruke pravde, jer Hrvatska iz neobjašnjivih razloga nikad nije izdavala tjeralicu za njim, iako je osnova bilo napretek.

Biljana Plavšić, tetka velikosrpskog novinara Miroslava Lazanskog, odslužila je kaznu od 11 godina za zločine protiv čovječnosti i ratne zločine počinjene mahom nad muslimanima u sjeveroistočnoj Bosni. Tamo se u nazočnosti ubojice i koljača te čak prijeratnog gangstera sa tjeralice Interpola željka Ražnatovića Arkana, poigravala i sa odrubljenom lubanjom jednog umorenog bošnjačkog djeteta. To je činila žena, buduća pokajnica na sudu u Haagu, gdje je skrušeno priznala sve zločine nad nesrpskim narodima, gazeći preko skeleta nedužnih i nevinih ljudskih duša. Biljana Plavšić je više puta u intervjuima za srbijanske TV postaje tijekom samoga rata govorila da je upisala i završila biologiju na zagrebačkom PMF-u te je se još u mladosti Zagreb i Hrvatska općenito dojmila kao sredina koja cijeni red, rad i disciplinu. Zahvaljujući zagrebačkoj diplomi, ova beskarakterna gospođa u poodmaklim godinama, izgradit će poslije cijelu životnu karijeru u području znanosti. Do početka rata u BiH stolovala je kao šef katedre biologije na sarajevskom PMF-u, gdje je prije toga bila i redoviti profesor. Kao doktor botanike bila je i dekan sarajevskog PMF-a. No, kao i mnogi njezini sunarodnjaci, čim je izbio rat, sukladno izreci “hrani psa da te ujede,” ova žena se preobrazila u zmiju otrovnicu koja je najviše ujedala one koji su joj u mladosti omogućili život natprosječnog standarda. Na hrvatski kruh, odgovorila je kamenom i bila je jedna od najglasnijih pobornika protjerivanja Hrvata iz BiH, kao i svih Bošnjaka muslimana. Paradoksalno zvuči da po majčinoj lozi ova ogrezla velikosrpkinja ima i njemačke krvi. Zato je, očigledno, i bila još fanatičnija i zagriženija za plan ubijanja i protjerivanja nesrba od onih čistokrvnih Srba. Da bi se do kraja dokazala svojim gospodarima iz Beograda, ona je baš zbog svoga nepoćudnog podrijetla morala biti krvava i do lakata, ako baš ustreba.

 

Jedan od najžešćih i najradikalnijih ideologa velikosrpstva među umjetnicima u ratnome razdoblju bio je i književnik i slikar Momo Kapor. Rođeni Sarajlija, čovjek čiji je spisateljski talent otkrio Zlatko Crnković  (koji je sedamdesetih godina bio urednik zagrebačke izdavačke kuće”Hit”), upravo je u Zagrebu objavljivao čitavu seriju svojih djela. U voljenom Beogradu se nitko na njega nije obazirao i svi su ga smatrali netalentiranim. U nakladi “Znanje Zagreb” knjižnice “Hit” Zlatka Crnkovića, izlazili su brojni Kaporovi bestselleri, kao što su: ” I druge priče” (1973), “Foliranti” ( 1974), “Beleške jedne Ane” ( 1975 ), “Provincijalac” ( 1976), “Ada” ( 1977), “Zoe” ( 1978), “Od sedam do tri” ( 1980),  “Una” ( 1981). Ne treba posebno naglašavati da je izbijanjem ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Kapor kao i prije njega opisani srpski nezahvalnici preko noći zaboravio što je za njega Hrvatska uradila u životu kad nije imao od čega živjeti. Zagreb ga je hranio, da bi Kapor tijekom rata oduševljeno pozdravljao bombardiranje Banskih dvora u tom istom Zagrebu 1991. i pokušaj ubojstva hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana u organizaciji srbizirane JNA pod paskom ratnog zločinca Slobodana Miloševića. Da ostane dosljedan svome originalnom antihrvatstvu, Kapor je sa osobitim zadovoljstvom popratio i granatiranje Zagreba u režiji osuđenog ratnog zločinca Milana Martića. Izlišno je i napominjati da se taj ljudski škart zalagao i za što jače i što razornije bombardiranje svog vlastitog rodnog grada Sarajeva te za fizičko iskorjenjivanje svih muslimana u Bosni i Hercegovini. Uopće mu nije smetalo što bi na to rekao jedan od njegovih najboljih prijeratnih prijatelja, muslimanski slikar iz Konjica Zuko Džumhur, sa kojim je prijateljevao više od polovice svoga života.

Kao mladog glumca početnika Zagreb je prihvatio i poslije  renomiranoga srbijanskog glumca Boru Todorovića. Njegova se glumačka obitelj na čelu sa Bojanom i Mirom Stupicom, preselila u Zagreb, te je i Bora Todorović u razdoblju od 1957. – 1961. bio članom HNK-a gdje je odigrao nekoliko zapaženih uloga. Naročito se istakao u američkome repertoaru uloga Artura Millera i Tennesse Williamsa. Potkraj života iskreno je rekao pred kamerama srbijanske državne televizije kako zagrebački period smatra svojim lijepim i ugodnim poglavljem u karijeri. Ali, onda kad je bilo kudikamo primjerenije i po zaluđeni i zatrovani srbijanski puk korisnije da to kaže, naime u jeku srbijanskog osvajačkog i genocidnog rata u Hrvatskoj, on je kao i ogroman niz sličnih srbijanskih zaboravnih javnih ličnosti, samo mudro šutio. Nije imao ljudske i građanske hrabrosti reći istinu Srbijancima onda kad je to bilo najpotrebnije i tako sasjeći u korijenu njihove mitomanske planove. Kao društveno pozicioniran i utjecajan čovjek on je to mogao učiniti, ali nije htio. To je još jedna slika i prilika srbijanskog pomanjkanja morala. I primjere bismo mogli redati u beskraj. Govoriti podrobnije o novinarskim prebjezima iz Hrvatske Miroslavu Lazanskom ili Ratku Dmitroviću je skroz bespotrebno. O njihovom nemoralu i ljudskom beščašću javnost odavno sve zna. Istoga je profila i pokojni novinar Risto Kubura, koji je jedino pravo novinarsko zaposlenje imao u Zagrebu, a to je poslije u ratu, kao i bezbroj drugih Srba – pogazio, pljunuo i zaboravio. Hrvatskoj svi ovi primjeri trebaju biti nauk i opomena da ih od Srba koje su othranili i školovali u Hrvatskoj mogu očekivati svakakve podvale i prijevare.

Dragan Ilić

dopisnik iz Beograda