Nitko ni onda, kao ni sada nije u Beogradu i Srbiji, širio toliko veliku, histeričnu antihrvatsku kampanju kao Šešelj. Rat je uvelike trajao a Šešelj se bojao reakcije srbijanskog naroda, jer je zaključio da ni Srbijanci ne bi mogli svariti i progutati da ih u rat protiv Hrvata gura jedan etnički Hrvat. Zato je Vuletić smaknut. U vino su mu sipali otrov, a preko puta stola Mićunoviću, njegovom sugovorniku, naravno pitko vino. Vuletić je hitno prebačen na vaskularno cerebralnu kliniku “Sveti Sava”, gdje su kao glavni medicinari stolovali Jovan Striković, odani fanatik i član Miloševićevog SPS-a i Jovan Rašković, utemeljitelj SDS-a u Hrvatskoj i vođa i organizator pobune Srba u Hrvatskoj još sredinom 1990. godine. Oni su liječničkom osoblju naredili da Vuletić ne smije biti uopće liječen, te da mora fizički nestati. To se i obistinilo. Vuletić koji nikad prije toga nije ni akutno, a kamoli kronično bolovao, brzo je podlegao trovanju i Šešelj je odahnuo, jer je vjerovao da će istina o njemu time biti zauvijek zakopana. Tijekom devedesetih, kao i poslije 2000. godine sporadično su se prvi suradnici Šešelja, SPS i JUL kamarila bračnog para Milošević – Marković, te Šešeljev kum Vuk Drašković i 2002. godine tadašnji ministar pravde Vladan Batić, redom oglašavali u javnosti, objašnjavajući Šešeljeve korijene. U Hrvatskoj su to najviše sa dosta konkretnih argumenata činili pravaši. No, Šešelj je sve te dokaze zanijekao.
Ipak, postoje dva neoboriva dokaza iz stranih, talijanskih i čeških izvora o pravom imenu Vjekoslav famoznoga Šešelja i o njegovom hrvatskom podrijetlu. Dossier Amici e nemici politici (Politički prijatelji i neprijatelji) iz pera talijanske povjesničarke Silvie Manzi i hrvatske spisateljice Tamare Jadrejčić koja živi u Rimu otkrivaju pravi Šešeljev identitet pomoću snimke Šešelja u razgovoru sa njegovom sestrom Dragicom koja se u vrijeme rata nalazi u Dubrovniku. On je tijekom tog razgovora oslovljen isključivo imenom Vjekoslav, što je pohranjeno i na internetu u verziji “Il processo Milosevic” a cura di Sylvia Manzi e Tamara Jadrejcic. Za vrijeme rata novinari sada ugašenog Hercegovačkog tjednika iz Mostara obilazili su selo Orahov Dol u Hercegovini i iz razgovora sa mještanima početkom 1995. godine obznanili da ga se vršnjaci iz djetinjstva sjećaju kao Vjekoslava. To pisanje mostarskoga lista prenijela je te 1995. i beogradska “Politika”. Čak navode i riječi jednog mještanina sela Orahov Dol, koji veli ovako: “Igrali smo baluna skupa sa našim Vjekom i svi smo navijali za našega Ajduka, a evo u šta se danas pretvorio naš Vjeko!” I 1997. beogradski novinar Teofil Pančić u svojoj kolumni pisanoj za “Našu Borbu” u tekstu “Vjekoslav Šešelj kao metafora” aludira u komentaru o argumentima koji govore u prilog Šešeljeve pripadnosti Hrvatskoj koje se Šešelj odriče. Najupečatljiviji je, bez konkurencije, ulomak sa češke verzije internet Necyklopedia.wika.com, gdje nalazimo u češkoj varijanti, dokaze o Vjekoslavu – Vojislavu Šešelju. Česi o Šešelju pišu ovako:
Vojislav Šešelj ( puv.jm. Vjekoslav ) je chorvatsky komik puvodem z bosanskohercegovskeho Sarajeva, aktualne pusobici v Haagskem ICTY diydle. jako herec komickych pusobi již 35 let, ale proslavil se teprye svou znamenitou roli srbskeho ultranacionalisy, kde zesmešnuje fašizmus a velice chytre svym nespornym hereckym talentem poukazuje na primitivitu balkansko srbskkeho nacionalismu. Vojislav Šešelj se narodil 11. rijna 1954. jako Vjekoslav v chorvatske rodine v Sarajevu. Jeho rodina se do Bosny pristehovala z chorvatskeho Zahori ( Zagorje ), jeho otec byl stoupencem extremniho nacionalismu a ustašovskeho hnuti, matka naopak horlivou titoistkou. Proto mlady Šešelj, u nehož jeho rodiče raspoznali vyrazny herecky talent, uvažil že v jeho rodine chybi už jen role četnika. Začal tedy vyspostavat v menšich kabaretech, kde zesmešnoval srbsky nacionalismus a vyspostoval jako jeho extremni zastance. To vše s poctivou davkou humoru. Dokonce prijal i umelecke krestni jmeno Vojislav. Toto srbske jmenodokonale kontrastovalo s chorvatskym prijmenim Šešelj, což chorvaty pri jeho televiznich poradech, ktere se tvarily coby politicke projevy, až neskutečne bavilo.
Inače, postojbina Šešelja, selo Orahov Dol, ujedno je i postojbina slavnog kanonika Josipa Ruđera Boškovića, koga Srbi posthumno, uporno i tvrdoglavo svojataju, iako sa Srbima i Srbijom nikad ništa nije imao. Ono što najviše ruši Šešeljevo isticanje o njegovom srpstvu i pravoslavlju, upravo su pisani dokumenti o selu Orahov Dol, odakle potiču Šešelji u Hercegovini. Prema popisu pučanstva iz 1991. godine selo je brojalo 137 Hrvata rimokatolika i 7 Srba pravoslavaca, a u zaseoku Mareva Ljut, odakle je izvorno korijen Vojislava Šešelja, po popisu iz 1991. žive isključivo Hrvati. I pregledom svih starijih popisa, etnička slika toga područja je ista – hrvatska. I koliko god se vođa velikosrpskog pokreta i stranke SRS trudio da prikaže drugačije, dokumenti, pisani tragovi, kao i iskazi brojnih mještana govore suprotno. Uostalom i dva neutralna izvora, češki i talijanski, koji su sami po sebi neutralni glede Šešeljevog podrijetla, kazuju da je Vojislav Šešelj etnički Hrvat. On spaljuje naočigled svih prolaznika na ulici i uz odobrenje vlasti njegovih učenika i istomišljenika Vučića i Nikolića hrvatske stijegove ispred zgrade veleposlanstva Republike Hrvatske, ne bi li tim primitivnim i barbarskim činom Srbima po tko zna koji put pokušao dokazati da je veći Srbin i od pravih Srba. Oni koji ga podupiru i slijede, ludi su i bolesni kao i on, ako ne i još luđi i još bolesniji od oboljelog Šešelja, čiji je mozak desetljećima metastaziran mržnjom, kojom psihopat hoće demonstrirati privrženost Srbima i Srbiji, jer i totalni manijak Šešelj duboko vjeruje da je takvo njegovo ponašanje srž i esencija srpstva a on kao takav utjelovljenje bolesnog duha te nacije.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda