HOP

NAJBOGATIJI HRVAT DANKO KONČAR U JUGOSLAVIJI JE BIO U LEPOGLAVI ZBOG KRIMINALA!

Posljednjih tjedana obišli smo Končarove rudnike i tvornice u Južnoj Africi te projekte u Burundiju. Za kraj nam je otvorio vrata svog poslovnog carstva u svom londonskom središtu, Kensington Greenu, adresi rezerviranoj samo za istinsku elitu. Prošli smo pola svijeta, zbrajali, oduzimali, provjeravali, pa ponovno računali. I napokon podvukli crtu: s trenutačnim bogatstvom od tri milijarde dolara (15,5 milijardi kuna), i bez uračunatih nekoliko projekata koji će uskoro vrijediti barem još toliko, Danko Končar je najbogatiji Hrvat na svijetu. Barem je tri puta “teži” od Ivice Todorića – tako je kontrolirani medij Večernji list predstavio našeg bogatuna. Kao i uvijek naše istraživačko novinarstvo se bavilo “otkrivanjem rudnika”, iako je Danko Končar čovjek koji je krenuo u poslovne vode još za vrijeme Jugoslavije. Kao i mnogi uspješni ljudi naše zemlje. Uspjeh se gradio na prvobitnoj akumulaciji kapitala Marxovih sljedbenika. Put je uvijek isti. Lopovluk.

Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća Hrvatska je imala MASPOK, pokret za nacionalno osvješćenje, a Jugoslavija nezapamćenu pljačku o kojoj se nije previše razgovaralo istih godina. Uglavnom, analizom svih pljački koje sam istraživao i čijem otkrivanju sam sudjelovao, mogu ustanoviti da sve te pljačke imaju uvijek istu shemu; ideološki sukob koji zamagljuje pljačku. Naša  zemlja to  najbolje pamti kroz Domovinski rat; dok je narod krvario, ista bankarska elita iz Jugoslavije krala je po Hrvatskoj. Tako je bilo i 1971. godine: mi smo se digli na noge zbog MASPOK-a, a bankarsko-politička elita je krala novac. U to vrijeme ukradeno je iz Jugoslavije oko 150 miljardi dinara što je 43 milijarde maraka.http://www.kunalipa.com/katalog/tecaj/povijesni-tecajevi.php, dug u dinarima pretvorili smo u tadašnji tečaj maraka.

186 direktora tražilo je politički azil nakon otkrića duga, a neki od njih su završili u zatvoru. Taj novac kao i novac od obveznica autoceste za Split netragom nestaje. Mediji ovih godina prodaju priču o Tuđmanovih 200 obitelji, a kako vidimo geneza teorije kreće iz 1970 godine. Nikako iz 1991. godine. Oni su 200 bogatih obitelji – lopovi iz Jugoslavije.

Evo reklamnog oglasa o autoputu za Split iz “Starta” (travanj 1970.) koji propagira njegovu gradnju i raspisivanje javnog zajma kojim bi se on gradio. Gradnja je čak i započeta, na potezu između Ličke Kaldrme i Knina (autoput je trebao ići trasom sadašnje tzv. “unske pruge”, preko Bihaća i Knina), no tada je sve stalo nakon poznatih zbivanja nakon “Hrvatskog proljeća” 1971. godine.


Preslika stranice “Starta” iz travnja 1970. godine

Danko Končar kao uspješni privrednik završava u zatvoru zbog privrednog kriminala. Dobiva 14 godina zatvora i biva pušten nakon tri godine služenja kazne u Lepoglavi. Novac nije vraćen bivšoj zemlji, a niti je danas najbogatiji Hrvat vratio ukradeno.  Nakon odsluženja kazne odlazi u inozemstvo.

Tehonomenadžerska struktura iz Jugoslavije vraća se u Hrvatsku za vrijeme Domovinskog rata. Ali sebe ne stavlja u prvi plan, jer je za ekonomiju potpuno nesposobni Tuđman prigrlio dvojicu privrednika: Gucića i Kutlu. I udbin kadar umrežen u labrador prihvaća igru  sa čelnim ljudima Gucićem i Kutlom, ionako oni kontroliraju do danas sudstvo, policiju, medije i privredu. Isprepliću mrežu oko ove dvojice, pa Gucić ima nekih 18 tvrtki, a Kutle gotovo dvjestotinjak. I svi su bili zavisni manje više od Zagrebačke banke, što u prijevodu znači da su imali udbašku kontrolu. U principu ekonomski potpuno nesposobni  Josip Gucić i Miroslav Kutle bivaju nasamareni, jer obojica nisu znali raspolagati sa dionicama svojih tvrtki vezanih za Zagrebačku banku, što je u konačnici banka iskoristila te znatno veću imovinu dobila za svoje kredite. Oba  nikada nisu dolazili na skupštine dioničara Zagrebačke banke i time još više potvrdili svoje neznanje i amaterizam u poslovnim odnosima.

Gucić je došao u Hrvatsku iz Njemačke 1991. godine kao čovjek sa sto milijuna u džepu i dvije hale po 10000 m2 prepunih bijele tehnike. Danas njegov odvjetnik ima više nego što je Gucić ikada mogao sanjati, a kamoli imati. Niti sa Kutlom nije bolje. 1990. godine taj isti odvjetnik, sin poznatog udbaša Ante Nobilo imao je tek stan u Novom Zagrebu i iznajmljenu kancelariju. Danas je on uz Hanžekovića vodeći odvjetnik, dok su Gucić i Kutle proglašeni lopovima.

Isti novinari sa enormnim zaradama pišu priče o njihovoj velikoj krivici, ali ne spominju tko je kupio te tvrtke – kako, kojim novcima i koja organizacija stoji iza toga.

Iz ove priče može se lako zaključiti da je novac pokraden iz Jugoslavije stvorio vladare Hrvatske, a represivni aparat i dalje štiti njihove interese.

Igor Drenjančević