BESKRAJNA HIPOKRIZIJA PATOLOŠKOG LAŽLJIVCA I ZLOČINCA TOMISLAVA NIKOLIĆA

Ne pada snijeg da prekrije brijeg, nego da Tomislav Nikolić kao svaka zvijer pokaže za sobom trag. Njegovi tragovi zaudaraju nečovještvom beskarakternog izričaja umivenog četničkog koljača koji u jednoj ruci maše maslinovom grančicom mira, dok u drugoj u potaji i iza leđa u pričuvi ima kamu za klanje. Problem je četničkom vojvodi što ne može zaklati istinu, kad po tko zna koji put kaže i u maniri velikosrpskog lešinara opetovano laže da “Srbija ne traži da je Hrvatska voli, nego samo da jednom prizna srpske žrtve u Jasenovcu.” Cijela je povijest odnosa Hrvata i Srba u poslejdnja tri stoljeća velikosrpskog posezanja za hrvatskim etničkim i povijesnim zemljama preko Drine i Dunava, jedna zbirka takvih i sličnih srpskih bacanja rukavice srpske političke laži što izaziva na megdan hrvatsku političku istinu. Taj famozni Jasenovac, trostruki logor smrti, o kojem na najbolji i najpošteniji način govori rad komisije za istraživanje trostrukog logora u kojem je eminentni član i Srbin Igor Vukić, već desetljećima je samo oruđe u rukama svake velikosrpske politike, neovisno od toga je li se to srpsko velikodržavlje provodi pod kokardom ili pod petokrakom, sutra ili prekosutra, prema srpskoj potrebi, možda i pod nekim trećim ili četvrtim znakovljem. Svi hrvatski etnički i povijesni prostori, uzurpirani izvan granica današnje Hrvatske od strane Srba i Srbije su desetljećima, neki i stoljećima jedan golemi i intergalaktički hrvatski Jasenovac, uz more ratnih genocida i mirnodopskih etnocida, te uz treću metodu progona one treće trećine Hrvata što ih Srbi u posljednja tri stoljeća nisu uspjeli ubiti ili asimilirati u Srbe, ali su uspjeli masu Hrvata raseliti, posebice od 1918. do 1991. diljem svijeta i daleko izvan domovine, daleko i zauvijek izvan zavičaja i hrvatske rodne grude. O tome, jasno, Tomislav – gedžovan Nikolić ne zbori. O tome niti govori, niti u riejtkim trezvenim i trijeznim trenucima, još manje romori. To mu nije ni u predsoblju malog mozga, uz suvišak riječi u pleonazmu onog “malog”, jer on velikoga mozga nikad nije ni imao.

Tko, kad, gdje, kako i zašto bilo gdje u svijetu duguje kao višestoljetna žrtva bilo kakvu ispriku svome dželatu koji mu i dalje radi o glavi, sad samo kao reciklirani radikal, preobučen u lažno europsko ruho? Nitko, nikada i nigdje, osim rijetkih što pate od Štokholmskog sindroma žrtve koja ide pod skute svoga ubojice, vjerujući da će je za sluganstvo nagraditi i ostaviti u životu. Takvi oboljeli paćenici su razni besprizorni likovi poput Borisa Dežulovića, Viktora Ivančića, Ante Tomića, Olivera Frljića, Vedrane Rudan, Domagoja Margetića, Igora Mandića, Gorana Babića i takve plejade od naroda izopćenih i do kraja odbačenih ljudi. Oni nisu sami svoji u psihološkom smislu, te kao skupina takvih dragovoljnih otpadnika od svoga nacionalnog stabla i jesu samo zrna kukolja u hrvatskom žitu. I sami su svjesni da ne predstavljaju nitkoga, a kao nedostatno uračunljive osobe upitne psihološke sposobnosti donošenja zaključaka na temelju činjenica zdravog razuma, takvi bolesnici su izuzeti i od kaznene odgovornosti. To opet ne znači da prostak i primitivac Tomislav – gedžovan Nikolić može samo na temelju svoje krive predodžbe da spomenuti hrvatski izrodi nešto znače u hrvatskom narodu, pomisliti da on kao zakleti dušmanin hrvatskog naroda može zamišljati da sve Hrvate pošalje sa spomenutom šakom jada prodanih duša srpskome vragu ravno u sanatorij. Prije bi se na tome specijalnom tretmanu liječenja trebao naći Nikolić, zajedno s Vučićem, Dačićem, Vulinom i svim onim Srbima koji i danas žive u zabludi da se njima drznicima i bezobraznicima netko u ime Hrvatske i Hrvata teba ispričavati na nepostojeće grijehe i od Srba izmišljenu i Hrvatima podmetnutu kolektivnu krivnju. Jasenovac nije nikakav uzrok, nego je bio i ostao posljedica onoga bezumlja koje su Srbi nekažnjeno provodili nad Hrvatima od doseljenja na hrvatske prostore pod Turcima, a onda i kroz teror, ubojstva, progone i uhićenja na desetke i stotine tisuća Hrvata između dva svjetska rata u SHS-u, te od 1945. do 1991. u FNRJ i SFRJ. I sve to bilo je pod dirigentskom palicom, najprije Karađorđevića, onda i Tita. O tome bešćutni Nikolić ne govori. Ta tema je i dalje veliki tabu u Srbiji. To je i za njega, kao i za Vučića, Dačića ili Vulina samo neka vrsta zabranjenog voća u njihovim političkim govorima mržnje protiv svega što diše hrvatskim plućima. I kad je u ratu srpskim vojnim porazima protiv Hrvata san o Velikoj Srbiji barem za trenutak Nikoliću ostao kao pričuvna, ali uvijek aktualna kombinacija, sveopće srpsko razočarenje i depresiju debaklom na bojnom polju u srazu s hrvatskom vojskom, pokušavaju srpski voždovi godinama zamijeniti onom starom psihološkom igrom slatkog limuna ili kiselog grožđa. To je kod čovjeka svjesno ili i samo podsvijesno nijekanje ranije proklamiranog plana i cilja koji se pokazao neostvarivim, te nekad oduševljeni pristaša ideje, sad naglas i javno pljuje po tom istom projektu, za koji će bez zazora reći i kao i uvijek i slagati da nikad i nije bio srpski cilj stvaranja Velike Srbije. Ne bi sad tako javno govorio da mu ratna sreća nije okrenula leđa kad je to bilo presudno 1995. godine. Srbi i Srbija su, očito je sad bili u teškom nokdaunu, ali ne i nokautirani, jer je težinu njihovoga konačnog poraza spriječila osovina srpskih saveznika iz Drugog svjetskog rata od Amerike do Velike Britanije i Francuske. Da su hrvatskim postrojbama dopustili da u rujnu 1995. pred kapijom Banjaluke obave hrvatski vojnici posao do kraja, ne bi danas bilo ni Nikolića, ni Vučića, niti njihovog satelita Dodika, ni čitave garde srpskih ratnih i poratnih zločinaca koji sad slavodobitno paradiraju i Srbijom i genocidnom tvorevinom Republikom Srpskom, jer su 1995. samo teško ranjeni, ali voljom Zapada u potrazi za trulim političkim kompromisom velikih sila, ne i do kraja i za sva vremena slomljeni i vraćeni u svijet stvarnosti tamo gdje im po prirodi stvari pripada uloga epizodista na sceni famoznog regiona, a pogotovo na tlu cijelog eruropskog kontinenta.

Lako je utvrditi tko je koga i koliko ubijao i trajno desetkovao, bilo ratnim genocidom, bilo mirnodopskim etnocidom ili trećom srpskom kombinacijom političko – ekonomskih progona Hrvata u inozemstvo tijekom obje Jugoslavije. Samo na mjestima hrvatskih istinskih stratišta od Bleiburga preko Teznog, Macelja, Hude jame, Kočevskog roga i drugih mjesta masovnih pogubljenja Hrvata, likvidirano je preko 200 000 Hrvata. Toliko je točno identificirano ljudskih skeleta pronađenih u masovnim grobnicama na tim, ali i još nekim lokalitetima i sve po naredbi Titovih partizana u čijim su odorama bili i brojni Mihailovićevi četnici, samo po potrebi trenutka, preobučeni u partizanske uniforme i s petokrakama umjesto s kokardama na glavi. U obje Jugoslavije je etnički i posrbljeno preko 200 000 Hrvata, što neizravno kroz jugoslaventvo, što kroz otvoreniju varijantu srpstva. Isto je bilo i u ratu od 1991. do 1995. Mogli su u zajedničkoj borbi za Veliku Srbiju Nikolić, Šešelj i Vučić nositi nesmetano kokarde i marširati u osvajačkom pohodu na hrvatske krajeve skupa s Ratkom Mladićem, Momčilom Perišićem ili Veselinom Šljivančaninom koji su bili sa znakom petokrake. Ali, cilj im je bio i ostao zajednički, a njihova pojedinačna i usputna ideološka ratna i poratna preucavanja oko kokarde i petokrake, ili između četnika i partizana samo su bile povodi za svenarodnu zabavu dokonih i besposlenih srbijanskih masa bezmozgovića da bi se takvi bavili sporednim, a ne suštinskim stvarima. A u samoj i dubokoj suštini i onoj najdubljoj srži svega, istina je samo jedna. Srba je nakon prvog provedenog izvanrednog popisa pučanstva 1948, zatim i novog organiziranog 1953. godine bilo i u apsolutnim i u relativnim brojkama više u usporedbi s Hrvatima na cijelom prostoru tada ustrojene FNRJ. Iole normalan ljudski um u Srba treba si postaviti jedno pitanje na razini pučkoškolca početnih razreda škole. Kako je moguće da je navodno smrtno stradalo od hrvatske ruke na stotine tisuća Srba u Hrvatskoj i Bosni I Hercegovini, a Srbi su se u mitovima i legendama nakon laži od 1,4 milijuna srpskih žrtava, onda 900 000 ubijenih Srba zaustavili na cifri od 700 000 Srba. Oni “umjereniji” srpski fantasti pričaju o 400 000 umorenih Srba, te i takve luđake i bolesne srpske mitomane u zemlji zreloj za kolektivnu karantenu smatraju izdajnicima. Jer, kakvi su to srpski domoljubi koji su u stanju lagati o samo 400 000 smaknutih Srba? Gdje im je bujna mašta i prljave i pokvarene strasti iz kuhinje SPC i SANU koji u svome ludilu fantaziraju i o 1, 4 milijuna pobijenih Srba? Mogli su tako nenormalnici kazati da je ubijeno i 150 milijuna Srba, budući je to službena brojka Rusa u Rusiji, a znamo da Srbin više voli da je Rus sit, nego da su Srbinu u glavi sve koze na broju. Samo, koji mozak za ispašu stoke treba imati, pa hipnotizirano prihvaćati srpsku matematiku, odavno u zavadi sa zdravim razumom? Mogu tako Srbi sutra reći i da je ubijeno milijardu Srba, ako požele lansirati novu srpsku krilaticu tipa: “Nas i Kineza milijardu.” Do sad smo slušali samo pjesmu refrena:”Nas i Rusa 150 milijuna.” Ne može se nepristojan upristojiti po mjeri pristojnog, ali nije umjesno od strane patoloških lažljivaca, lupeža i masovnih ubojica očekivati da im hrvatski narod kao žrtva višestoljetnih srpskih nasrtaja na hrvatsko tlo i hrvatski narod treba bilo što objašnjavati i pravdati se vjekovnom srpskom agresoru na hrvatsku zemlju. Je li možda potomak davno posrbljenih Hrvata Nikolića iz okolice Nikšića Tomislav Nikolić doista misli da bi se svaki Hrvat trebao po uzoru na njegove daleke pretke posrbiti i pogrbiti i postati političkim Srbinom poput njega da bi se srpski nedosanjani san jednom napokon ostvario? Pusti su to snovi Nikolića, kao i Vučića, isto potomka davno posrbljenih Hrvata iz Hercegovine, doseljenih najprije oko Kupresa, onda i kod Bugojna u Bosnu. Ili slučaj Ivice Dačića sina iz hrvatske obitelji iz Janjeva na Kosovu koji je danas veći Srbin od bilo kog istinskog Srbina, jer mu je to prvi i osnovni uvjet bilo kakvog ozbiljnog političkog angažmana u zemlji u kojoj je dragovoljna ili prisilna asimilacija nesrba u Srbiji nezaobilazni faktor uspona na društvenoj ljestvici i to ne samo u sferi političkog života, nego i općenito. I zato su narečeni trio suvremenih srpskih janičara u sastavu Nikolić – Vučić – Dačić, a mogli bismo im pridodati i Šešelja i još neke, najopasnija vrsta Srba. Svi oni od reda znaju da uvijek i po cijenu svega moraju biti krvavih ruku, sve do lakata, da bi opravdali svoj status konvertita u politici. Čin nacionalne izdaje njih osobno ili i vlro bliskih predaka njih samo dodatno nagoni na sve veća zlodjela prema hrvatskom narodu. Sva trojica kao i Šešelj znaju da su im preci bili Hrvati, Dačiću su to i oba biološka roditelja, ali svi oni najbolje znaju kako je smisao svake Jugoslavije i bio konačni i životni produkt zvani Srboslavija. Jasno je njima da je svaka Jugoslavija i s njom i Jugoslaveni kroz orjunu, onda i komunizam i pravljena samo zato da bi svi nesrbi, u prvom redu Hrvati kao najbrojniji nesrpski narod te umjetne države, bili jednoga dana pretvoreni u Srbe,a u nedoživljenoj budućnosti prekraćenog roka trajanja Jugoslavije, ta bi se država da je poživila jednom zasigurno i prezvala u Srbiju. I kad su Srbi, apsolutni vladari situacije u obje Jugoslavije postali nestrpljivi, iako su politikom asimilacije polučili desetljećima željene rezultate, otpočeli su rat, latili se oružja da ubijanjem Hrvata i ostalih nesrba na brži način ostvare ono što su prije toga i tako postizali desetljećima sustavnom državnom politikom srboslavenskog etnocida nad nesrbima u toj saveznoj državi. Ima li možda danas ijednog Srbina koji to priznaje javno, iako svaki Srbin to zna u potaji, te da ima unutarnju i ljudsku potrebu javno se ispričati Hrvatima i ostalim nesrbima iz te bivše Srboslavije za ono što su od 1918. do 1991. Karađorđevići i Tito radili u korist Srba i Srbije? Sumnjam i ne vidim da se još takav Srbin rodio, ili ako je i ako ima i mnogo takvih Srba koji bi to javno sve priznali, a ne smiju od straha od odmazde vlastite fašističke i nacističke sredine, onda to još više govori o zloduhu takve sredine u kojoj poštenje i iskrenost bivaju ismijani do bola. Sigurno ste svi čuli bezbroj puta za tradicionalnu srbijansku uzrečicu u svakodnevnom općenju sugovornika tipa:” Da ti iskreno kažem…” Je li igdje ima potrebu u poštenom i časnom okružju netko drugome tako često naglašavati u rečenici riječ iskreno? To automatski znači da je i sam govornik svjestan da živi tamo gdje se ta vrlina iskrenosti nimalo ne cijeni, štoviše smatra se nekim oblikom djetinjastog i nedozrelog ponašanja, jer Srbi mnogo više vole i u običnom govoru rabe izreku tipa:”Život je džungla puna opasnosti.” Naravno, život nije uvijek i svakome i svugdje dolina ruža i medovina, ali nije primjereno da Srbi u Srbiji djecu od malih nogu masovno uče toj  poslovici kao životnoj vodilji. I kad je Srbima život nalik na džunglu punu opasnosti, onda po logici elementarnog zaključivanja, Srbi izjednačavaju iskrenost s glupim, naivnim i poštenim čovjekom. Uostalom, često će Srbin i reći: “Naivan, glup i pošten tri su brata rođena i uboga!” I onda tko o čemu a srbijanski kabadahija i bitanga Nikolić ili neurotični i poremećeni Vučić o poštenju. O poštenju je još Nikolićev i Vučićev učitelj Šešelj uz grohotan smijeh ovako govorio tijekom devedesetih, komentirajući jedan predizborni slogan Demokratske stranke tad pod paskom Zorana Đinđića. Veli ovako Šešelj o Đinđićevom izbornom sloganu iz 1997. godine kratke poruke “Pošteno.” Kaže Šešelj: “Kad Đinđić kaže narodu “pošteno,” to se zna šta kod nas Srba znači i kako svi mi Srbi razumijemo što je htio reći. Kod nas Srba pošteno u politici i u životu znači samo ono u stilu: pošteno sam te izigrao, pošteno sam te nasankao, pošteno sam ne nasamario, namagarčio, navukao na tanak led.” Reče namjerno ili slučajno Šešelj, taj notorni srpski ratni zločinac jednu veliku istinu o kolektivnom stanju srpskog duha i o odnosu Srba prema poštenju. Dobio je salve aplauza na otvorenoj sceni od nazočnih novinara na presici kad je to izjavio 1997. godine, kao i buran pljesak i Nikolića i Vučića koji su sjedeli pokraj njega. Nitko u srpskoj javnosti tad nije ozbiljnije reagirao i kritizirao taj nesvakidašnji ispad. I što bi, kad se i tako očigledno je, velika većina Srba potpuno slaže sa Šešeljevim, Nikolićevim i Vučićevim poimanjem poštenja. Da i Đinđić svima njima dokaže i i riječima i djelom da ne zaostaje karakterno za njima, požurio je ubrzo kazati iste te godine svojim političkim neistomišljenicima i u vlasti i u oporbi, čiji je sastavni dio tad bio ovako:”Moral u politici i u životu ne postoji. Tko hoće moral, neka ide u crkvu, tamo će ga sigurno naći.” Eto, tako i proruski i pronjemački i proamerički Srbi isto misle o iskrenosti, poštenju i moralu. I čemu onda iznenađenje i čuđenje što i danas kao i prije dva desetljeća politički zastupnici istog tog naroda kategorije etike ismijavaju, izruguju se svakoj ljudskoj vrlini, a narode i države što drže do osobina poštenja, iskrenosti, časti, dostojanstva, ugleda, sveukupnog odgoja i morala smatraju ne samo budalama i glupacima, nego i nedostojnim i nesposobnim da samostalno skrbe o sebi i o svom životu. Jer, rekli smo već da je Srbinu kad podiže dijete, prvo na pameti da malom djetetu u glavu usadi da je život džungla, da su ljudi većinom i posvuda u svijetu pokvareni i zli, te da je sukladno takvom životnom pristupu Srba, posve normalno lagati, krasti, onda i ubijati da bi se u takvoj džungli moglo opstati. Analogno tome, Srbi i ne prave razliku od načina opstanka u prirodi divlje životinjske vrste na jednoj i ljudskog roda na drugoj strani. Tu su očito stavili znak jednakosti. I tako je takvim Srbima čovjekoljubac i pravdoljubac savršeni idiot. I upravo u ovome opisu srpskoga mentaliteta sprdanja s ljudskim vrlinama i veličanjem svih ljudskih mana, što datira i puno i prije vremena ratova iz devedesetih leže i korijeni zla, narasli do današnjih dana. I zato je srpska mitomanija i kleptomanija za onim što im nikad nije pripadalo na hrvatskom tlu, dobilo toliko zamaha. Jer, promidžba SPC-a i SANU-a građena je na plodnom tlu, mnogo prije toga stvorenom srpskom mentalnom sklopu. Jasno, nije to kod svih Srba i ne može se nikad generalizirati, niti govoriti u točnim postotcima, no sigurno je da je i sad opijum najvećeg dijela Srba, inače ne bi slijedili političke ideje lopova, kradljivaca i ubojica poput Nikolića, Vučića, Šešelja i gomile takvih, nego bi se poistovijetili s poštenim i časnim ljudima u Srba. Nedvojbeno, ima i takvih Srba, možda i neslućeno više nego što sad možemo pretpostaviti u ovome trenutku. Ali, što čovjeku vrijede i neke moguće pozitivne pretpostavke, kad i ta proviziorna i šutljiva, možda i razmjerno velika skupina ljudi šuti, kad je nevidljiva i tiha, jer kad bi progovorili, pojeo bi ih mrak iza prvog kuta zgrade u kojoj žive ili nadomak radnog mjesta gdje zarađuju za svoj kruh i za obitelj. Neki Srbi su riješili ovih dana progovoriti otvoreno, jasno i glasno na te do jučer zabranjene teme sveopće nacionalne hipokrizije u Srba poput umirovljenog filmskog i književnog kritičara i bivšeg novinara i urednika kulturne rubrike “Politike” Milana Vlajčića, dan nakon toga i redatelja Gorana Markovića, sina pokojnog glumačkog para Radeta i Olivere Marković. U fokusu javne kritike obojice, posebice oštre kritike Gorana Markovića bio je diktator i neviđeni sadist i državni terorist Aleksandar Vučić. Srpski se tiranin još nije očitovao u povodu izjava Vlajčića i Markovića u emisijama regionalnog medija N1 televizije u Beogradu. Moguće je da će i znakovita šutnja biti njegov trajni odgovor na takve i konkretne slične prozivke koju mogu na njegov račun uslijediti slijedećih dana i tjedana radi sve zahuktalijih političkih zbivanja u Srbiji, kojom taj mračnjak Vučić beskurpulozno vlada. Ako tako i bude, bit će to samo iznuđeni potez manijakalnog diktatora i samo u želji da ostavi lažni dojam navodno pomirljivog i tolerantnog čovjeka u očima diplomatkog kora u Beogradu i stranih diplomata u svijetu, premda mu je sve teže kontrolirati bijesnilo i ludilo otvorenih vrijeđanja i pogrda novinarima na jučerašnjoj redovitoj konferenciji za novinstvo u Beogradu.

U svjetlu mračne srpske tradicije zbijanja neslanih šala o poštenju, iskrenosti i moralu ovih aktualnih srbijanskih lidera, nije zgoreg spomenuti i vertikalu srpskih laži od vremena Vuka Karadžića s početka devetnaestog stoljeća. Sjetimo se kako je šepavi i samouki i priučeni srpski jezikoslovac Srbima opisivao Hrvate:”Idite braćo Srbi, tamo selite zapadno preko Drine kod Hrvata. Ne znaju Hrvati lagati i krasti kao mi i lako ćete s njima izaći na kraj.” E, tu je poanta svega i korijeni anatomije srpske laži i prijevare sve do danas. Nije ovo sad samoniklo ludilo laži, krađe, onda i ubojstva kao svetog trojstva u Srba od vremena Miloševića i Šešelja ili sad Nikolića i Vučića. Vidimo da to seže mnogo dalje i mnogo dublje, a živimo u doba kad je sve to samo u jednom povijesnom trenutku doživjelo svoju kulminaciju, te je taj vrhunac laži kao srpske prepoznatljivosti i nacionalnog bića pokušao ovjekovječiti i Dobrica Ćosić u svom podužem i blagoglagoljivom veličanju laži kao glavnog srpskog odličja. I ponovno nitko u Srbiji na to Ćosićevo uzdizanje laži u nebesa najveće srpske vrline, nitko nikad nije u Srbiji ozbiljnije reagirao, niti kazao da je to sramotno rečeno, još manje da to Srbi i ako je sve to tako, a svjedoci smo u stvarnosti da je tako, ne bi smjeli od sramote to javno nikad istaknuti kao svoju karakternu crtu. No, kako očekivati tako što od onih što srama i stida nemaju, a listom iskreno misle da su zaista i pošteno, kako bi kazao Šešelj političkim trikovima nadvisili Hrvate. Pa tko hoće moral, neka ga onda Đinđić pošalje u crkvu Bogu na ispovijed, jer Srbi zbilja i misle da samo crkva treba i to samo formalno, a ne stvarno, propovijedati o moralu i ljudskim vrlinama. Vidimo da i ta SPC sve više i sve češće upada u korupcijske afere i skandale diljem svijeta, te sudjeluje u paljevini vlastite imovine, za što onda optužuje, a koga će drugog, nego Srbima dežurne krivce srpskih lutanja kroz prostranstva ovoga svemira Hrvate. Poneki Srbin ili i velikosrbin poput Jovana Dučića, obišao je za života zemaljsku kuglu, te je u svojem filozofskom spisu “Jutra s Leutara” Srbima, iako ubijeđeni i nepopravljivi velikosbin poručio da  laž, prijevara, podvala i ono što Srbi zbirno zovu lukavošću i snalažljivošću umjesto riječima osude tih mana, jesu u civiliziranom svijetu neoprostivi grijesi. Sigurno bi i velikosrbin Dučić mislio isto što i Dobrica Ćosić ili prije njega i Vuka Karadžić da se na djelu nije uvjerio kako svijet vani reagira na srpske laži.Jer, bio je Karađorđevićev veleposlanik Kraljevine SHS u više europskih zemalja. Doduše, živio je i Vuk Karadžić u Beču, a vratio se u Srbiju kao da nikad duhovno nije ni izlazio iz nje i ostao je uvjeren kako je jedina ovozemljska nada opstojnosti Srba među narodima u laži, krađi, koje nikad i ne idu bez trećeg i završnog čina razbojničke krađe oličene u ubojstvu ili masovnim ubojstvima u ratnim uvjetima. I Srbi su se sve do danas uvijek priklanjali mislima Vuka Karadžića, te moralne nakaze, što se u mladim godinama izrugivala i svome profesoru na Liceju u Beogradu Dositeju Obradoviću. Taj znameniti i učeni Srbin, rođen u Temišvaru, ideološki je bio isto ono što je danas, primjerice prevejani i prikriveni velikosrbin Boris Tadić. No, kako god da bilo, Dositej Obradović uz onaj njegov poklič potlačenoj masi Srba, što su stoljećima bez ijednog trenutka pobune, pokorno služili kao najveće sluge Turcima, upisao se u nezaborav antologije srpske povijesti. Uzviknuo je Dositej Obradović”Vostani Serbije, davno si zaspala…” U prijevodu sa staroslavenskog, to bi bilo:”Ustani roblje, davno si zaspalo…” Njegov vapaj sročen kroz ime Serbije ( roblje ), je prvi službeni spomen imena Srba i Srbije uopće u povijesti i to početkom devetnaestog stoljeća kad je planuo Prvi srpski ustanak 1804. godine pod vodstvom Karađorđa Petrovića.Normalno je da se jednom i najponizniji narod osovi na noge, dozove ljudskom dostojanstvu, povratku časti i ponosa koji je pet stotina godina prodavao turskom osvajaču s istoka. Ali, ne biva nikad pojmljivim i normalnim da se i liječenju stoljetnih kompleksa i frustracija potlačenog i obespravljenog naroda, taj isti srpski narod, tek što je stao na noge i formirao se kao prvi puta kao srpska nacija i srpska država u narednih dvije stotine godina okomi na Hrvate, narod od kojega su sami Srbi i nastali, te narod koji je negdašnje Rašane kao istočno hrvatsko pleme taj isti Hrvat štitio i od napada Bugara i od nasrtaja Bizanta, pa čak ponekad i od fizičkog zatiranja, da bi taj isti, sadašnji narod Srba, vjerojatno u znak zahvale svome stoljetnom zaštitniku i dobrotvoru Hrvatima radio o glavi i fizičkom uništenju ili dijelom i asimilaciji u Srbe ili u trećoj opciji progonu s vjekovnih ognjišta. Što se Srbi nikad nisu zamislili je li ima ijednog Austrijanca ili Švicarca, onog što je njemačkog podrijetla da život provede u pravljenju suludih ideja o uništenju njemačkog naroda i njemačke države, čije su sastavnice današnja Austrija i Švicarska nekad davno bile u sklopu Franačkog carstva Karla Velikog, ali i kasnije. Oni danas žive kao tri ravnopravna susjeda u tri susjedne države, koje po stupnju ekonomske i političke razvijenosti mogu biti uzor gotovo svima u Evropi i svijetu i nitko od njih onome drugom ili trećem ne spori današnji nacionalni identitet. Nema ni danas Hrvata koji će Srbima bez prijeke potrebe spočitavati da Srbi malo povuku ručnu kočnicu i prestanu uvjeravati Hrvate i ostali svijet u Europi da su svi narodi u Starog kontinenta nastali od Srba. I da nije srpskih stalnih laži, prijevara i podvala iz dana u dan, ne bi bilo ni potrebito eleborirati Srbima tko su im i što su im bili hrvatski preci pred više od tisuću godina. Eto, Srbi su sad Srbi, pa ako tako hoće neka im tako i bude, ali bi bilo normalno da ostave na miru Hrvate i sve ostale narode Europe pošteđene teorija Jovana Deretića ili prije njega i Olge Luković – Pjanović o Srbima kao “narodu najstarijem,” kad svatko u Europi odlično zna da su upravo obratno Srbi jedan od naroda najmlađih. To Srbe dira i izravno im pogađa sujetu, koja onda rađa zavist, ljubomoru, pakost, na koncu indukuje i mržnju, najviše usmjerenu prema zapadnim susjedima Hrvatima. Jer, Srbe jako boli što jugoslavizacija, sve od onih početaka i spisa tipa pripovijedanja naroda slovinskog, preko orjune, do komunizma i sadašnjeg neoliberalizma soroševskog tipa “jugisfere”, “regiona” ili “Zapadnog Balkana” daju tako mršave rezultate.

Kad bi se barem jednom Srbi pokušali okrenuti normalnom životu i suživotu sa susjedima nesrbima i u vlastotoj državi, napose i u odnosima sa svim susjednim državama, bilo bi im jasno koliko su tragikomični u fantomskom prikazu brojki žrtava Jasenovca. Neka si sami objasne Srbi otkud preko noći, netom nakon 1945. masa od novopridošlih 400 000 – 500 000 Srba u Vojvodini i neka se upitaju tko je prije njih tu živio do 1945, pa će lako pronaći odgovor što ih je na prvome popisu nakon Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj i dijelu Bosne i Hercegovine, manjim dijelom i Crne Gore, djelomično manje nego 1931. na posljednjem popisu prijeratne SHS, jer onaj iz 1941. zbog rata nikad nije organiziran. Tada će i Srbi u kroničnoj zavadi s egzaktnom znanosti matematikom shvatiti da ih je iz Hrvatske i Bosne u Vojvodinu otišlo u Titovoj takozvanoj osmoj ofenzivi, bolje rečeno planskoj kolonizaciji svih dotadašnjih njemačkih posjeda baš onoliko koliko ih je manje u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Hrvatski speleolozi su prekopali špilje, a tamo gdje su Srbi govorili o desecima tisuća umorenih Srba, pronađeno je nekoliko desetaka, najviše po koja stotina kostura ubijenih. Srbe ni otkrivanje takvih istina ne zaustavlja u pohodu protiv istine i pravde. Ne zanima ih ni bilo koji hrvatski prijedlog da Srbi navedu točno popis sela i gradova gdje su navodno istrijebljeni, kao i poimenične popise žrtava obitelji, rođaka i prijatelja. I opet na taj poziv samo muk i vječni tajac sa srpske strane. Umjesto toga, slušamo i gledamo svakodnevne laži, podvale i prijevare srpskih mitomana i grandomana zvali se oni Nikolić, Vučić, Šešelj, Dodik ili bilo tko njihove fele. Svjedoci smo i najnovijih otkrića, prezentiranih na portalu Sloboda.hr da su uz znanje i odobrenje Tita Srbi iz logora u Aušvicu lažno dopisivali srpske žrtve Aušvica u jasenovačke žrtve, kako bi i na takav način umjetno uveličavali brojke. Misli li bilo tko ozbiljan i realan nakon svega što se dogodilo od 1991. do 1995. i što se događa i danas u trustu srpskih velikodržavnih mozgova da su Hrvatska i Hrvati ikad prouzročili Srbima ikakvu nevolju, patnju i stradavanje planski, smišljeno i organizirano, kad evo prije neki tjedan i Šešelj reče i prizna da ideja Velike Srbije traje preko tri stoljeća. Je li treba znanje više matematike bilo kome da izračuna da sustavna srpska hajka optuživanja Hrvata za sve i svašta protiv Srba jest vezana poglavito za razdoblje od 1941. do 1945. odnosno od 1991. do 1995. godine. Pa, koliko je to godina i vijekova vremenskog razmaka od epohe patrijarha Arsenija Čarnojevića i Pećke patrijaršije što je htjela Srbiju 1699. pod patronatom Turkaa sve do Budimpešte, Ljubljane, Sofije i Soluna, pa preko Dositeja Obradovića i Vuka Karadžića i sve preko Obrenovića, Karađorđevića, Pašića i sve to u intervalu prije 1941. godine i posotojanja i bitisanja spomenutih velikosrba prije početka Drugog svjetskog rata i tobožnjeg genocida nad Srbima od strane Hrvata od 1941. do 1945. godine? Je li ima ijedan još živući, svjestan i savjestan Srbin da javno kaže i prizna da je Karađorđevićev dvor još 1904. mnogo prije i Prvog svjetskog rata dao naputak stanovitom srpskom intelektualcu u Hrvatskoj Nikoli Stojanoviću da uz znanje mađarskog bana Kuena Herdervarija usred Zagreba tiska pamflet pod naslovom “Do istrage naše ili vaše,” u kojoj sve Srbe, ma gdje bili poziva na rat do istrijebljenja protiv Hrvata. I o tome se u Srbiji šuti i barem 90% – 99% Srba za taj pamflet nije ni čulo, jer se takve istine oduvijek taje u Srbiji. Kad bi tako što rekli javno, skočili bi u onu zamku i provlaiju koju su namijenili upravo Hrvatima da u nju naivno uskoče. I kad bi tako nešto Srbi javno izustili, čak bi i neki pametniji Srbi počeli razmišljati koliko su cijeli život bili sluđeni i zaluđeni lažima državne političke promidžbe. Nikad se i nigdje ne ispričava pod bilo kakvim okolnostima onaj tko je napadnut, nego je dužan ispriku onaj tko napada na žrtvu. To zna i buzdovan Tomislav Nikolić, ali glupak i budala očito zamišlja da u Hrvata ima puno više kojekakvih Stjepana Mesića, Zorana Milanovića, brata i sestre Pusić ili Ive Josipovića, koji bi na takvu ponižavajuću igru pristali. I Jelena Lovrić je 1991. godine čežnjivo čekala i sve do danas nije dočekala, niti će ikad dočekati svoju staru ljubav Miroslava Lazanskog na tenku JNA u Zagrebu, pa bi i Vesna Pusić trebala iz toga izvući poučak da joj je uzaludno nadati se da će do kraja života i ona ugledati Vojislava Šešelja na srpskom tenku u Zagrebu. Možda svi oni mnogo prije dožive doček hrvatskog tenka u vojnoj paradi Beogradom. Nikolić očigledno ne poznaje dobro Hrvate, čim je u stanju javno pozivati Hrvate i Hrvatsku da pljunu i zgaze sami sebe. I trebao bi politički šarlatan i seoski klaun sa srpskoga vašara Tomislav Nikolić znati i to da nikad i nigdje civilizacijski inferioran, uz to u njegovom konkretnom slučaju i posve neobrazovan čovjek i predstavnik jednog isto tako zatucanog i neobrazovanog naroda, ne može boljem od sebe biti idol i lider. Zato Nikolić mora znati da Srbi i Srbija kao takvi nikad nisu mogli biti liderima i uzorima Hrvatima i Hrvatskoj u bilo čemu, a Jugoslavija je bila prvo versajski,onda i Jaltin politički projekt i propali eksperiment, osuđen na krah i najprije i ekonomski i financijski kolaps, posljedično tome i politički slom i brodolom, sve i da nije ispaljen nijedan jedini metak devedesetih godina u svi onim ratovima što ih je Srbija zapodjenula protiv susjeda u pohlepi, gramzivosti i totalnoj halapljivosti za prisvajanjem ozemlja koje nikad u povijesti nije bilo srpsko. Ta država je ekonomski disala na riblje škrge i prije ili kasnije, sigurno bi se raspala kao što se raspao i SSSR, samo bi njezino malo dulje trajanje bila kazna za sve narode u njoj, jer bi svi umirali u socijalnoj bijedi eksperimentalne države u kojoj su glavnu riječ i u ekonomiji, kao i u politici vodili Srbi i Srbija. I sad kad sve države proistekle iz bivše SFRJ žive svojim samostalnim životima, najgora je po ekonomskim parametrima Srbija, zemlja što je željela i želi i sad gospodariti sudbinama susjeda, a nije u stanju skrbiti sama o sebi i potrebama vlastitih građana.

Dragan Ilić

dopisnik iz Beograda