HOP

NESPOSOBNI SUD U SPLITU NIJE OTKRIO PRAVO IME VASILJKOVIĆA I UMJEŠANOST SRPSKOG MUP-a U ZLOČINE PREKO F. SIMATOVIĆA!

Osuđen je Dragan Vasiljković osuđen je u Hrvatskoj na 15 godina zatvora. Koliko je naše pravosuđe jadno i smiješno obraditi ćemo u ovom tekstu. Prvo nije jasno zašto je kazna po starom ZKP-u od 15 godina, ako se samo za jedno okrutno ubojstvo određuje takva kazna, on je za svoja ubojstva dobio 8 godina u ovoj jedinstvenoj kazni. No tu nije cirkusu kraj. 

Na pitanje suda zašto je mijenjao u Australiji ime i prezime, isti tvrdi da je to zbog teškog izgovora STVARNOG PREZIMENA. Ali naše sudstvo nije ustanovilo kako je i to sadašnje ime zapravo lažno. On se nije rodio kao Vasiljković. Pravo ime ovog manekena je Dragomir Vasilić, rođen u selu Dvorište, općina Golubovac.

Isto tako nije točno da je isti završio bilo kakve obuke za specijalce, nit je slavni legionar, radi se o klasičnom luftbrenzeru i glumcu kojeg je RDB Srbije koristio za prikrivanje umješanosti u rat na području Hrvatske. To naravno naš sud nije znao utvrditi, pa tako da su i Vasilićevi ljudi dio specijalnih jedinica MUP Srbije, a ne nikakve Kninđe. Oni su djelovali u kampu za obuku u Bruškoj, u tom kampu za obuku bio je i brat Milorada Pupovca, pa se naš Milorad pobrinuo da njemu bliska odvjetnica Slađana Čanković bude u timu tzv. luftbrenzera Dragana, zvanog Kapetan i pazi što priča Vasilić pred našim nesposobnim sucima. 

Zatim su podaci  iz presude oko napada na policijsku postaju Glina, gdje je sudjelovao maneken Vasilić i zbog toga osuđen po mnogo čemu nepotpuni. Napad je krenuo od ekipe smještene na Šamarici par dana ranije.  Bila je to ekipa RDB Srbije, specijalnih jedinica, a maneken Dragan zvani kapetan je tek potpisao akciju Žaoka, dok ju je vodio profesionalni kadar MUP Srbije, specijalna jedinica na čelu sa zločincem Živojinom Ivanovićem. Isti je radio i zločine u okolici Kule kasnije. Naš sud nije povezao umješanost Srbije u rat na području Hrvatske i može se reći da je spasio Srbiju, njeno uplitanje u rat, a maneken Vasilić je pokrio sve svojom legendom. Pretpostavljeni Vasiliću su bili Frenki Simatović i Dragan Filipović iz RDB-a Srbije, koji su iz tog jadnika napravili legendu, kako bi prikrili svoje zločine. Gdje su naši vrli stratezi da pokrenu to pitanje u slučaju ovog lažnjaka? – komentirao je presudu urednik portala HOP Igor Drenjančević

 

Dopisnik iz Beograda Dragan Ilić ovako je komentirao slučaj;

Županijsko državno odvjetništvo u Splitu saslušalo je već ozloglašenoga ubojicu Dragana Vasiljkovića, zvanog kapetan Dragan, a u dokumentima australske putovnice poznatog i pod pseudonimom Daniel Snedden. I dok Vasiljković sukladno ratnim zločinima koje je počinio sam ili naređivao i drugima da ih čine, već boravi iza rešetaka, u dubokoj sjeni ostaje lik novinara, publiciste a nadasve obavještajca SDB Srbije Dejana Lučića. Ovaj 65 – godišnjak iz Beograda je još 1990. godine kao generalni tajnik SPO-a i lidera te stranke Vuka Draškovića stupio u kontakt sa Vasiljkovićem koji se tad nalazio u Australiji. Već početkom 1991. godine, netom nakon prvih višestranačkih izbora u Srbiji, Lučić je ponovno u komunikaciji sa Vasiljkovićem, očito po nalogu vrha stranke, koja ga šalje iz Australije u SAD. Tamo je Vasiljković trebao po zamisli Lučića i njegovoga šefa Vuka Draškovića, doći u kontakt sa kongresmenom iz države Texas Charlesom Wilsonom, dugogodišnjim ekspertom za obaranje komunističkih režima u svijetu. Kao iskusnom čovjeku Wilsonu su se obratili u pokušaju da lobiranjem iz inozemstva obore tek na izborima u Srbiji ustoličeni neokomunistički režim Slobodana Miloševića i da dođu na vlast. Od kongresmena Wilsona namjeravao je Vasiljković zatražiti i političku i financijsku potporu za formiranje nove stranke koja se trebala zvati Srpska demokratska unija. Na njezinome čelu po tom planu trebali su biti pored Dragana Vasiljkovića i Dejana Lučića, još i Aleksandar Pavić i Miloš Prica. I ovaj neuspjeli pothvat Vasiljkovića i Lučića zorno govori o tipičnom srpskom bizantizmu koji primjenjuju i u međusobnom komuniciranju. Lučić je po direktivi Draškovića trebao animirati Amerikance da lobiraju za stvar stranke SPO, a Lučić se još u putovanju ka SAD predomislio i preko Vasiljkovića želio dobiti novac za osnutak posve nove stranke, čime bi Draškovića ostavio na cjedilu, a glavni četnik u stranci Drašković ga je poslao u SAD kao generalnog tajnika svoje stranke i čovjeka od povjerenja.

Nije prošlo ni dva mjeseca od bezuspješnog Lučićevog i Vasiljkovićevog putešestvija po Americi, gdje ih je Wilson mudro izbjegao, a Lučić je u ožujku 1991. po planu SDB iz Australije odveo Dragana Vasiljkovića u Obrovac, nešto kasnije i u Benkovac, a dana dvadeset trećeg ožujka 1991. i u Knin. Pobunjenim Srbima Vasiljkovića je Dejan Lučić predstavio kao čovjeka koji je prošao englesku vojnu obuku u Australiji, te će im biti od iznimne pomoći u obučavanju budućih srpskih odmetnika i terorista na području Knina, Benkovca, Obrovca i niza drugih općina za koje su srpski odmetnici sanjali da će postati dio srbijanske države. Kako hvalisavo ističe Dejan Lučić u razgovoru za “Blic” još 2011. godine, u Benkovcu su Vasiljkovića on i Aleksandar Pavić upoznali sa predsjednikom općine Zečevićem, a u Kninu sa Milanom Martićem, budućim ratnim zločincem. Vasiljković je po riječima Dejana Lučića, već prvoga dana boravka u Kninu 23. 3. 1991. telefonirao piscu i bliskom Miloševićevom prijatelju Brani Crnčeviću da Srbija dostavi Srbima u Kninu i u drugim mjestima dalmatinskoga zaleđa arsenal naoružanja. Također, Vasiljković je po navodima Lučića, tražio dostavu oružja Srbima u Kninu i od Srbislava Milovanova, tada zastupnika Draškovićeve stranke SPO u srbijanskoj Skupštini. Sve to je, prema iskazu Dejana Lučića zabilježeno i u zapisima SDB-a Srbije. I sve to vrlo lako otkriva izravnu umiješanost Srbije u izazivanje rata u Hrvatskoj i u uključenost najviših političkih struktura Srbije u sam početak osvajačkog srbijanskog rata na tlu Hrvatske. Na zamolbu Vasiljkovića zastupniku SPO-a Milovanovu glede isporuke oružja Srbima u njihovoj fantomskoj “Krajini”, Milovanov je Vasiljkovića uputio na adrese Jovice Stanišića i Franka Simatovića da mu proslijede oružje. Njih dvojica bili su, kao što je poznato, vodeći ljudi srbijanskog RDB-a ( Resora državne bezbjednosti ) Srbije. Nedugo zatim i sam Franko Simatović je pristigao u Knin u izvidnicu terena. Osim spomenutih ljudi, aktiviranih od starta u naoružavanje Srba u Kninu, Benkovcu, Obrovcu, značajan obol je dala i Klara Mandić, tada predsjednica srpsko – židovskog društva prijateljstva. Ona je u to vrijeme bila ugledni član Demokratske stranke Dragoljuba Mićunovića, potom i Zorana Đinđića i Srbijance je trebala predstaviti u Izraelu kao vjekovne prijatelje Židova, iako su oni sami odlično znali kako su se upravo Srbijanci ponijeli prema Židovima u Drugom svjetskom ratu. Tada su ih sa teritorija Srbije skoro sve istrijebili, ali to im nimalo nije smetalo da od naroda kojeg su uništavali i zatirali od 1941 – 1945. traže političku potporu ne bi li Izrael stao iza velikosrpskog projekta. Naravno, prevarili su se u računici kao i uvijek. Izrael ih je prozreo i otkačio.
Dejan Lučić, čovjek koji je FPN ( Fakultet političkih nauka ) studirao u generaciji sa Jovicom Stanišićem i Frankom Simatovićem, obojici je bio svjedokom obrane u proljeće 2013. pred sudom u Haagu. Osnovnu školu u Beogradu Lučić je pohađao sa Miroslavom Tuđmanom, sinom prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Na pitanje tužitelja u Haagu, da li je suradnik SDB-a Srbije, Lučić je negativno odgovorio. Ali, stvarnost ga je demantirala, posebice knjiga “Vladari iz sjenke”, tiskana prvi puta još 1999. godine. Od tada taj špijunski best seller je doživio mnogo izdanja i hiperbolično veliča špijunske akcije SDB-a Srbije uperene protiv SAD, Njemačke i Turske. Radnja zbivanja smještena je u neuralgične godine raspada Jugoslavije. Lučić se u predgovoru knjige posebno zahvaljuje konsultantima u pisanju: Aleksandru Badanjaku, pukovniku Dušanu Viliću, velikoj Srpkinji Z.L.S. (ekspertu za masoneriju u Njemačkoj ), Walser Kurtu ( Nijemcu koji je prišao Srbima pošto je uhićen u odori HOS-a ), kapetanu Daniel Sneddenu ( Draganu Vasiljkoviću ), N.N. pukovniku ( Rusu “Maksimilijanu ) i umirovljeniku N.N. kao eminenciji SDB-a, te profesoru dr. Miroljubu Jevtiću i mnogobrojnim prijateljima u SAD, Njemačkoj i Turskoj. Ovaj nadasve opasni čovjek Dejan Lučić, kao osoba opasnih namjera u Beogradu je na glasu i kao suradnik Rothchilda i Sorosa, premda na jezuitski način upravo njih u svojim knjigama i brojim javnim tribinama i TV nastupima najviše i proziva i optužuje za stvaranje fingirane “antisrpske zavjere” u svijetu. Očigledno, to čini da bi vješto prikrio tragove suradnje upravo sa onima s kojima i surađuje dok narod zaluđuje i obmanjuje. Nije naodmet i pobrojati naslove nekih zvučnih poglavlja Lučićeve knjige “Vladari iz sjenke” da bi se stekao kompletan dojam o njemu kao piscu jednog ovako intrigantnog i provokativnog romana. I neobazrivo otkriva poveznice ruske KGB i srbijanske SDB u zajedničkom špijuniranju Njemačke, SAD i Turske, što se vidi iz naziva brojnih poglavlja romana. Te poveznice Srba i Rusa i danas su življe nego ikada prije. Evo i popisa najinteresantnijih poglavlja knjige:
1) Kontakt sa rezidentom KGB-a u Frankfurtu
2) BND vraća dug malteškim vitezovima
3) Krtica u njemačkom Bundesveru
4) Slika sa Jeljcinom i pismo Kravčuka
5) Nijemci sumnjaju da im je podmetnut američki špijun
6) Tajni centri moći pripremaju smjenu Klausu Nojmanu, prvom časniku Bundesvera
7) Špijun Buler ulazi u igru kod generala Klausa Nojmana, zapovijednika Bundesvera
8) Baron Fon Štolberg ulazi u zamku SDB-a
9) Snaženje njemačke armije, tajni plan “Struktura 2000”, odnosi sa Amerikancima
10) Sukob saveznika BND – Sivi vukovi
11) Da li je direktor sektora jugoistok BND-a agent SDB-a
12) Rothchildi sive eminencije Europe preko Bilderberg asocijacije
13) Teledirigirana bomba kreće na Njemačku
14) Kompromitacija direktora za jugoistok BND-a
15) Prava verzija razgovora Turguta Ozala i Genšera
16) Barbara preuzima od lažnog agenta CIA-a lažnu traku koja kompromitira Genšera i Ozala
17) Prava traka ulazi u mehanizam usisavanja Lenglija
18) Put u New York u središte vladara iz sjenke
19) Tajni razgovor u montaži SDB-a Genšer – Ozal
20) Nestanak Otta Mullera
21) Turski bumerang pogađa Fon Štolberga
22) Vladar iz sjenke Dejvid Rokfeler sugerira ostavku Hansa Ditriha Genšera
Kao što se može razlučiti iz svega ovoga, Dejan Lučić je bez ikakve dvojbe, ključni čovjek iz sjenke, ali ne vladara iz sjenke, kako glasi bombastični naziv njegovoga romana, koga njegov prijatelj profesor dr. Miroljub Jevtić glamurozno poredi sa djelima Ladlama, Le Karea i Morela. Zaogrnut u novinarski kaput, Lučić je najprije glavni čovjek ratne logistike ubojici i koljaču Draganu Vasiljkoviću, alijas Danielu Sneddenu. Županijsko državno odvjetništvo u Splitu moralo bi pozvati na saslušanje i Dejana Lučića iz više razloga, tim prije što je još 2013. na poziv suda za ratne zločine u Haagu svjedočio optuženima Stanišiću i Simatoviću. U svojim slatkorječivim iskazima i pompeznim izjavama, Lučić uvijek u istom ratnom kontekstu pominje imena Vasiljkovića i njegovih naredbodavaca Jovice Stanišića i Franka Simatovića. Njih očekuje revizija suđenja u Haagu. Uporedo sa tim obnovljenim suđenjem u Nizozemskoj teče i sudski proces Vasiljkoviću u Splitu. Glavna karika povezivanja dvojice zločinaca u Haagu Stanišića i Simatovića i zločinca Vasiljkovića u splitskome zatvoru je upravo Dejan Lučić. Pametnom malo, ali i više nego dostatno da izvede zaključak.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
UBOJICE IZ BRUŠKE

Povodom nedavne obljetnice strašnog pokolja nad 10 civila iz sela Bruški koji je počinjen prije 25 godina, 21. prosinca 1991. godine, naša je redakcija dobila dokument u kojem izvještaj i saznanja o tom zločinu podnosi major KOS-a Branislav Ristić. Ristić navodi kako je iz razgovora s izvorom koji se u dokumentu vodi pod pseudionimom “Kota” došao do informacije o ubojicama desetoro članova obitelji Marinović. Neposredna saznanja o identitetu ubojica je imao milicioner Božo Miljković iz sela Medviđe. Informacije “Kote” i rezultati istrage se podudaraju i nadopunjuju, tako da nema sumnje o tome tko je počinio zločin. Ubojice su iz sela Medviđe i zovu se M. Pupovac i Škorić. Svjedok milicioner Božo Miljković je nakon što se dogodio pokolj u selu Bruški “preko noći” dobio prekomandu za Srbiju, očito zbog svojeg saznanja o identitetu ubojica, koji se i u hrvatskoj presudi iz 2013. godine navode kao nepoznati počinitelji. Poznat i osuđen je samo jedan od trojice, Aleksandar Olujić – kojega major Ristić uopće ne spominje u svom izvještaju.

Simo Rosić, kapetan korvete, također KOS-ovac, o ovom je slučaju vodio razgovor sa suradnikom kodnog imena “Ranko” te došao do saznanja kako je 3-4 godine prije pokolja u selu Bruški došlo do svađe i tuče između Duška Marinovića i Mile Pupovca, zvanog “Kljajo” (jer je u tuči ostao bez prsta) te je zbog povreda bio čak prevezen u bolnicu u Biogradu. Suradnik “Ranko” je došao do saznanja da je Mile Pupovac jedan od počinitelja zločina i vjerojatni organizator pod motivom osvete Dušku Marinoviću, budući da je upravo Duško Marinović bio jedna od njegovih prvih žrtava, a ostali u kući Duška Marinovića su pobijeni jer su prepoznali ubojice. Ubojice su započele svoj krvav posao tako što su prvo likvidirale Duška, Roka i Petra Marinovića te Svetozara Draču, zatim Marinović Dragana i Iku (majku Dragana), te potom pobili još četvero članova obitelji Marinović: Krstu, Mašu, Duku i Draginju.

Prvotno se taj zločin od strane srpskih pobunjenika pripisivao “ustaškoj DGT”, potom martićevcima, a sada je jasno da se radi o likvidaciji cijele obitelji koju je organizirao jedan Pupovac zvani “Kljajo”. Najinteresantnije pritom je činjenica kako je jedini koji je iz prve ruke imao saznanja o ovom pokolju i njegovom organiziranju bio milicioner Božo Miljković, upravo onaj koji je po hitnom postupku i vezi srpskog ministarstva unutarnjih poslova bio premješten u Srbiju, te je tako onemogućena istraga protiv organizatora ovog deseterostrukog ubojstva i pokolja nad jednom čitavom obitelji. Time se dokazuje da su srpske vlasti kontrolirale izvršnu političku i sudsku vlast u tom dijelu Hrvatske.

O tom događaju je sigurno sva saznanja imao i glavni pas rata u ex Jugoslaviji, Aleksandar Vasiljević. Bruški je poznato kao mjesto obučavanja srpskih zločinaca pod zapovjedništvom Dragana Vasiljkovića zvanog “kapetan Dragan” kojemu se sada sudi za ratne zločine na splitskom sudu. Zanimljivo da tog zločinca brani odvjetnica SNV-a Slađana Čanković, bliska suradnica Milorada Pupovca. Iz sela Bruški krenuo je i Vasilije Vidović, dugogodišnji tjelesni čuvar Vojislava Šešelja  u pokolj Hrvata u Škabrnji zajedno s Milenkom Radakom (kojeg je naše pravosuđe imalo u rukama, ali ga je pustilo na slobodu).

Prema činjenicama u našem tekstu i potpuno krivoj istrazi o Škabrnji, možemo zaključiti da netko svjesno prikriva zločine srpskih postrojbi u Hrvatskoj, jer u oba slučaja glavni zločinci nisu procesuirani.

ZLOČIN U BRUŠKI (optuženi Aleksandar Olujić) 28. studeni 2013.

Postupak protiv Aleksandra Olujića, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Zadru

Broj predmeta: K. 47/96

Raspravno vijeće: sudac Milivoj Lasan, predsjednik Vijeća, sudac Dubravko Krpina, član Vijeća, sutkinja Enka Moković, članica Vijeća, suci porotnici Mladen Rendić, Jerolim Šimunić, Anđelo Pestić i Rok Bralić, članovi Vijeća

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Zadru br. KT-48/94 od 10. rujna 1996. godine

Optuženik: Aleksandar Olujić, odsutan

Branitelj okrivljenog: Ante Krajina, odvjetnik iz Zadra

Žrtve:

– ubijeni: Rok Marinović, Petar Marinović, Dušan Marinović, Svetozar Drača, Krsto Marinović, Ika Marinović, Dragan Marinović, Draginja Marinović, Stana-Đuka Marinović i Manda Marinović

– ranjeni: Ante Marinović i Jasna Marinović

Presudom Županijskog suda u Zadru broj K. 47/96 od 4. studenoga 1999. godine opt. Aleksandar Olujić proglašen je krivim što je 21. prosinca 1991. oko 21,00 sat, u mjestku Bruška, zaseok Marinovići Gornji, kao pripadnik Milicije tzv. RSK, zajedno sa još dvojicom neutvrđenih pripadnika iste postrojbe, naredio Roku Marinoviću, Petru Marinoviću, Dušanu Marinoviću, Svetozaru Drači i Anti Marinoviću da iziđu iz kuće Roka Marinovića, što su oni i učinili, zatim ih postojio te u njih ispalio rafal iz automatskog oružja, usmrtivši četvoricu, dok je Ante Marinović, pogođen sa sedam metaka, ostao ležati ranjen, a iste noći, zajednom sa istom dvojicom, usmrtio Iku Marinović i njenog sina Dragana, a potom ispred kuće Krste Marinovića usmrtio njega, Draginju Marinović, Stanu-Đuku Marinović i Mandu Marinović, dok je Jasna Marinović, pogođena sa dva metka, teško ranjena.

 Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 20 godina.

PRESUDA VSRH

 Presudom VSRH broj I Kž-883/1999-3 od 25. travnja 2002. godine odbijena je kao neosnovana žalba okrivljenog Aleksandra Olujića te je potvrđena presuda suda prvog stupnja.
https://www.hop.com.hr/2016/11/17/kada-ce-hrvatska-zatraziti-izrucenje-tjelohranitelja-seselja-v-vidovica-ubojice-iz-skabrnje/
Pupovac d.o.o the Chetniks Warriors

Premijer JE divljao jer su Keleminec i umirovljeni novinar Tanjuga  usudili se prozvati njegova pajdaša Pupovca. Zapalili su list koji je nazvao Keleminca ustaškim govnom, to je po HND-u novinarska sloboda, a po premijeru koji skida braniteljske ploče adekvatan pristup prema braniteljima!  Umirovljeni novinar Krklješ zbog spaljivanja lista  imao je premetačinu nezakonitu i maltretiranje u policiji. Briselska bojna dejstvuje.

Sve da se zaštiti Pupovca čija su braća bila u četnicima. Objavljujemo dokument iz kojeg je razvidna ta činjenica.

Vojislav Pupovac rođ. 1957. god. Dužio je kao četnik M – 48   i ”papovku” – PAP 429035.

Mladen Pupovac rođ. 1969. godine 1993. god. bio u obučnom centru u Bruškoj kod Benkovca. Centar za obuku je vodio kapetan Dragan.
Oba Miloradova brata su bili u Ceranjima Donjim.

Na kraju je premijer nazvao pravaše političkim destabilizatorima Hrvatske.

HOP