HOP

Iz Srbije odlaze umirovljenici trbuhom za kruhom

 Srbija postala “Stradija” iz Domanovićeve istoimene satire jer je napuštaju odlazeći trbuhom za kruhom i ljudi u starosnoj dobi umirovljenika.
Ima li više ikakvoga smisla od strane Srba prosipati po svijetu crne “bisere” o samoproglašenom lideru regiona, kad je to u zbilji papirnati tigar.
Toga slona na staklenim nogama, pripravnog uskoro poći na groblje slonova, počeli su napuštati čak i ljudi u poznoj životnoj dobi. U ovo vrijeme najnovijih srpskih previranja i kotrljajućih svenarodnih prosvjeda protiv diktature fašističkog, nacističkog i rasističkog režima Aleksandra Vučića, u središtu pozornosti i prepričavanja u javnosti aktualiziran je nedavni odlazak poznatoga srpskog novinara i izumitelja Vojislava Antonića u Sjedinjene Američke Države. Idejni tvorac računala “Galaksija” Vojislav Antonić 2017. godine otisnuo se preko Atlantika, izgubivši, kako sam veli u intervjuu za beogradski dnevni list “Danas” i posljednju nadu da će u Srbiji ikad biti boljitka.
Premda je njegova “Galaksija” ušla u Muzej povijesti računala, on je riješio podignuti sidro iz Srbije, čim je na pragu 65 godine života dobio idealnu poslovnu ponudu iz Kalifornije. I makar pod stare dane odlučio je reći bogom zauvijek Srbiji, kad je dobio ponudu koja se ne odbija, čak i u tim godinama. Antonić u ispovijesti “Danasu” zvuči kao najbolji kroničar u opisu srpske posvemašnje društvene propasti. Ali, čvrsto je riješen da makar svoju jesen života provede u prihvatljivom i podnošljivom životnom ozračju. To njegove riječi najbolje ilustriraju:
“Razdoblje devedesetih bilo je strašno, ali smo tad, makar imali nadu da će se stvar promijeniti kada Miloševićevoj autokraciji dođe neizbježan kraj. Čemu se sada nadati? Istina, sad se nešto jasnije vidi kraj Vučićeve tiranije, ali što je slijedeće? Pored ovakvog naroda, svaka vlast će se pretvoriti u ono što vodi državu ka besmislu. Nas vjetrovi bacaju s kraja na kraj, mi nemamo ni vlast, ni duh, ni kulturu, pa ni narod kojim bismo se tome usprotivili. Naša vlast čini sve da što više mladih obrazovanih ljudi napusti zemlju, kao i da bude što više bijednika koji preturaju po kontejnerima, jer je njih lako kupiti jednim sendvičem”, tako zbori otvoreno i bez zadrške u Srbiju doživotno i s pravom razočarani novinar i izumitelj svjetskoga glasa Vojislav Antonić.
U Kaliforniji je dobio posao u tvrtki “Supplyframe”. I veli da kani povesti čim prije za sobom i sinove Marka i Ivana, koji još uvijek žive i rade u Beogradu. Srbiju je prije stotinjak godina u doba teroriziranja naroda od strane dinastije Obrenovića, glasoviti srpski satiričar i velemajstor alegorije Radoje Domanović opisao i dočarao čitateljima u satiri “Stradija.” On je živio na razmeđu 19. i 20. stoljeća. A, danas živeći i radeći na razmeđu 20. i 21. stoljeća uvaženi srpski dramski pisac, već dulje od četiri desetljeća naturalizirani Beograđanin rođen u Sarajevu, Gorčin Stojanović Srbiju ponekad metaforički u kontekstu njene zalutalosti naziva “plačevnom dolinom rijeka i potoka suza.”
Kad tako znameniti, pametni i mudri Srbi iz raznih epoha kao Radoje Domanović, Vojislav Antonić i Gorčin Stojanović iz prve ruke i iz osobnog iskustva o Srbiji iskreno i pošteno govore, upitajmo se gdje se nalazi “Zid plača” hrvatskih izdajnika i otpadnika kao što su Ivan Pernar alijas Jovan Čergar ili Hrvoje Klasić alijas Srboje Prasić?
Iz Srbije ne bježi samo onaj tko nema kamo otići, a Čergar i Prasić bi htjeli duh izgubljene Srbije preseliti na tlo Hrvatske. Nema nade za takve životno, prostorno i vremenski zalutale nomade i uzaludne su im i tragikomične sve njihove srpske promenade.
Dragan Ilić iz Beograda za HOP
HOP