U tihoj utrobi bazena, čovjek se spušta u vlastiti ponor i ostaje miran. Ne tri sekunde, ne tri minute… već dvadeset devet minuta suzdržane tišine.
Svijet to naziva rekordom, Guinnessovim svjetskim rekordom, predstavom. Ali oni koji promatraju pronicljivim očima vide nešto drugo… tijelo koje ispušta zrak kako bi se sjetilo da nismo sačinjeni od daha, već od onoga što ostaje kada disanje prestane.
Vitomir Maričić nije samo izazvao vodu, izazvao je um, ušutkao je instinkt koji vrišti “diši!” i pokazao da se čak i strah može ukrotiti.
To nije trik, to nije igra, to je drevna znanost puštanja.
Udisao je čisti kisik, kažu, zasićujući tkiva, proširujući granice.
Ali pravi kisik bila je tišina, podsjetnik da čovječanstvo može nadmašiti sebe kada prestane vjerovati u nametnute granice.
Slika tog čovjeka koji stoji mirno pod vodom nije rekord, to je hram.
To je dokaz da je nepokretnost oružje, da je predaja moć, da su ograničenja samo krhki odjek pred voljom.
HOP
HOP -portal na Telegramu