ISUS IZ NAZARETA
Iako se u Lukinu evanđelju Nazaret spominje odmah nakon povratka u Galileju, povijesni i biblijski kontekst potvrđuju da se Isus prvotno nastanio u Kafarnaumu. Matej kaže kako ga je učinio „svojim gradom“. Netko bi mogao reći da je to stoga jer je znao kako će biti dočekan u svom Nazaretu, no činjenica je također da je taj ribarski grad na obali Galilejskog jezera bio strateški važniji od malenog Nazareta, omogućujući mu susret s više ljudi i lakše putovanje. Tu je učinio mnoga čudesa (ozdravljenje satnikova sluge, Petrove punice, uzetoga kojeg su spustili kroz krov, …), te se glas o njima proširio prije nego što je došao u svoj rodni kraj. S reputacijom “učitelja koji čini čudesa” Isus dolazi u Nazaret. To objašnjava zašto su ga sugrađani dočekali s mješavinom i divljenja i skepse, pitajući se: “Nije li ovo sin Josipov?, te zašto su tražili da i kod njih učini ono što su čuli da je činio u Kafarnaumu.
Isusov prelazak iz Nazareta u Kafarnaum simbolizira i širenje misije – s privatnog, obiteljskog života na javno naviještanje kraljevstva Božjega. On u Nazaretu, prije krštenja na Jordanu i odlaska u pustinju kamo ga je Duh , nije bio poznat kao netko tko je izvanredno obdaren silom i snagom Božjom. Njegovih trideset godina “skrivenog života” u Nazaretu nosi duboku teološku i životnu poruku o vrijednosti svakodnevice i važnosti pripreme za ono na što smo pozvani biti i činiti u životu. Činjenica da je Sin Božji većinu svog zemaljskog života proveo kao tesar, u anonimnosti malog mjesta, poručuje da svakodnevni rad, obiteljske obveze i tišina imaju neizmjernu vrijednost u Božjim očima. Isus je time posvetio ljudski rad i običan život. Skriveni život bio je razdoblje rasta “u mudrosti, dobi i milosti”. Odabirom anonimnosti umjesto trenutne slave, Isus pokazuje da je za svako veliko djelo potrebna duboka unutarnja priprema i poniznost. Živeći životom običnog čovjeka, Isus se u potpunosti izjednačio s našim ljudskim iskustvom, osim u grijehu. Njegova snaga nije bila u vanjskim efektima, već u potpunoj poslušnosti Očevoj volji koja se kalila u skrovitosti. Tih 30 godina tišine prethodilo je trima godinama javnog djelovanja, što sugerira da se snaga duha gradi u povučenosti i molitvi. Tek kad je “kucnuo čas” određen od Oca, Isus izlazi u javnost.
Iščitavajući što Katekizam Katoličke Crkve (pod brojevima 531-534) kaže o otajstvima Isusovog „skrivenog života“ nailazimo na zanimljiv pape Pavla VI, a koji kaže:
„Nazaretska je kuća škola u kojoj se počinje upoznavati život Kristov. To je zapravo škola Evanđelja. (…) Nazaret nas najprije uči šutjeti. O kad bi u nama ojačala cijena šutnje, toga divnog i tako potrebnog svojstva duše (…) Neka nas upravo Nazaret podsjeti što je obitelj, zajedništvo obiteljske ljubavi, ozbiljna i sveta ljepota obitelji, sveto i nepovredivo vlasništvo obitelji; neka nam pokaže kako je sladak odgoj u obitelji, koji ne može ništa drugo zamijeniti; neka nas nauči koja je prirodna uloga obitelji u društvenom poretku. Ovdje napokon upoznajemo obvezu rada. O Nazaretu, o kućo drvodjelčeva Sina, želimo najradije baš ovdje shvatiti i proslaviti doduše strogi, ali otkupiteljski zakon ljudskog rada.“
U vrijeme kad na nas u ovome uzburkanom i odveć uznemirenom životu, u ovo naše doba, juriša toliko povika, galame i vike … trebalo bi se češće prisjećati da bez života u osami i bez odricanja od pomame svijeta ne možemo biti primjereni svjedoci. Mnogi su preskočivši ovu životnu fazu i važnost priprave posrnuli u svom poslanju, te se premetnuli u anti-svjedoke koji ne privlače, nego nerijetko druge još više odvlače i udaljuju od vjere.
Pored priprave u „običnosti“, pokazujući da se božansko poslanje priprema u vjernosti malim stvarima, slijedi Potvrda s Neba da je čovjek spreman javno svjedočiti svoju vjeru. Pišem je s velikim početnim slovom jer je ta Potvrda drugo ime za ono što nazivamo sakrament Krizme. Za razliku od posvetne milosti koju crpimo po svom krštenju kod ovog sakramenta se radi o izljevu Duha Svetog sa svojim darovima koji nam se daju za služenje drugima u zajednici (obiteljskoj, crkvenoj, društvenoj). Radi se o potvrdi i opremanju, te obznanjivanju pred cijelim svijetom identiteta (“Ovo je Sin moj ljubljeni!”). Drugim riječima, nakon faze priprave u skrovitosti slijedi faza primanja snage Duha Svetoga za misiju. No, prije poslanja potrebno je još „položiti ispit“ kušnje. Duh Isusa odvodi u pustinju kako bi njegova spremnost bila testirana. Nije više potrebno samo biti slobodan od grijeha, nego i slobodan od svega ovozemnoga, koje je dobro samo po sebi, no ne smije biti ispred volje Božje koju ima za nas.
Dok je u skrovitosti živio po Božjoj volji, u pustinji se Isus aktivno odriče lažnih putova, odnosno zloupotrebe moći (kruh, vlast, čuda) koje mu nudi đavao. Pustinja je mjesto gdje on kao “Novi Adam” pobjeđuje tamo gdje je prvi čovjek pao, dokazujući da je spreman za borbu protiv zla u svijetu. Bez skrivenog života ne bi bilo autentičnosti, bez krštenja ne bi bilo javnog ovlaštenja, a bez pustinje ne bi bilo dokazane pobjede nad neprijateljem kojeg je došao poraziti. Tek nakon što je pobijedio “jakoga” u pustinji, Isus se vraća “u snazi Duha” u Galileju kako bi počeo oslobađati ljude. Njegov dolazak u Nazaret bismo mogli shvatiti kao nastavak kušnje u pustinji. Isus pokazuje da je slobodan od navezanosti na svoj zavičaj, posao, stvari i ljude s kojima je živio od povratka iz izgnanstva Egiptu. Njegovi ga sumještani ne pamte ni po čemu neobičnom. Među njima je poznat kao „tesarev sin“, onaj koji je poznat po svom zemaljskom ocu i očevom zanimanju, no ne i po nekoj svojoj specifičnosti. Isus je u Nazaretu živio svetim životom, no ta svetost nije se očitovala kroz čuda. Kada je konačno počeo djelovati, njegovi su sugrađani bili sablažnjeni upravo zato što ga “poznaju”, a što sugerira da im je bilo teško prihvatiti da Bog progovara kroz jednog zanatliju više nego kroz nekog od rabina koji su se odmalena školovali u jednoj od njihovih školi. Čovječe, ti nisi kvalificiran, tko te ovlasti da tako govoriš i to radiš? – pitanje je koje se cijelo vrijeme provlačilo kroz sve tri godine Isusovog javnog djelovanja, samo nekad javno i glasno izrečeno, a stalno kroz nijeme izraze čuđenja.
Osobno poznajem trojicu svećenika koji su tek nakon završene srednje škole za električara i višegodišnjeg rada u struci odlučili prihvatiti Božji poziv za svećenika, a koji su bili odvraćani od studija teologije uz obrazloženje da će im obrazovanje i priprema za to zvanje ići teže nego da su odmah nakon osnovne škole otišli u tzv. Sjemenište. Međutim, ono što su oni poznavali jesu žuljevi i trud običnog čovjeka. Sva trojica su postali na daleko poznati kao „karizmatici“, kojima ljudi dolaze sa svih strana po pomoć u svojim potrebama. I sva trojica su se morala suočiti s nerazumijevanjem većeg broja svojih kolega svećenika, … pa i pokušaja da ih se „strmoglavi niz liticu“.
U teološkom smislu, Nazaret je škola u kojoj učimo da se najveće Božje tajne često kriju u onome što nam se čini najobičnijim. Ono što slijedi nakon toga jeste darovana „milost na milost“ kao alati za služenje bližnjem. Ovi „alati“ nisu znak svetosti osobe. Ona se postiže neovisno o njihovom primanju i usavršuje ispravnim korištenjem na veću slavu Božju i spasenje duša. Duh ovoga svijeta, koji počiva na požudi tijela, požudi očiju i oholosti života (1 Iv 2,16), mjeri čovjeka po učinkovitosti i moći. Poniznost i skrovitost su mu nevidljive ili dosadne. Zato Nazarećani ne mogu prihvatiti Isusa – njima ne treba “tesarov sin” koji poziva na obraćenje, nego senzacionalni čudotvorac koji ispunjava njihova očekivanja o veličini. No, prođimo kronološki događanja u nazaretskoj sinagogi i razmotrimo okolnosti pod kojima se stvari odvijaju. Kao prvo Isus koristi svoje pravo punoljetnog Židova (30 godina) da sudjeluje u bogoslužju. Njegov nastup u sinagogi nije bio incident, već čin unutar zakona i tradicije, čime pokazuje da ne ruši Stari zavjet, nego ga dolazi dopuniti. Čitajući proroka Izaiju, Isus proglašava “godinu milosti Gospodnje”. On ne bira tekst o Božjem gnjevu ili strogoći Zakona, već o oslobađanju sužnjeva, vidu slijepima i radosnoj vijesti siromasima. Dok su drugi tumači obično govorili o prošlosti ili dalekoj budućnosti, Isus šokira prisutne upotrebom riječi “Danas”. On sebe postavlja u središte povijesti spasenja – on je taj “Pomazanik” (Mesija) na kojem počiva Duh Gospodnji. Upravo u tom trenutku dolazi do sudara o kojem smo govorili. Isus, kojeg poznaju kao “tesareva sina” bez vidljivih vanjskih karizmi tijekom 30 godina, odjednom tvrdi da je on ispunjenje najdubljih proročkih čežnji. Za ljude vođene duhom svijeta, taj jaz između njegove “obične” prošlosti i “uzvišene” tvrdnje bio je nepremostiv, što dovodi do njihova gnjeva i pokušaja da ga strmoglave s litice. Bilo im je teško povjerovati da Bog može djelovati kroz nekoga koga smatraju “običnim” – kao i nama danad svog susjeda, kolegu ili člana obitelji. Lakše nam je diviti se karizmaticima s ekrana nego prepoznati proročku riječ osobe koja s nama dijeli svakodnevne probleme. Duh svijeta nas uči da je autoritet uvijek negdje drugdje, “tamo gore”, a Isus tvrdi da je kraljevstvo Božje među nama. Isus nije samo povijesna ličnost ili moralna ideja, već živa i djelatna Prisutnost koja zahvaća u „ovdje i sada”. Kada netko svojim primjerom svjedoči da je Isus „isti jučer, danas i uvijeke”, on postaje provokacija za duh ovoga svijeta. Svijet voli Isusa uokvirenog u prošlost ili daleku vječnost. Daleki Bog ne obvezuje. Svjedok koji tvrdi da Isus danas ozdravlja, oslobađa i mijenja živote, prisiljava okolinu na odluku – povjerovati ili odbaciti. Najveći izazov su ljudi koji, poput Isusa u Nazaretu, nemaju vanjski sjaj ni moć, ali posjeduju unutrašnji autoritet i mir. Oni svjedoče da se „sila Božja u slabosti usavršuje”. To udara na suvremeni kult uspjeha i samodostatnosti. Svjedočiti Isusa „ovdje i danas” znači prepoznati ga u kolegama, u obitelji, u patnji i u radu. To je izravan protuotrov za digitalni nihilizam i otuđenost suvremenog čovjeka jer vraća smisao (ovom) svakom trenutku. Ako je Isus doista prisutan, onda njegova „godina milosti” i dalje traje. To znači da nismo prepušteni slučaju, nego da svatko od nas ima priliku iskusiti to isto „Danas” o kojemu je Isus govorio u sinagogi. Vjernik koji živi u snazi Duha postaje „živo evanđelje”, a to je za svaku sredinu koja se uljuljala u prosječnost ili nevjeru uvijek uznemirujuće – baš kao što je bio Isusov povratak u Nazaret.
- Proročko zapažanje Josepha Ratzingera (pape Benedikta XVI.) da se tijekom 20. stoljeća dogodilo odvajanje “povijesnog Isusa” od “Krista vjere” predstavlja jednu od ključnih intelektualnih i duhovnih drama modernog kršćanstva. On u svojoj trilogiji “Isus iz Nazareta” (koju je pisao upravo kako bi premostio taj jaz) istaknuo opasnosti takvog pristupa: Ako “povijesni Isus” postane samo lik kojeg rekonstruiraju znanstvenici (često ga svodeći na običnog moralnog učitelja ili revolucionara), a “Krist vjere” postane samo teološka ideja ili osjećaj zajednice, vjera gubi svoj stvarni oslonac. Kako piše u predgovoru knjige Isus iz Nazareta, ako Isus nije bio onaj za koga se izdavao, kršćanstvo je utemeljeno na praznini.
U današnjem vremenu to se odvajanje očituje u trendu “Isusa bez Crkve” ili “duhovnosti bez religije”. Isto tako mnogi prihvaćaju Isusa kao “dobrog čovjeka” iz povijesti, ali odbijaju prihvatiti da je on i danas živi Gospodin koji ima autoritet nad njihovim životom. Za suvremenog čovjeka ovo odvajanje stvara distancu. Isus postaje lik iz muzeja, a ne suputnik (iz Emausa) ili točnije mi njegovi suputnici dok korača ovim svijetom, a mi ga slijedimo. Bez ovog povijesnog uozbiljenja da je Isus Emanuel, Bog s nama, ovdje i sada, naša vjera postaje ideologija, a bez vjere u njegovo božanstvo, povijest postaje nebitna. Oni koji imaju iskustvo susreta sa živim Bogom, a onda i koračanje s njime u vjeri dužni su pomoći i ostalima da otkriju Isusa kao stvarnu osobu s kojom je moguć susret “danas”, baš kao što su ga sreli stanovnici Galileje i Nazareta. Čak i uz cijenu da se drugi sablazne nad nama kad im kažemo da smo „drugi Kristi“, te da smo po Krštenju i Potvrdi zadobili kraljevsko, svećeničko i proročko dostojanstvo i da s pravom smijemo reći da je Duh Gospodnji nad nama, te da nas on šalje proglasiti da im je spasenje tu, na dohvat ruke, tj. ovdje i sada!
Ne spriječava nas neznanje koliko predrasude. Ondašnji Isusovi sumještani očekivali su Mesiju po svojoj mjeri – nacionalističkog, političkog osloboditelja. Isus razotkriva njihove prave motive i uvodi u istinu poučavajući ih zašto i njihovim precima u Ilijino vrijeme nije bilo dano (u danima suše) ono što bi dano poganima (Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci zatvorilo nebo pa zavlada velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac.) Nisu imali srce otvoreno za istinu, već samo za potvrdu vlastitih očekivanja. Isusov čudesan izlazak iz mase, “prolazeći posred njih”, nije bio trik. To je snažna demonstracija suvereniteta Očeve volje. Isusov život i smrt nisu bili slučajni događaji koje su kontrolirali njegovi neprijatelji.
Ovo odbijanje u vlastitom domu simbolizira šire odbijanje od strane židovskog naroda, što je pripremilo put širenju evanđelja i poganima, ali i potiče nas danas da se ne obeshrabrimo kad nerazumijevanja doživljavamo od svojih bližnjih. Ovo odbijanje nas nerijetko čuva od satisfakcije, te delegira k onima kojima smo doista potrebni, a koje je Božja providnost namijenila da se susretnemo, a ti susreti se pokatkad znaju dogoditi doista na neočekivane načine koji odstupaju od uobičajenih koje nerijetko prate predrasude i zatvaraju za novost Duha Svetog. Duh Sveti često bira puteve koji se protive ljudskoj logici. Baš kao što je Mesija došao iz malenog, prezrenog Nazareta (“Iz Nazareta da može što dobro izići?” ), tako i danas Bog često progovara kroz ljude koje smo mi već odavno “etiketirali” ili otpisali. Najveća opasnost za Nazarećane bila je njihova vjerska rutina. Znali su sve o Zakonu i prorocima, ali su bili zatvoreni za osobu koja je ispunjenje tog Zakona. Susret s Isusom uvijek zahtijeva rušenje naših uobičajenih shema. Dopustiti Duhu Svetom da nas iznenadi znači odreći se kontrole. Nazarećani su htjeli kontrolirati Boga (“Učini ovdje ono što smo čuli da si činio drugdje”), a Bog nudi slobodu koja se ne može kupiti niti naručiti. Često očekujemo da će nam Bog pristupiti kroz velike znakove, dok on dolazi kroz neočekivane susrete u prometu, na poslu ili u obitelji – kroz ljude koji nam idu na živce ili koje smatramo “manje vrijednima”.
U svijetu koji je preplavljen informacijama, ali često gladan autentičnosti, ostaje vječni izazov: imati oči koje vide i uši koje čuju dalje od onoga što nam diktiraju naše predrasude i javno mnijenje. Pravi susret s Bogom uvijek podrazumijeva novost trenutka i Boju suverenost bez obzira kakve su okolnosti, “Novo stvaranje” nadilazi svaku ljudsku kategoriju. A mi smo , priznajmo to, skloni radije kategorizirati i ne dozvoliti im da nas iznenade svojom otvorenošću Bogu.
Događaj u Nazaretu nas uči da prava vjera zahtijeva stalno preispitivanje vlastitih predrasuda i otvorenost srca za Boga koji djeluje na neočekivane, često skrovite i ponizne načine, a ne kroz spektakl moći koju svijet traži.
M.Bušić
U Subotu večer uoči Nedjelje Krštenja Gospodnjeg (na rijeci Jordanu) 10.01.2026
