SVETI ŠUTLJUVAC – od pasivnosti razuma do iskoraka u vjeri
Iako je sveti Josip jedna od najvažnijih figura u Novom zavjetu, u Bibliji doista nije zapisana niti jedna njegova riječ. Jedno od tumačenja ide za tim da kaže kako njegova svetost ne proizlazi iz onoga što je rekao, već iz onoga što je činio. Svaki put kad mu se Bog obratio (obično u snu preko anđela), on je odmah ustao i poslušao bez prigovora ili dodatnih pitanja. Njegova šutnja služi kao prostor u kojem isti biva rezerviran za Riječ. Čitajući viđenje Isusovog života kako nam ga donosi mističarka Marija Valtorta vidimo ga kao istinskog klanjatelja ispunjenog dubokim strahopoštovanjem pred neizmjernim misterijem Božjim. To je ono istinsko vrelo iz kojeg je izvirala njegova „šutnja“. No, i prije susreta s tim otajstvom iz neposredne blizine Josip je važio kao pravedan i čestit potomak iz Davidove loze. Kao takav je bio predodređen da bude Isusov poočim, zemaljski otac. U židovskoj tradiciji onoga vremena, “pravednik” (titula koju mu pripisuju Evanđelja) je bio onaj čija su djela bila u skladu s Božjom voljom.
Zbog ove specifičnosti, sveti Josip se često naziva “Svetim Šutljivcem”.
U ranokršćanskoj i srednjovjekovnoj umjetnosti, koje se i danas drže pravoslavci, Josip je često potisnut u kut freske, a nerijetko i kao starac koji spava. U kasnijim razdobljima, posebno od 16. stoljeća, umjetnici ga počinju prikazivati kao snažnog, mlađeg čovjeka u stolarskoj radionici. Umjesto govora, njegova je pobožnost prikazana kroz rad i poučavanje djeteta Isusa zanatu, što simbolizira “molitvu radom”. Rezultat je to napetosti između povijesne logike i teološke simbolike. Prikaz Josipa kao starca u pravoslavnoj ikonografiji (i nekim apokrifnim spisima poput Jakovljeva protoevanđelja) imao je za svrhu naglašavanje Marijinog djevičanstva, te kako je tu Josip više bio čuvar i zaštitnik, a ne muž u biološkom smislu. Time se željela otkloniti svaka sumnja u narav njihova odnosa. Starost je simbolizirala nekoga tko je nadvladao tjelesne strasti i tko posjeduje duhovnu zrelost potrebnu za takvu neshvatljivu misiju. Međutim, takva slika se teško uklapa u biblijske izvještaje koji govore o potrebi iznimno teškog fizičkog napora koji je bio potreban da se iz Galileje, tj. Nazareta stigne u Betlehem ili u Jeruzalem na prikazanje Isusa u Hramu, a pogotovo kod „bijega u Egipat“ kad su morali propješačiti stotine kilometara kroz pustinju. Zatim, tu je i težak fizički napor koji je bio potreban za tesarsko-stolarski posao. Grčka riječ tektōn (tesar/stolar) u to je vrijeme označavala građevinskog radnika koji je uz oklesan kamen podizao i teške grede. To nije bio posao za nekoga u dubokoj starosti. Da bi zaštitio obitelj od Herodovog progona i osigurao joj egzistenciju u tuđini (Egiptu), Josip je morao biti čovjek u punoj snazi. Stoga je Katolička Crkva počela snažno promovirati sliku mladog i snažnog Josipa. Određene „privatne objave“ pojedinih mistika i svetaca su tomu također doprinijele. Većina današnjih slika prikazuje ga kao čovjeka u “najboljim godinama” (30-im ili 40-im), spajajući ulogu snažnog radnika i predanog čuvara. Papa Franjo je također često isticao Josipa kao hrabrog kreativca koji se ne boji problema.
Kad ga promatramo kao mladog radnika i zaručnika, njegova šutnja i žrtva dobivaju potpuno novu težinu. Ako je Josip bio mlad čovjek, njegova odluka da živi u čistoći s Marijom i posveti život djetetu koje nije njegov biološki sin, biva još snažnije svjedočanstvo vjere i samoodricanja, a ne samo “staračke nemoći”. Kao otac, on nije samo pasivni promatrač, već onaj koji Isusa uči radu, disciplini i preživljavanju, a što odašilje poruku o zaštiti i sigurnosti koju starac teško može dočarati u kontekstu opasnog bijega u Egipat. Moderni čovjek se lakše poistovjećuje s Josipom koji osjeća umor u mišićima i težinu alata. On tada prestaje biti daleka figura s ikone i postaje stvarni uzor svakome tko se bori za egzistenciju svoje obitelji.
Zanimljivost je da je upravo u 20. stoljeću nastao blagdan Svetog Josipa Radnika (1. svibnja), kako bi se naglasila ta njegova aktivna, snažna i zemaljska strana. Prikaz Josipa kao “modernog muškarca” (koji preuzima odgovornost i služi u tišini) snažna je poruka za današnje očeve pred izazovom feminiziranja muškaraca i nametanja gender ideologije. Lik snažnog, šutljivog i radišnog Josipa stoji kao radikalan i prijeko potreban protutežni model muškosti. No, Crkva tu snagu muževnosti ne nudi kao dominaciju, već kao uzor služenja. Ne iznenađuje nas stoga što su se „puzavci“ onako žestoko okomili na „klečavce“ po trgovima naših gradova i što po svaku cijenu žele muškarce katolike prikazati kao one koji žele dominirati nad ženama dok oni u stvarnosti ne kleče samo pred Bogom, već i pred jednom ženom, pred Blaženom Djevicom Marijom. Oni su poput Josipa koji je snažan muškarac, ali koji svoju snagu ne koristi za nametanje, već za zaštitu slabijih (Marije i Isusa). Njihov angažman kao muškaraca koji kleče i mole zapravo pobija tezu da je čvrst karakter nužno agresivan ili “toksičan”. Oni ne raspravljaju sa svojim protivnicima o svojoj ulozi već svjesni „mrkline“ u kojem se društvo nalazi nastoje posvjedočiti kako se izlazi iz „mraka“ i vodi obitelj na sigurno. Hrvatska javnost ima priliku u njima vidjeti model “muža i oca-zaštitnika” koji je danas kao nikad do sada u povijesti potisnut. Netko reče kako je danas Josip ušutkan, no tu se ne radi o gubitku centra pažnje, već autoriteta čovjeka koji je spreman bez obzira na cijenu zaštiti obitelj od izvanjskih utjecaja i nasrtaja. Našem narodu nisu potrebni muškarci koji će se upustiti u nadmudrivanje s kojekakvim „može_nam_se_nazivati_vas_ovcama“, već oni koji su spremni prihvatiti očinstvo koje nadilazi biologiju, pokazujući da biti muškarac znači preuzeti odgovornost za druge, bez obzira na cijenu. Ismijavanja i ponižavanja koja „klečavci“ strpljivo podnose za svrhu imaju u njima probuditi onaj „niži“ dio naravi i natjerati ih na neprimjerenu reakciju, a što nije ništa drugo do li je „siktanje“ ispod križa onih koji su provocirali Isusa govoreći mu da siđe s križa i tako dokaže svoj identitet i autoritet. Šutnja u ovom slučaju je jedini istinski odgovor koji im se može pružiti. To je ona Josipova muževna šutnja koja ne dvoji i ne koristi riječi za dokazivanje, već iz spoznaje po vjeri odmah prelazi na vršenje Riječi, te tako svjedoči primjerom koji govori više od svake ljudske interpretacije i onog modernog beskonačnog analiziranja ili traženja izgovora. Upravo to je njegova najfascinantnija karakteristika , ta apsolutna harmonija između nutarnjeg glasa (savjesti) i vanjskog djelovanja. Njegova odluka da Mariju “potajno otpusti” (prije anđelova zahvata) otkriva vrhunac ljudske muškosti i pravednosti. On poštuje Zakon, ali ne želi Mariju izložiti javnoj sramoti ili kamenovanju. To je snaga karaktera koja bira milosrđe iznad vlastite povrijeđenosti. No, ta ljudska pravednost i dobrota da ne bi bila, odnosno da se ne bi pretvorila u čisto ljudski humanizam morala je biti prožeta „vertikalom“ koja je Rhema, riječ Božja ovdje i sada upućena u konkretnu životnu situaciju. Ljudski trud, ma koliko naporan i vrijedan bio, nema trajnu vrijednost ako u njemu nema Božjeg blagoslova.
Jedan Salomonov psalam (Ps 127,2) nam donosi: “Uzalud vam je ustat prije zore i dugo u noć sjediti, vi što jedete kruh muke: miljenicima svojim u snu on daje”. Nasuprot naširoko rasprostranjem pelagijanizmu ovo je poruka da ne moramo sve postići sami svojom mukom. Ponekad je najveći blagoslov u tome da se prepustimo i vjerujemo da Bog radi za nas i dok mi ništa ne radimo. Pasivna kontemplacija, koju Bog započinje, vodi i dovršava, imperativ je pred kojim se nalazi svaki kršćanin. U svijetu koji cijeni aktivizam i “činjenje”, pasivna kontemplacija predstavlja radikalan zaokret. Duša tad više ne meditira koristeći razum ili maštu (aktivni dio), već se “prepusta” djelovanju Duha Svetoga. Bog ovdje preuzima inicijativu, a čovjekov je zadatak samo prihvaćanje. Iako zvuči kao opcija za “odabrane”, mnogi duhovni autori smatraju je prirodnim nastavkom molitvenog života. Bez prelaska iz aktivnog (gdje mi govorimo Bogu) u pasivno (gdje Bog zahvaća nas), kršćanski život ostaje na površini moralizma. Ovo je zapravo produžetak one misli iz psalma o “miljenicima koji primaju u snu” . Ovdje je “san” zapravo tišina razuma u kojoj Bog izravno zahvaća srce.
Josip se našao u situaciji koju ljudski razum nije mogao razriješiti bez boli ili osude. Njegova “najbolja namjera” bila je vrhunac ljudske pravednosti i obzirnosti. Učinio je sve što je mogao svojom logikom (“razmišljanja o tome”). Kad je došao do zida, zaspao je. San se ovdje tumači kao prostor u kojem prestaje Josipovo planiranje, a počinje Božje vodstvo. Drugim riječima, kad si učinio sve što možeš (po savjesti) pouzdaj se u Boga jer on sudjeluje više od tebe, no uvijek budi svjestan da i Lot koji je slovio kao pravednik je upao u „grabež“ i prisvojio si ono što u Božjoj providnosti nije bilo za njega namijenjeno. Za razliku od Abrahama kojeg je Bog obilato obasuo blagoslovima nakon pristupa životnoj situaciji da nitko ne može sebi prisvojiti što mu nije dano odozgo. Ono što je za razliku od Lota znao i vjerovao jeste da nas Bog za dobra djela unaprijed predodredi da u njima živimo. No, ipak od onog kako se mi postavljamo prema Božjoj volji i dobru bližnjeg ovisi krajnji ishod. Lot se nije pitao je li njegov izbor da prigrabi najbolje pašnjake uz dolinu Jordana i Božja volja za njega. Važno mu je bilo samo da Abraham nema ništa protiv, dok se Abraham u cijelosti pustio oplijeniti i pouzdati u Boga. Njegov pristup je „pasivan“. Sa svetim Josipom situacija je bila „nešto između“. Za razliku od Lota on vodi računa o „dobru bližnjeg“, no ne pita se odmah je li ispravno otpustiti Mariju. Međutim, čim je dobio od Boga „poruku“ što bi trebao napraviti on se ne dvoumi više ni sekunde. Sveto Pismo ne navodi njegove riječi koje bi ogromna većina nas izgovorila da se našla u sličnoj situaciji, te kao da nam time Duh poručuje: Ovakvi trebate biti pred navještenom Riječi. Ne dvoumite jer nećete biti uslišani. Kad dobijete potvrdu da je nešto od Boga bez odlaganja iskoračite u poslušnosti vjere.
Kršćaninova pravednost mora biti veća od one ljudske jer je njegova mudrost dar Duha. Bez te mudrosti nema istinskog vjernika. On, poput mudrog pismoznanca, iz „škrinje“ iznosi i „staro“ i „novo“. I ono što je polog vjere i ono što Duh nudi u sadašnjem povijesnom trenutku. Nije svako dobro ono koje je poželjno „upravo sada i ovdje“. Ta, ne kaže se tek tako da je put u Pakao popločan dobrim nakanama! Plan Božji s Josipom se ne bi izvršio da je on ostao samo na „ljudskoj pravednosti“. Kao što je Abraham iz „pasivnog stanja siromaštva u duhu“ primio obilat blagoslov (Pogledaj na sjever i jug, na istok i zapad – darujem ti sva ova gorja kanaanska!), tako je i Josip po „pasivnosti razuma“ i poslušnosti vjere zadobio ljudskoj pameti nezamislivo – biti poočim utjelovljenom Sinu Božjem. On nema potrebe bilo što u vezi s time govoriti i drugome objašnjavati. Preostaje mu samo bdijenje i motrenje u duhu poklonstva. To ne znači da s Marijom i Isusom nije komunicirao, no to ostaje u sferama Isusovog skrovitog života. Sveto Pismo nam samo donosi bitne događaje poput Isusovog rođenja i prikazanja u Hramu, odlaska obitelji u izbjeglištvo, povratka u Nazaret, godišnjeg pohoda u Hram i skrovit život obitelji posvećene molitvi i radu.
„Bijeg od javnosti“ tu odiše logikom bijega od duha ovog svijeta koji je neprijateljski nastrojen protiv svega što je duhovno. I to je nešto što bi trebala biti osnovna zadaća jednog oca u obitelji. Njegova dužnost nije samo da štiti obitelj od fizičke ugroze i materijalno se skrbiti za nju, već i budno paziti da mentalitet ovog svijeta i njegove „vrijednosti“ ne nađu uporišta u srcima onih koji su mu povjereni. U tom smislu on je „čuvar pečata“, dara Božjeg Duha. Ono što primimo po krsnoj milosti i sakramentu braka treba produbljivati i bogatstvo milosti koja po tim kanalima dolazi treba čuvati u intimnosti doma kao što se u crkvi pazi na Presveto. Dom treba biti ne samo sigurna luka, već i svetište u kojem se hvali i slavi Boga. To je mjesto u kojem se uči slušati i misliti, govoriti i služiti. Obiteljski dom bi trebao u svijet delegirati formirane učenike. Društveno školovanje je tek doškolovanje, nadogradnja ovog primarnog. Ukoliko njega nema društveno može (kad je odgoj u pitanju) tek pokušati zakrpati nastale rupe koje su već nastale u obitelji. No, ni u kome slučaju ga ne može zamijeniti. Radne navike se stvaraju u obitelji. Iako će školstvo reći da i oni poučavaju kako slušati, misliti i govoriti ipak ono ne može ponuditi više od „ljudske pravednosti“. Škola ne može razviti vertikalu odnosa pojedinca sa svojim stvoriteljem. Da bi se on razvio traži se ozračje skrovitosti i potpunog povjerenja u kojem se čovjekov (djetetov) duh otvara. Takvo što nije moguće razviti niti na jednoj bogosloviji jer Nauk Crkve sve i da se najjasnije izloži tek je samo pomoć čovjekovoj savjesti. Teologija govori o Bogu, no ne dovodi nužno i do iskustva susreta s Bogom. S druge strane, dijete se krsti „u vjeri“ roditelja i ono raste u vjeri „kroz vjeru“ svojih roditelja koja se tek kasnije, vremenom osamostaljuje. Dinamiku odnosa unutar obitelji treba stoga očuvati od vanjskih upliva koju ovaj svijet može samo zamutiti.
Za kraj evo jedna zanimljivost koju nam ovih dana prenosi najnoviji broj CnaK-a (Crkva Na Kamenu – mjesečnik mostarske biskupije), a radi se o slici kipa usnulog Josipa (u mlađoj dobi) koji je uvijek bio pri ruci pape Franje. Tekst ispod slike pojašnjava kako je papa svaku večer pred spavanje ispod tog kipa stavljao neku posebnu molitvenu nakanu. Vjerovao je da dok spava sveti Josip preuzima nakanu i svojim zagovorom postiže njezino izvršenje. Ako to nije uvijek bila i neka specifična nakana, ona o „sretnoj smrti“ zavrjeđuje pažnju svakog od nas jer dana i časa ne znamo. Nakon ispita savjesti i povečernje molitve dobro bi bilo preporučiti se u zagovornu molitvu svetom Josipu da nad nama i našom obitelji bdije i zagovara nas pred prijestoljem Božjim kako bi spremno zakoračili u novi dan. A ako se po promislu Božjem i preselimo tijekom noći u vječnost da to bude sretna i blažena smrt. Taj dan ili ta noć će neminovno jednog dana doći, a mi bismo uvijek za takvo što trebali biti spremni. Bez posvješćivanja „posljednjih stvari“ lako se sklizne na teren na kojem generalno gledajući ne bismo voljeli biti.
O jednoj drugoj „spremnosti“, onoj na nacionalnoj i društvenoj razini, a koja proizlazi iz ove duhovne, biti će riječi u nekom od sljedećih razmatranja. Dotle, svima vama, onima koji slavite imendan i Dan očeva, te ga ujedno častite kao zaštitnika biskupije i kao zaštitnika Crkve u Hrvata neka je sretno i uz zagovor svetog Josipa s blagoslovom Božjim popraćeno.
M.Bušić, 19.03.2026.