Gospodin nakon svoje smrti sišao je nad Pakao – kako je iz pakla uzeo sa sobom u nebo one koji su čekali tisućljećima i stoljećima da mogu biti dionici blaženstva

HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA RASPETOGA I USKRSLOGA! MIR VAM I DOBRO!

Blagoslovljen i mirom ispunjen ovaj dan. Velika je ili Tiha subota. Gospodin je u grobu, a zapravo on ne miruje. Mi ispovijedamo u svome Vjerovanju kako je Gospodin nakon svoje smrti sišao nad Pakao – kako je odande uzeo sa sobom u nebo one koji su čekali tisućljećima i stoljećima da mogu biti dionici blaženstva. Vrijedi u ovome kontekstu ili surječju promisliti i meditirati ono što danas čitamo u Službi čitanja iz stare, drevne Homilije na Veliku subotu od nekoga nepoznatoga pisca. Nepoznati autor starogrčke propovijedi na Veliku subotu današnjoj Službi čitanja također primjećuje tišinu ovog dana: „Danas je na zemlji velika tišina, velika tišina i mir. Cijela zemlja šuti jer Kralj spava.“ Zapanjena epskom dramom koja se dogodila jučer, kada se „zavjesa Hrama razderala na dvoje, od vrha do dna, i zemlja se zatresla i stijene se raspale“ (Mt 27,51), sama priroda je tiha: „Zemlja se zatresla i miruje jer je Bog zaspao u tijelu.“

Pa ipak, Kralj, dok spava u grobu, nije neaktivan. Naprotiv, kako kaže naš anonimni grčki propovjednik, „otišao je tražiti našeg prvog roditelja, kao izgubljenu ovcu – Adama.“ Kao što su stoljeća kršćanske ikonografije, slijedeći Apostolsko vjerovanje, prikazivala tu scenu, Isus je u svojoj smrti sišao nad Pakao.. Ali kao što Katekizam Katoličke Crkve jasno kaže, „sišao je tamo kao Spasitelj, navješćujući Radosnu vijest duhovima koji su bili zatočeni – nisu imali pristupa u vječni život”.

Ono što se dogodilo jučer dotiče i mijenja cijelu povijest, uključujući i prošlost. Nema ničega u ljudskom stanju čega Isus nije dionik, i nema ničega u ljudskom stanju što Isus nije otkupio. Pa i samu strahotu smrti! Pobijedio je smrt u svojoj smrti. Kraljevstvo Božje koje je došlo u svojoj punini, Kraljevstvo najavljeno u osobi i poslanju Isusa jest među nama. Ključ za otvaranje vrata tog Kraljevstva je Sinova poslušnost Očevoj volji, koja omogućuje sinovstvo svima koji vjeruju u Sina.

U ovom trenutku odmora i razmišljanja, Poslanica Hebrejima iz današnje Službe čitanja poziva nas da započnemo s razmišljanjem o kozmičkoj drami stvaranja i otkupljenja koje će se nastaviti večeras na Vazmenom bdijenju, te da u tišini ovog dana razmišljamo o odmoru – vječnoj suboti – koja čeka vjernike. Imajmo pred očima – subota je dan počinka u židovstvu.

Petak je šesti dan u židovskom tjednu, dan kad je Bog stvorio Adama i Evu. Prve ljude. I na kraju svoga djela veli se: Dovrši Bog svoje djelo stvaranja! Čuli smo jučer iz Muke po Ivanu završnu Isusovu riječ s križa: Dovršeno je! Dovršeno je djelo novoga stvaranja, novoga stvorenja u njegovoj osobi i djelu, u njegovu životu i smrti. Dakle, ono što je Bog započeo, Isus dovršava. Bog stvara Adama – tj. Čovjeka (jer Adam na hebrejskom znači ‘čovjek’) a ovdje Pilat izvodi pred Židove Isusa i veli svima: EVO ČOVJEKA! Nosio je trsku u ruci, krunu na glavi, obučen u grimizni plašt! Novi čovjek na kome nema zdrava mjesta! To je čovjek kroz povijest, to je i čovjek današnjice koji je izobličen zlima koja ga okružuju. I Pilatovo – što pisah, pisah! I nehotice, nesvjesno je izrekao tešku istinu: ISUS JE KRALJ! Ne onaj njegov Cezar u Rimu čija vlast traje od jednoga do sljedećega državnog udara, nego KRALJ KRALJEVA, I GOSPODAR GOSPODARA! Ženo – evo ti sina! Učeniče, evo ti Majke! – Marija prati kao nitko Isusa od začeća do sramotne smrti na križu. Ako je itko s njime bio u najužoj simbiozi, bila je to Marija. Pa za trudnoće – dok je bio u njezinu krilu, začet po Duhu Svetome, razmjenjivali su tkiva i hranu. Majka je hranila dijete pod svojim srce, a Božansko dijete je slalo, odašiljalo nebeske silnice u njezino tijelo. Koja samo simbioza i sinergija između Majke i Sina. I stoga Marija nije mogla u grobu istrunuti kao ni Isus – jer je imala u sebi tako reći i božanske sastojke po Duhu Svetome. Trebali bismo malo i o tome razmisliti. Ta intenzivna interakcija Majke i Sina. I Sin nam je daje za Majku. Stoga je Marija neizbrisiva iz svijesti pravoga kršćanina. Gdje nema Marije, Majke, gubi se i Sin. – Čuli smo jučer na završetku muke kako je Isus bio položen u grob koji bijaše u vrtu. I taj nas vrt podsjeća na onaj Edenski vrt na početku. Adam u vrtu, Novi Adam nakon uskrsnuća ponovno u Vrtu gdje se ukazuje ženama… Dovoljno prostora i misli o kojima možemo danas na ovu Veliku, svetu i tihu Subotu razmišljati kako bismo večeras ušli u uskrsno bdjenje i slavlje.