Držati do svog dostojanstva nije isto što i svjedoćiti u svoje ime. Držati do svog dostojanstva znači svjedočiti o svom identitetu koji nam je darovan. To znači proslavljati Boga.
Kako uopće netko misli da može biti vjeran Savezu ako nije svjestan svog identiteta i sveg ostalog što iz njeg proizlazi!?
Mnogi se iznanade kad im kažem da su i oni svećenici, a ne da su samo “obični vjernici”. Gledaju me blijedo jedni, a drugi odmah reagiraju contra. Uglavnom, malo je onih koji su toga svjesni. A oni koji su svjesni o tom istom šute. Pitam se stoga naglas: Zašto o tom šutite? Pitam jer želim od Vas čuti zašto, umjesto da ja o tom govorim. Vi ste ti koji prvi trebate o tom govoriti, barem približno tomu kako trebam biti skroman, skrušen i ponizan. Jer, kako mogu biti ponizan ako ne znam tko sam!? Ili možda mislite da je ponizan isto što i podoban!? Podoban, komu? U redu je procjenjivati nekog po tom kako vrši svoje dužnosti, no kako može znati koje su ako nije svjestan svog dostojanstva, a slijedom toga i dužnosti koje iz njeg proistječu!? Ili možda trebam reći kako mu se tom šutnjom tj uskraćivanjem informacija zapravo oduzimaju? Ili možda da mu se po priznanju identiteta priznaje pravo na “talente” koji se potom trebaju poticati na umnažanje? (A to onda znači “više posla”, a manje vremena za sebe.)
Ne ravna li Gospodin cijelim svijetom uz svo dužno poštivanje ljudske OSOBE i njezine slobode? Ono što On želi od svoje djece jest da postanu svjesna što su zadobila po otkupljenju, inače bi bila bezpredmetna žrtva Njegovog Sina. Od onih kojima je povjerio upravljanje Crkvom On očekuje supsidijarnost (služenje Njegovoj providnosti) u odnosu na konkretnu osobu koja se ne bi smjela tretirati kao statistički broj. Svatko od nas je jedinstven i neponovljiv, poseban, i za svakog od nas On ima plan. Stog je kolektivistički pristup tu u suprotnosti sa zahtjevom supsidijarnosti.
Stvoren na sliku Božju svaki čovjek ima dostojanstvo, no po krštenju ono biva uzdignuto na razinu više. Zajedno s Isusom svatko tko je kršten može ponoviti riječi koje je On izrekao u nazaretskoj sinagogi, tj da je Duh Božji na njemu i da ga on šalje donositi vid slijepima, govor nijemima, zdravlje bolesnima, oslobodjenje sužnjima, biti blagovjesnik spasenja … itd.
U Starom Zavjetu posebno pomazanje Duhom su imali kraljevi, svećenici i proroci, a u Novom svi kršteni su zadobili kraljevsko, svećeničko i proročko dostojanstvo. Sveti Pavao će reći: Rod ste izabrani; kraljevsko svećeništvo! No, upravo taj citat kad je došao na dnevni red rasprave na zasjedanju Drugog Vatikanskog je naišao na žustru raspravu. Bilo je onih (predvodjenim biskupom Ruffinijem) koji su smatrali da se taj dio ne bi trebao stavljati u Dokumente jer bi mogao izazvati “zabunu” medju vjernicima koji neće moći razlikovati ministerijalno od općeg svećenstva. Medjutim, prevagnula je struja predvodjena belgijskim biskupom Suenensom koja je smatrala da se UPRAVO taj momenat treba posebno naglasiti iz razloga o kojim evo pišem.
Zanemariti ovo graniči se s onemogućavanjem vjernika laika u postizanju obećanja Božjih, a što se nikako drugačije ne može objasniti nego klerikalnom zavišću, poznatom pod terminom “invidia clericalis”. Onaj tko joj se ne othrva nužno samog sebe dovodi u poziciju “starijeg brata”, nesposobnog da se raduje i djeli isti stol (i iste darove) s “mladjim bratom”. Ono što se tom klerikalnom zavišću želi jest zadržati “privilegije” dugogodišnje blizine uz Oca. Oni su ti koji su još kao dječaci otišli od svoje kuće i upisali se u sjemenište. Oni su ti koji su dugi niz godina studirali teologiju (iako će mnogi reći da su tek na trećoj godini studija imali susret sa živim Bogom), itd. Ono što žele jeste veća čast i veće dostojanstvo, iako ih taj isti Nauk uči da se radi o ISTOM DOSTOJANSTVU, al o različitim osposobljenostima.
Vidimo kako i jedni i drugi imamo svoje specifične dužnosti (koje bi trebalo da se upotpunjuju) i da one nisu u međusobnoj koliziji. Problem se pojavljuje kad se odgovornija zadaća poistovjeti s većim dostojanstvom,
Još jedan dakle u nizu razloga zašto Gospodin uzima malene i siromašne da posrami mudre i umne. Po vjeri se postaje miljenik Božji, a ne po statusu.
HOP