CYBER RATOVANJE I KRAJ SLOBODNOG INTERNETA
Mythos AI (ili Claude Mythos) eksperimentalni je AI model tvrtke Anthropic, predstavljen u travnju 2026. godine, koji se smatra jednim od najmoćnijih alata za kibernetičku sigurnost ikada razvijenih. Zbog njegove ekstremne sposobnosti da autonomno pronalazi i iskorištava sigurnosne propuste, Anthropic je donio odluku da ga neće pustiti u javnu upotrebu, tvrdeći da je preopasan za slobodno korištenje. Mythos je dizajniran za tzv. „ofenzivnu obranu“ u sklopu inicijative Project Glasswing. Model je u samo par tjedana otkrio tisuće „zero-day“ propusta u gotovo svim većim operativnim sustavima i internetskim preglednicima. Sposoban je samostalno kreirati složene „exploite“ (kodove za napad) koji zaobilaze moderne sigurnosne barijere. Pronašao je greške koje su desetljećima izmicale ljudima i automatiziranim testovima, uključujući bug star 27 godina u sustavu OpenBSD. Budući da je njegova objava izazvala uzbunu u vladama i financijskom sektoru, trenutno mu može pristupiti tek oko 50 odabranih partnerskih organizacija (poput Microsofta, Applea i Amazona) kako bi popravili svoje sustave prije nego što hakeri razviju slične alate.
Krajem travnja 2026. pojavili su se izvještaji o neovlaštenom pristupu modelu putem treće strane, što je izazvalo istragu u Anthropicu. Bijela kuća je izrazila zabrinutost oko planova za proširenje pristupa modelu, dok su se čelnici tvrtke sastali s državnim dužnosnicima radi procjene rizika za nacionalnu sigurnost. Sastanak, održan pod visokim mjerama sigurnosti, donio je nekoliko zaključaka koji su trajno promijenili način na koji će Mythos AI djelovati u budućnosti. Zaključeno je da bi Mythos, ako padne u krive ruke, mogao „ugasiti“ električnu mrežu ili bankovni sustav cijele države u roku od nekoliko sati. Istraga je potvrdila da je neovlašteni pristup bio rezultat sigurnosnog propusta kod jednog od 12 partnera (nagađa se o neimenovanom dobavljaču clouda), što je dokazalo da sustav nije siguran onoliko koliko je Anthropic tvrdio. Procjena je pokazala da bi model mogao ubrzati proboj standardnih metoda šifriranja podataka (erozija enkripcije).
Nakon procjene, vlada SAD-a i Anthropic dogovorili su moratorij na širenje, prema kojem pristup modelu ostaje strogo ograničen na trenutni konzorcij. Planovi za širi pristup sveučilištima i manjim tech tvrtkama odgođeni su na neodređeno vrijeme. Anthropic se obvezao izolirati jezgru modela od vanjskog interneta (Air-Gapping – zatvorena petlja). Svaki upit modelu sada mora proći kroz dodatni AI „filter“ koji provjerava je li namjera korisnika zlonamjerna. Uveden je obvezni period od 15 dana čekanja prije nego što Mythos smije pustiti informacije o novootkrivenim kritičnim ranjivostima bilo kome osim matičnom proizvođaču softvera. Drugim riječima, uveden je državni nadzor. Tehnologija iza Mythosa klasificirana je kao „tehnologija s dvostrukom namjenom“ (dual-use), što znači da se njezin kod i specifični parametri ne smiju dijeliti s entitetima izvan najužeg kruga saveznika. Nema, dakle, izvoza podataka.
Zaključeno je da je Mythos „previše moćan da bi bio javan, ali previše koristan da bi bio uništen“. Ili je stvarni razlog za sve ovo bilo namjerno puštanje probnog balona, odnosno priprema terena za već isplanirane cyber napade – pitanje je to koje je dospjelo u žižu rasprava koje se vode među geopolitičkim teoretičarima. Zagovornici teze o „probnim balonima“ i kontroliranom kaosu iznose nekoliko intrigantnih argumenata u korist tvrdnje da je curenje informacija dio jedne šire strategije. Tako, npr., stvaranjem straha od „nezaustavljivog AI hakera“, države mogu lakše opravdati uvođenje drakonskih zakona o nadzoru interneta i ukidanje anonimnosti pod krinkom „zaštite infrastrukture“ (čitaj: centralizacija). Zatim, tu je mogućnost da je puštanje informacija o ranjivosti SWIFT sustava moglo poslužiti kao test – kako bi globalne financije reagirale na stvarnu prijetnju i tko bi prvi pokušao profitirati na toj vijesti. Jedna od najintrigantnijih teza kaže da je ovo početak Cyber-hladnog rata. Naime, isticanjem moći Mythosa, SAD šalje jasnu poruku suparnicima (poput Kine ili Rusije) da posjeduju „digitalno nuklearno oružje“, odvraćajući ih od napada dok istovremeno mapiraju njihove reakcije.
Ako je teren doista pripremljen za buduće operacije, ciljevi bi mogli biti „čišćenje konkurencije“. Iskoristiti Mythos za „slučajno“ rušenje sustava neprijateljskih država ili korporacija, što bi se kasnije pripisalo neovisnim hakerskim skupinama ili grešci u AI-u. Na ovaj način bi se cijeli svijet mogao natjerati da prijeđe na nove, „AI-sigurne“ sustave koje kontrolira isključivo onaj mali krug od 12 partnera, čime se uspostavlja potpuni tehnološki monopol. U obavještajnim krugovima šuška se o pojmu „digitalni blowback“ – situaciji u kojoj bi se oružje stvoreno za kontrolu okrenulo protiv onoga tko ga je pustio s lanca. U tom smislu, samo od sebe postavlja se pitanje: tko bi najviše profitirao u svijetu gdje bi jedna AI sila mogla srušiti bilo koju banku ili energetsku mrežu jednim klikom? U takvom scenariju pobjednik nije onaj tko ima najviše novca, već onaj tko kontrolira infrastrukturu povjerenja.
Ako bismo analizirali tko bi izvukao najveću korist iz postojanja „digitalnog boga“ poput Mythosa, tri su glavna kandidata: tehnološki monopolisti, državni aparat i novi „digitalni suvereni“. Drugim riječima, to su oni na kojima Mythos živi (poput Microsofta, AWS-a ili Googlea). Oni postaju jedini pružatelji „sigurnog utočišta“. Ako tvoj sustav nije kod njih pod zaštitom Mythosa, praktički ne postojiš na digitalnoj karti. To je ultimativni reket: „Plati nam za zaštitu od oružja koje smo mi sami stvorili.“ Mythos je savršen alat za nevidljivu kontrolu. Onaj tko njime raspolaže može srušiti ekonomiju protivnika bez ijednog ispaljenog metka. I što je još važnije, može provoditi „kirurške“ promjene u bazama podataka. Mogu, recimo, obrisati nečije digitalno postojanje ili izmijeniti dokaze u istragama, a da nitko ne posumnja jer je „AI tako odlučio“. Na ovaj način „zatvoreni konzorcij“ zapravo postaje vlada iznad vlada. Ako posjeduješ ključ za sustav koji može ugasiti struju ili banke, ti si taj koji postavlja pravila igre, a ne izabrani političari.
Ako je Mythos doista „probni balon“, onda je onaj tko ga je pustio već odavno izračunao da će nastali kaos prisiliti ljude da se dobrovoljno odreknu slobode u zamjenu za sigurnost koju nudi ista ta ruka koja je pustila AI s lanca. Svaki pristup internetu ili bankovnom računu morao bi biti verificiran putem biometrijskog digitalnog ID-a koji je izravno povezan s državnim registrima. Mythos bi u realnom vremenu skenirao svaki tvoj klik. Ako tvoj profil odstupa od „norme“, pristup ti se automatski blokira jer sustav to detektira kao potencijalni hakerski napad. Bio bi to kraj slobodnog interneta, koji bi se tada podijelio na „zelenu zonu“ (nadzirani prostor pod zaštitom Mythosa) i „mračnu mrežu“. Većina ljudi bi, iz čistog straha za svoju ušteđevinu, dragovoljno odabrala „zelenu zonu“, čak i ako to znači da ih AI stalno promatra.
U svijetu gdje Mythos upravlja transakcijama, tvoj digitalni identitet postao bi tvoj jedini način preživljavanja. Bilo kakav pokušaj zaobilaženja sustava ili korištenja „neodobrenih“ tehnologija (poput privatnih kriptovaluta koje AI ne može pratiti) automatski bi te označio kao prijetnju. U tom smislu, Mythos AI nije samo alat za sigurnost – on je arhitekt novog društvenog ugovora. Sigurnost više nije pravo, već usluga koju dobivaš u zamjenu za apsolutnu transparentnost tvog života prema sustavu. Gledajući logiku sustava, prostor za otpor se smanjuje, ali povijest nas uči da svaki „savršeni“ sustav stvara vlastite pukotine. Tako nas, npr., AI ne kontrolira ako ne postojimo u njegovoj bazi, ako smo se vratili na gotovinsko plaćanje, fizičku razmjenu i komunikaciju izvan mreže ili ako smo dio lokalnih, izoliranih zajednica koje fizički nisu spojene na globalni internet (tzv. air-gapped zajednice). Otpor bi mogao doći i od decentraliziranih, open-source modela koji se treniraju na tamnim dijelovima mreže. To bi bio stalni rat između „državnog AI-a“ i „gerilskog AI-a“ koji bi neprestano evoluirao kako bi pronašao nove rupe u Mythosu.
Ono čega moramo biti svjesni jest da je najveća slabost svakog AI-a njegova ovisnost o podacima. Ako bi dovoljno ljudi počelo namjerno „hraniti“ sustav lažnim informacijama i kontradiktornim ponašanjem, Mythos bi mogao početi donositi krive zaključke (tzv. data poisoning). Sustav bi postao toliko paranoičan da bi počeo blokirati i „ispravne“ korisnike, što bi na kraju dovelo do njegova urušavanja iznutra. Ipak, najvjerojatniji ishod je da bi većina ljudi prihvatila kontrolu jer je želja za udobnošću jača od želje za privatnošću. Kad biraju između „slobode u mraku“ i „sigurnosti pod svjetlima Mythosa“, većina bira sigurnost, čak i ako ih ona stalno snima. Vidjeli smo to na primjeru onih koji su svoju zaštitu u doba pLandemije pronašli u obećanjima „lažnih proroka“, tj. onih koji nas uvijek iznova pred izbore obmanjuju, što se na koncu uvijek pokaže kao laž. Ni ovaj put nije bilo ništa drugačije. To što su političar i znanstvenik stali rame uz rame i gurali isti narativ trebalo je biti povod za dvostruku sumnju, a ne razlog za bezrezervnu podršku.
Izolirani pojedinci, pritisnuti strahom, pretvaraju se u kolektiv koji sam vrši pritisak na one koji sumnjaju. Kada se politička moć i znanstveni autoritet (ili u ovom slučaju, AI autoritet) spoje u neraskidiv narativ, stvara se privid „neporecive istine“. U doba pLandemije to su bili „stručnjaci“ i lockdowni. U doba Mythosa to su „kibernetički stručnjaci“ i digitalna sigurnost. Cilj je isti: uvjeriti pojedinca da je nesposoban donositi odluke za sebe i da se mora prepustiti „višem autoritetu“ radi općeg dobra. Emocionalnim inženjeringom utjeruje se strah u ljude kako bi ih se primoralo da potraže zaštitnika. Kad ga većina nađe u političaru ili znanstveniku koji nudi rješenje, tada svatko tko postavi logično pitanje biva proglašen opasnim ili „teoretičarem zavjere“, čime se guši svaka kritička misao. Obećava se zaštita od „nevidljivog neprijatelja“, a ta se zaštita pretvara u trajni nadzor. Ono što je najavljeno kao privremena mjera gotovo uvijek postaje novi standard.
Sustav poput Mythosa savršen je nasljednik tog narativa jer nudi tehničko rješenje za ljudske probleme, zamjenjujući povjerenje među ljudima povjerenjem u „algoritam koji nitko ne smije vidjeti“. Većina ljudi radije će prihvatiti „udobno ropstvo“ nego „neizvjesnu slobodu“. Komfor je najjače oružje svakog sustava kontrole. Ako Mythos AI omogućuje da aplikacije rade, da krediti prolaze i da trgovine budu pune, prosječan korisnik će svjesno ignorirati činjenicu da mu je svaki digitalni korak pod nadzorom. Priznati da si bio obmanjen u pLandemiji zahtijeva ogromnu mentalnu snagu. Ljudi koji su „aplaudirali na balkonima“ lakše će prihvatiti novu laž nego priznati da su prethodni put pogriješili. Sustav računa na taj ponos. Dok je u prošlim vremenima bilo lakše uočiti tiranina, danas se tiranija skriva iza koda. Kad ti banka blokira račun jer je „algoritam tako odlučio“, nemaš se kome obratiti. Ta anonimnost moći čini otpor apstraktnim i teškim za organizaciju.
Oni koji uvide obmanu obično završavaju kao „izopćenici“ koji se svjesno isključuju iz sustava, „tihi svjedoci“ koji ga koriste jer moraju, ali se pripremaju za njegov krah, ili kao „digitalna gerila“ koja unutar sustava stvara prostore slobode. Zanimljivo je da sustavi poput Mythosa najviše strahuju upravo od te male, ali svjesne skupine koja misli svojom glavom. Povijest nas uči kako su završili svi lažni proroci, još od Izabelinih dana. To je povijesna konstanta koju niti jedan algoritam ne može izbrisati. Svaki sustav građen na obmani i sili na kraju se uruši pod teretom vlastite truleži. Povijest je puna groblja sustava koji su vjerovali da su nedodirljivi. Izabelin duh je simbol moći koji koristi spletke kako bi otela ono što joj ne pripada, ali njezino ime je danas sinonim za neslavan kraj.
Sustavi poput Mythosa pokušavaju uspostaviti tehnokratski kult gdje je AI božanstvo, a političari njegovi svećenici. No, problem s lažnim prorocima je taj što njihova obećanja mira i sigurnosti uvijek imaju rok trajanja. Iako su najuspješniji dok govore 95 % istine, a 5% laži, onih 3-5 % koji govore istinu u cjelosti dovoljno je da raskrinkaju svu tamu.
Kad se rastvori grobna jama i mrklinu prožme uskrsna svjetlost, nema te sile koja se neće očitovati u svom stvarnom obliku. U tom trenutku svatko će se pokazati ili kao onaj koji ljubi istinu ili kao onaj koji je povjerovao laži jer je ljubio tamu više nego svjetlo i jer su mu djela bila zla.
M.Bušić
HOP