Godine 1898. William James, otac američke psihologije, izrekao je ideju koja danas zvuči iznenađujuće relevantno. James je osporio ideju da mozak proizvodi svijest “na isti način na koji jetra proizvodi žuč”. Ova se fraza pripisuje francuskom znanstveniku Pierreu Jeanu Georgesu Cabanisu (1757.-1808.), liječniku i filozofu iz razdoblja prosvjetiteljstva. Cabanis je u svom tekstu “Rapports du physics et du moral de l’homme” (1802.) podržavao materijalistički pogled na um: svijest bi bila samo rezultat moždane aktivnosti, baš kao što je žuč rezultat aktivnosti jetre.
Suprotno toj ideji, William James tvrdio je da mozak funkcionira poput radija: prima i odašilje valove svijesti koji postoje neovisno o samom mozgu.
James je formulirao ovu hipotezu promatrajući fenomene koje u to vrijeme nije mogla objasniti mehanistička neuroznanost: iznenadna sjećanja, bljeskovi uvida, iskustva “proširene svijesti”. Nije isključio mogućnost da je individualni um povezan s nekom vrstom univerzalnog mentalnog polja, baš kao što prijemnik prima elektromagnetske valove koji se šire prostorom.
METAFORA RADIJA.
Metafora je bila snažna. Radio ne stvara glasove koje emitira. Oni postoje poput valova u eteru. Radio ih dekodira i pretvara u čujan zvuk. James je zamišljao mozak kako radi isto sa sviješću.
Anegdota kaže da je James tijekom predavanja na Medicinskom fakultetu Harvard isprovocirao publiku liječnika rekavši:
„Mogu razbiti radio prijemnik i poremetiti prijem, ali to ne bi uništilo prijenos.“
Ta je fraza izazvala različite reakcije. Za materijaliste, to je bio misticizam prikriven kao znanost. Za druge, to je bila stimulirajuća analogija koja je otvorila nove puteve.
OD RADIJSKE PARADIGME DO KVANTNE FIZIKE.
Danas, više od stoljeća kasnije, istraživanja u kvantnoj neurofizici ponovno su probudila interes za hipotezu antene. Studije poput onih Rogera Penrosea i Stuarta Hameroffa o Orchestrated Objective Reduction (Orch-OR), pretpostavljaju da mikroskopske strukture u neuronima – mikrotubule – mogu održavati kvantnu koherenciju. Ta koherencija, krhka, ali stvarna, omogućila bi mozgu interakciju s fizičkom “pozadinom” dubljom od prostor-vremena.
Prema ovom gledištu, univerzalna svijest nije poetska metafora, već temeljno polje, slično elektromagnetskom polju ili Higgsovom polju. Naši mozgovi, sa svojom neuronskom arhitekturom, djeluju kao kvantni prijemnici i odašiljači, u stanju kontinuirane razmjene informacija s “poljem svijesti”.
Ideja mozga kao antene utjecala je i na autore izvan akademske zajednice. Aldous Huxley, fasciniran Jamesom, govorio je o umu kao o “redukcijskom ventilu” koji filtrira mnogo širi tok univerzalne svijesti. Carl Jung, iako polazeći od psiholoških temelja, zalagao se za postojanje kolektivne nesvjesnosti, zajedničke arhive koja nije ograničena na pojedinačne mozgove.
U laboratorijima na MIT-u i Kyotu, eksperimenti kvantne interferencije i dekoherencije u biološkim sustavima pokazali su da organizmi mogu održavati kvantna stanja dulje nego što se prije mislilo. Slični eksperimenti u naprednom neuroimagingu traže tragove “nelokalnih” korelacija u moždanoj aktivnosti.
IZVAN BIOLOGIJE.
Ako je mozak zaista kvantna antena, tada bi individualna svijest bila isprepletena s kozmičkom sviješću. Iz te perspektive, smrt tijela ne bi nužno prekinula polje svijesti. Prekinula bi samo sposobnost njegovog primanja. “Signal” bi nastavio postojati.
Ova hipoteza ima ogromne implikacije: od etike naših izbora do razumijevanja pamćenja, od mogućnosti „nelokalne“ komunikacije između umova do samog redefiniranja osobnog identiteta.
William James možda nije imao pristup alatima kvantne neurofizike, ali je intuitivno shvatio princip koji bismo danas mogli izraziti ovako: svijest nije nusprodukt mozga. Ona je struktura svemira. Mi smo privremeni terminali goleme kozmičke mreže koja misli kroz nas.
A ako budućnost znanosti može ujediniti Jamesovu radijsku paradigmu s preciznošću kvantne fizike, ne samo da ćemo moći bolje razumjeti zašto smo svjesni, već ćemo i svjesno sudjelovati u samoj misli o svemiru.
Bruno Del Medico izvor