Energetski princip nije apstraktan pojam, već sama stvarnost bića: ono što ne može ne biti i što se u svojoj imanenciji odvija kao prostor i vrijeme. Ne postoji nulta točka, nema zatvorenog ishodišta: radije, postoji neodređen i kaotičan tok koji se u svom postajanju entropijski širi. Imanencija je stoga biće koje postaje, koje razlikuje, koje generira uvijek nove mogućnosti. Svaka stabilnost je privremena, svaki red je djelomičan, svaka granica je krhki pečat koji drže dublji odnosi.
Kvantna fizika je pokazala da u korijenu stvarnosti ne postoje izolirani objekti, već probabilistička stanja, valovi mogućnosti koji se aktualiziraju samo ulaskom u odnos. Sama čestica je relacijski događaj: postoji kao entitet samo kada je energetski entitet ograničen, promatran, određen. Ovdje je potvrđena moja metafizika konkretnog: biće nije nepokretna supstanca, već napetost, komplementarnost i dinamika između onoga što traje i onoga što se transformira.
U ovom okviru, četiri temeljne interakcije pojavljuju se kao konkretni načini na koje se energetski princip veže. Gravitacija oblikuje prostor-vrijeme i sprječava apsolutnu disperziju, čineći imanentnost kohezivnim poljem. Jaka sila je princip identiteta koji pečati nuklearnu koheziju, uspostavljajući unutarnje granice bića. Elektromagnetizam, kroz konstantu fine strukture (α), delikatna je mjera odnosa, probabilistički prag koji omogućuje pojavu kemije i života. Slaba sila uvodi postajanje, transformaciju, kontinuiranu metamorfozu koja čini stvarnost evoluirajućom i nikada konačnom.
Te sile nisu odvojene, već djeluju komplementarno: one predstavljaju pečate bića koji transformiraju nestabilne entitete u stabilne, a od ovih u složene entitete. Ali proces ne završava u statičkoj ravnoteži: složenost infinitivnog sustava entiteta generira univerzalni sustav koji se širi kroz entropijske procese. Svemir je, dakle, kaotično biće u fluksu, koje se u svom širenju istovremeno raspršuje i generira nove mogućnosti. Entropija nije negacija bića, već sam modalitet kojim se imanentnost obnavlja, stvarajući uvijek nove strukture iz raspada.
Tu dolazi do izražaja transcendencija. Ne kao zasebna metafizika negdje drugdje, već kao oblik koji imanentnost poprima kako bi se očuvala.
Fizički zakoni, univerzalne konstante i ograničenja koja ostaju važeća svugdje i uvijek nisu ništa drugo nego sjećanje na imanentnost: način na koji bića čuvaju sjećanje na svoje odnose. Univerzalna gravitacija, α konstanta, ograničenje kvarkova, radioaktivni raspadi: svi su oblici transcendencije, u smislu da predstavljaju trajnost ograničenja unutar kaotičnog toka. Biće, dakle, pamti sebe, a to sjećanje odnosi se i na ono što je blizu i na ono što je daleko.
Fenomen kvantne isprepletenosti najradikalniji je znak ovog sjećanja. Dvije čestice koje su interagirale ne prestaju biti povezane: čak i odvojene kozmičkim udaljenostima, dijele isto stanje. Isprepletenost je sjećanje upisano u biće, dokaz da ništa nikada nije potpuno izolirano. To je imanentna transcendencija svemira: odnos koji traje izvan prostora i vremena, sjećanje na biće koje nadilazi postajanje.
Sve to pokazuje da stvarnost nije ni čisti kaos ni definitivan red, već aksiomatska komplementarnost bića: imanencija koja se širi i raspršuje, transcendencija koja čuva i pamti, entropija koja generira nove mogućnosti, pamćenje koje povezuje blisko s dalekim.
Iz ove vizije proizlazi potreba za novom disciplinom: komplementarnom egzistencijalnom znanošću. Ona ne svodi biće na zakone fizike, već uzima fiziku kao osnovu za misao koja ujedinjuje znanstvenu analizu s filozofskom refleksijom. Ne ograničava se na mjerenje fenomena, već ih tumači u njihovom ontološkom, etičkom i egzistencijalnom značenju. To je znanost koja počinje s empirijskim podacima – energetskim principom, temeljnim silama, univerzalnim konstantama, isprepletenošću – ali ih tumači kao znakove šire stvarnosti: stvarnosti bića koje je istovremeno energija, pamćenje i odnos.
Komplementarna egzistencijalna znanost ne suprotstavlja se fizici, već je integrira, proširuje i dovodi je do suočavanja s problemom značenja. Dakle, ono što fizika promatra kao kvantnu vjerojatnost postaje za nju dokaz da biće nije determinističko već probabilističko; Ono što fizika opisuje kao isprepletenost postaje potvrda da je biće relacijsko pamćenje; ono što fizika naziva entropijom postaje znak da je imanentnost generativni kaos.
Ova disciplina ukorijenjena je u uvjerenju: da se svemir ne može svesti na mehanizam, već je egzistencijalni proces u kojem sudjeluje svako biće, svaki entitet, svaka složenost šire kozmičke dinamike. Sami ljudi, sa svojom sviješću, samo su čvor u toj mreži, poseban oblik u kojem svemir postaje svjestan sebe. Razumijevanje toga znači nadilazak ideje fragmentiranog i specijaliziranog znanja, kako bi se izgradila nova epistemologija koja ujedinjuje znanost, filozofiju i teleologiju u zajedničkoj perspektivi: očuvanje života i složenosti kao izraza samog sjećanja bića.
G.D. S. IZVOR