Ništa nije neprijateljskije prema čovjeku od njega samog.
Ciceron je shvatio jednostavnu i strašnu istinu: naš najgori protivnik ne dolazi izvana. Ne nosi uniforme, ne maše oružjem niti nas vreba iz zasjede. Živi u nama. To je onaj dio nas koji brka ono što želimo s onim što nam je istinski potrebno.
U emocionalnom području to se događa stalno. Brkamo san o ljubavi s potrebom za ljubavlju. Proganjamo ljude koji utjelovljuju sliku, fantaziju, obećanje. Zaljubljujemo se u ono što zamišljamo da mogu postati, a ne u ono što jesu. Tako završimo žudeći za vatrometom kada nam treba upaljena svjetiljka u noći. Tražimo uzbuđenje i zanemarujemo iscjeljenje. A kada san izblijedi, shvaćamo da usamljenost ne proizlazi iz odsutnosti drugoga, već iz ignoriranja sebe.
Čak i u društvenom životu mehanizam je sličan. Sanjamo o uspjehu, vidljivosti, odobravanju. Umjesto toga, potrebno nam je autentično priznanje, istinski odnosi i pripadnost. Danas mnogi žive okruženi vezama i bez spona, izloženi svačijem pogledu, ali nepoznati sebi. Društvo spektakla neprestano nas poziva da želimo ono što sja, dok ono što nas hrani često ostaje nevidljivo. I tako se nalazimo žedni usred vode.
U politici, zbunjenost postaje još opasnija. Građanima su potrebne funkcionalne škole, učinkovite bolnice, dostojanstveni poslovi, gradovi u kojima se može živjeti. Ali često su zavedeni pažljivo izrađenim snovima: apsolutnim identitetima, imaginarnim neprijateljima, zlatnim dobom koje treba obnoviti ili čudesnom budućnošću koju treba osvojiti. Potreba zahtijeva strpljenje, vještinu, izgradnju. Politički san, kada postane propaganda, obećava prečace. Lakše je prodati iluziju nego riješiti problem.
Možda je Ciceronova prava lekcija upravo ovo: postajemo vlastiti neprijatelji kada prestanemo razlikovati ono što nas fascinira od onoga što nam treba. Snovi su neophodni. Bez snova, život bi bio brojanje postojanja. Ali kada snovi zamijene potrebe, oni ih prestaju proždirati. Mudrost se ne sastoji u odustajanju od snova. Sastoji se u tome da znamo koje zadržati na nebu, a koje vratiti na zemlju. Jer ništa nije neprijateljskije prema čovjeku od njega samog kada zamijeni fatamorgane za vodu. I ništa nije prijateljskije prema čovjeku kada pronađe hrabrosti da stvari nazove pravim imenom.
C.C. izvor