Mnogima nije jasno kako pomiriti u sebi ova dva polariteta, a koja možda najvjernije oslikavaju Isusova šutnja u Muci i prevrtanje stolova u Hramu. Granica između šutnje i prevrtanja stolova jest crta koja odvaja vlastiti ego od dostojanstva bližnjega i svetinje. Kada Isus šuti pred Kajfom, Pilatom i Herodom, On brani istinu svojom prisutnošću, ali odbija braniti svoj „ego” ili tražiti ljudsku pravdu za sebe. Predati stvar u Božje ruke u trenutku klevete na vlastiti račun čin je vrhunskog povjerenja. Ljudski sudovi ne definiraju našu vrijednost pred Bogom. Dokazivanje vlastite pravednosti najčešće je zamka u koju nas hvata naš ego, tjerajući nas u reaktivnost i trošenje duhovne snage na samoopravdanje.
Meni možeš reći što hoćeš i moje je pravo na nepravdu odgovoriti šutnjom. Kad te netko optužuje za nešto nije na tebi da „dokazuješ“ svoju pravednost već na tužitelju da dokaže opravdanost tužbe. Dakle, i u slučaju klevete tvoje pravo je da predaš stvar u Božje ruke i pustiš Bogu da te obrani. No, ukoliko je napadnut i oklevetan tvoj bližnji tvoja dužnost je da se izložiš kao svjedok iznoseći istinu čak i onda ukoliko si okružen „čoporom vukova“. Isus ne prevrće stolove zato što je netko uvrijedio Njega osobno. On ih prevrće jer je napadnuta Kuća njegova Oca (vrijednosni sustav, istina) i jer su potlačeni mali ljudi (bližnji) kojima je onemogućena molitva zbog korupcije i pohlepe. Kada je napadnut bližnji, pasivnost prestaje biti kršćanska krpost i postaje grijeh propusta, suučesništvo u zlu i mlakost. Više nemamo pravo na privatnu šutnju jer naša šutnja tada postaje odobravanje nepravde nad drugim.
Isus nije rekao učenicima da postanu vukovi kako bi se borili protiv vukova. Nije tražio da preuzmu njihovu agresiju. Tražio je da ostanu „ovce” (čisti, pravedni, bezazleni), ali da uđu među njih. To znači izložiti se — donijeti istinu koja para kognitivnu disonancu čopora. Postati svjedok za oklevetanog bližnjega znači doslovno stati između vuka i žrtve, baš kao što je Isus stao između mase s kamenjem i grešne žene.