Press enter or click to view image in full size

Najnoviji vandalski čin i skrnavljenje vanjskog oltara u Međugorju te Gospinog kipa na Podbrdu mnoge je u najmanju ruku iznenadilo, neke je potreslo i ražalostilo, a neke (sudeći po reakcijama na društvenim mrežama) obradovalo. Prilika je ovo da kažemo par riječi o povijesti i ljudima ovog mjesta, te na površinu iznesemo ono o čemu se ne može pročitati među površnim komentarima komentatora koji i ne pokušavaju otkriti što doista stoji iza pomenutih događanja. Malo tko će primijetiti da se sve ovo događa (i sam vandalski čin i sva ova medijska pompa kojoj svjedočimo, a koja po „važnosti“ biva „udarnija vijest“ u našim medijima od mnogih svjetskih) na uočnicu jubilarnih 25 godina od postavljanja kipa 2001.

Prije nego što je na Podbrdu osvanuo prepoznatljivi mramorni kip Kraljice Mira, mjesto prvih ukazanja bilo je označeno tek jednostavnim, velikim drvenim križem. Oko njega su se godinama, gazeći po oštrom hercegovačkom kamenju, okupljali milijuni hodočasnika. Iz te tihe molitve izrodila se želja mještana Bijakovića da se, u dogovoru sa župnim uredom, Gospi zahvale za dvadeset godina (1981.-2001.) milosti i ljubavi.

Taj prepoznatljivi kip, izrađen prema modelu talijanskog kipara Dina Felicija, kupili su hodočasnici iz Južne Koreje, ugrađujući u njega svoje žarke zavjete za mir na podijeljenom poluotoku. Kada su propali dogovori da se kip na brdo iznese helikopterom međunarodnih vojnih snaga, mještani Bijakovića uzeli su stvar u svoje ruke. Njih trideset i šeštorica, izmjenjujući se na nosilima, iznijeli su teret od 1200 kilograma na vrh Podbrda za točno sat vremena … pjevajući, moleći i preduhitrivši sve planove.

Kip (koji je tada 08.rujna, 2001. blagoslovio župnik fra Ivan Sesar) podignut je ljudskim zajedništvom i čistom ljubavlju. Ovaj vandalski čin, koliko god djelovao šokantno i iznenađujuće, nema veću težinu i snagu od jednog kamenčića koji se bačen odbija o mramornu stijenu i ostaje tu tek kao podsjetnik na nemoć zla pred istinom i dobrom.

No, odakle onda toliko zlo u ljudskim srcima ako je snaga zla tako mizerna!? — pitamo se zamišljeni nad pošastima kojima svaki dan svjedočimo. Odgovor na ovaj prividni paradoks krije se u tajni ljudske slobode. Kada je čovjek uz Boga, sotona mu ne može ništa više osim izazvati nelagodu i ježur kakav osjetiš kod slijetanja jedne muhe na ruku — kako je Isus slikovito pojasnio jednoj mističarki razloge zbog kojih se ne treba bojati Zloga. S druge strane, Kraljica Mira nas u više poruka, pa tako i u ovoj posljednjoj, ozbiljno upozorava: „Jer sotona je jak i zavodi srca.“

Kako, dakle, pomiriti tu sotoninu mizeriju i njegovu zastrašujuću snagu? Ključ je u tome što sotona nema vlastitu moć — on posuđuje našu. On je jak samo onoliko koliko mu mi, kroz svoje slobodne izbore, dopustimo da bude jak. Njegova moć počinje tamo gdje prestaje naša budnost, na onom skrivenom bojištu gdje se bije prava bitka — u ljudskom srcu. Jer ljudsko srce nikada ne ostaje potpuno prazno…Ako u njemu, na kraljevskom prijestolju ne sjedi Gospodin tad to prijestolje zauzima Nečastivi.

Prividni paradoks između sotonine „mizerne snage“ (koja je tek poput muhe pred Bogom) i Gospina upozorenja da je on „jak i zavodi srca“ rješava se, dakle, kroz tajnu ljudskoga pristanka. Ti pristanci ne moraju nužno biti neki veliki, sudbinski odabiri, već upravo oni mali, svakodnevni.

Za razliku od vidljivog vandalizma na Podbrdu, unutarnja vladavina tame i nemira ne uspostavlja se nikakvim silovitim prevratom, već nastupa kroz suptilnu, gotovo nečujnu kapitulaciju duha. Riječ je o nizu sitnih pristanaka koji postupno vode do potpunog gubitka suvereniteta, pri čemu čovjek, korak po korak, predaje ključeve vlastitoga bića. Jer sotona je jak(o — inteligentan) i zavodi srca suptilno, polako i u mraku, daleko od ičijeg pogleda.

Reći ćemo stoga par riječi i na temu tog suptilnog zavođenja. Prvi i najdublji znak te tihe predaje očituje se u paničnom bijegu od tišine. Sva ljudska nesreća izvire iz nesposobnosti čovjeka da u miru boravi sam u jednoj sobi. Moderni čovjek stoga više ne može podnijeti odsutnost zvuka. Već u prvim trenucima dana on žudi za izvanjskim podražajima, popunjavajući prostor stalnom bukom. On grozničavo lista portale i u komentarima secira najnovije i aktualne vijesti (uključujući npr. i ove mučne izvještaje o međugorskom vandalizmu. U tom virtualnom oceanu galame, dok jedni oštro osuđuju vandala, drugi se s njim otvoreno slažu, likuju i brutalno se izruguju s vjernicima). No, iza tog bjesomučnog sudjelovanja u digitalnom kaosu zapravo se skriva paničan strah od samoga sebe, jer tišina djeluje poput zrcala. Naslućujući da bi ga ona mogla suočiti s dubokom prazninom, čovjek bira buku i internetska prepucavanja kao anesteziju za savjest. Radije se hrani trivijalnostima i virtualnim gnjevom nego da stane pred Boga, prepozna vlastitu bijedu i prizna potrebu za spasenjem (milosrđem).

Ovaj se unutarnji lom neizbježno prelijeva i na odnose s drugima. Izgubivši sidrište u vječnosti, čovjek postaje ogorčen spram svega što je prolazno, pa u svakodnevici brzo gubi strpljenje za svoje bližnje, odgovarajući na obična pitanja iritacijom, gnjevom ili cinizmom. Ovdje se otvara i jedno duboko, gorko pitanje: koliko sami vjernici, koji spremno upadaju u žestoke internetske polemike s protivnicima i rugateljima vjere, doista drže do međugorskih poruka? Razmatraju li ih doista u tišini svoga srca ili ih samo površno citiraju, dok u praksi potpuno zaboravljaju živjeti prema njima?

I dok će površan promatrač u tim obrambenim, a često agresivnim reakcijama vidjeti tek opravdani gnjev, običan umor ili pritisak svakodnevnih obveza, ovdje se zapravo razotkriva duboki duhovni deficit. Srce koje je prestalo crpiti snagu iz svoga Izvora prepušteno je samome sebi i zato postaje nesposobno za ljubav. Radi se o prikrivenom stanju očaja u kojem čovjek želi biti vlastiti gospodar, ali u tome ne uspijeva.

Prepoznajući u čemu se zapravo krije opasna zamka ovog trenutka i kako internetska prepucavanja mogu zatrovati srca samih vjernika, Župni ured Međugorje pravovremeno je reagirao. Kroz svoje priopćenje, župni iznio je jasan i dubok smjer te pozvao vjernike na molitvu i kršćansku razboritost:

„…Na poseban način pozivamo sve vjernike da odgovore na ovaj događaj na način na koji nas Gospa uči više od četrdeset godina u Međugorju: molitvom, postom i oproštenjem. Molimo se za obraćenje srca onih koji su počinili ovaj čin, da ih Gospodin može dodirnuti svojom milošću i voditi ih na putu dobrote. Također se molimo za mir u srcima svih ljudi. Gospa nas stalno poziva da budemo nositelji mira. Neka nas ovaj događaj potakne da još ozbiljnije uzmemo njezin poziv: ne vraćamo zlo za zlo, već da svjedočimo ljubavi, opraštanju i nadi u naš život…“

Bez poniznosti i opraštanja lako se sklizne u gnjev, a on vodi u gubitak zahvalnosti (zbog opravdanja), što za posljedicu ima gubitak svijesti o vlastitom grijehu i onda prestanak onog drhtaja pred Beskonačnim i Svesilnim Bogom. Susret u molitvi s Njime tada prestaje biti živ, potresan susret s Bogom, već isti degradira u puki formalizam. Izgovarajući riječi mehanički i na brzinu, čovjek tek želi umiriti preostale otkucaje savjesti, dok mu je srce zapravo daleko. U tome se ogleda sav očaj prividne religioznosti koju se misli održati kroz takmičarski mentalitet upuštajući se u rasprave s neistomišljenicima. Nakon što se prestane ogledati u zrcalu Riječi Božje preostaje mu još samo ona ljudska, a ona je bez Boga neprijateljska (Tko želi biti prijatelj sa svijetom premeće se u neprijatelja Božjeg! … Odlazi od mene Sotono jer ti na pameti nije Božje već ljudsko!).

Naslućujući da bi ga tišina mogla suočiti s dubokom prazninom (ili pak s demonima u grozoti pustoši duše), moderni čovjek bira buku kao anesteziju za savjest, radije se zabavljajući trivijalnostima nego da stane pred Boga. Nemir ga tjera u daljnji bijeg, pa čovjek prestaje prepuštati svoje brige Božjoj providnosti. Umjesto toga, u njegovu intelektu započinje bjesomučno mentalno vrtloženje kroz koje želi sam izračunut sve ishode i potpuno kontrolirati stvarnost. No, taj pokušaj samouzdizanja u samodostatnosti rađa još većim strahom i svjesnim samozavaravanjem, zbog kojeg se čovjek polako udaljava od sakramenata i mise. On napušta zajednicu onih koji žive u istini i izolira se, jer izložen svjetlu mu postaje nepodnošljivo. Kako bi opravdao svoj pad, počinje racionalizirati grijehe, uvjeravajući se da svi tako žive i da nova vremena jednostavno zahtijevaju prilagodbu. Tim prividnim opravdanjima on tami daje pravo zakonitosti u vlastitom srcu. Dobrovoljnim silaskom s prijestolja vlastite slobode trijumfiraju „tama i nemir“.

„Draga djeco! Dok tama i nemir vladaju u mnogim srcima, vi budite, dječice, molitva i moje ispružene ruke ljubavi…“ — riječi su kojima je Gospa započela (posljednju) poruku od 25. srpnja 2026.

Suočeni s tom dramom ljudskoga pada u našoj svakodnevici i gubitka slobode, pozvani smo ne osuđivati, već upravo onako kako nas Sveto Pismo i Gospa ovim porukama uče (a ne uči ništa drugo nego je već rečeno u Svetom Pismu) postati molitva i ispružene ruke Majčine ljubavi za sve ove nemirne duše, čija su srca ranjena i zavedena. Izlaz iz tog zatvorenog kruga nemira nipošto ne leži u ljudskim taktikama i analizama, već u hitnom povratku Izvoru Života.

Zato je nužno staviti Sveto Pismo na vidljivo mjesto u našim obiteljima i svakodnevno ga čitati, dopuštajući da riječi Evanđelja istinski nastane u nama te postanu trajni poticaj na obraćenje i novi život. Tek kada Božja Riječ preobrazi naš um, postajemo sposobni moliti u skladu s njom i po njoj — a to znači moliti u Duhu. Takva molitva, utemeljena na Živoj Riječi, ima snagu prekinuti svaki formalizam i biti milosno uslišana.

Kao što čovjek ne prepušta svoje srce tami preko noći, već kroz dugi, neprimjetni niz sitnih kapitulacija, isto tako se niti dobar i svet ne postaje u jednom trenutku. To je cjeloživotni, strpljivi proces koji teče kroz svakodnevno druženje s Božjom Riječju. Svaki dan proveden nad stranicama Svetoga Pisma jedan je novi, tihi pristanak na stranu Svjetla. Korak po korak, kroz ustrajnost i vjernost u malome, srce ponovno vraća svoj izgubljeni suverenitet i na njegovo prijestolje sjeda Onaj radi kojeg je i napravljeno.

Tek tada u nama počinje u potpunosti vladati On, Uskrsli, Kralj Mira, te sve ostalo počinje dolaziti na svoje mjesto. Uz taj neizrecivi mir i istinsku, neprolaznu radost koji prepunjaju naša obnovljena srca, preobražava se i sve ono što nas okružuje.

Neka nam na tom svakodnevnom putu rasta, ustrajnosti i konačne pobjede nad nemirom trajna pomoć i moćan zagovor bude upravo Marija — Kraljica Mira.