HOP

Naše neznanje o tomu tko smo i što nam Gospod preko svoje Crkve kaže da imamo, držat će nas samo još više u obamrlosti

Apostolat laika

«Mogu li ove suhe kosti oživjeti?» – pitao se sredinom 20. stoljeća zajedno s Ezekijelom, u mnogočemu osporavani teolog s područja egzegeze de Lubac. Bio je osporavan kao modernist jer je ustvrdio kako je potrebno nešto učiniti da se suhe kosti pokrenu i na njih dođe život. Tužno je ustvrdio kako nedostaju uvjeti da se iznova oživi zanos kršćana prvih stoljeća. Danas pokušati nasljedovati njihovu smionost graničilo bi s opasnošću da pokušaj profaniramo, jer nam nedostaje duh i ozračje odakle je proizlazio njihov zanos – rekao je, no nije zatvorio vrata nadi, nego još dodao da ako se želi pronaći ono slično što je bilo u prvim stoljećima Crkve, prije svega treba pokrenuti neki duhovski pokret. Ove njegove riječi bacile su ga na marginu crkvenog života i pod upitnik stavile njegovo učenje. No, ono što je najbitnije, de Lubac je «govorio suhim kostima». Nije šutio. Vjerojatno mu je bilo poznato to da biti prorok znači u isto vrijeme biti i neomiljen, što je ujedno i najprepoznatljivija osobina proroka, koji uvijek poziva na promjenu postojećeg na bolje. Danas, kada se osvrćemo na te njegove riječi i nakon što se u međuvremenu dogodio II. vatikanski sabor, te njegove riječi djeluju kao proročanstvo, jer taj pokret i taj zanos započeli su s Koncilom koji je udahnuo život tim kostima. Neočekivano su se te kosti počele micati, a Duh Sveti je nastavio puhati sa sve četiri strane svijeta podižući proroke iznikle iz istinske teologije, tj. iz kontemplacije nad Riječju Božjom. «U naša vremena, u ponovnom izlijevanju Duha Pedesetnice, koje se dogodilo s II. vatikanskim saborom, Crkva je dozrela u svom poslanju, kadra iznova poslušati glas svoga Gospodina, koji je šalje u svijet kao opći sakrament spasenja.» – reći će sv. Otac Ivan Pavao II. … «Sveti Sabor zaklinje u Gospodinu sve laike da se slobodno i spremno odazovu glasu Gospodina, koji ih u ovaj čas poziva da se tješnje povezuju s onim što je njegovo i da to osjećaju kao svoje i da se udružuju. ‘Idite i vi u moj vinograd’» – poziv je koji je snažno odjeknuo ponovno za vrijeme slavlja sv. Sinode biskupa u Rimu 1987. godine. Malo-pomalo koncilska teorija o laikatu, kao nezaobilaznom čimbeniku u Crkvi, bez kojeg se ne može dogoditi nova evangelizacija, postupno je počela postajati i crkveno izvorna praksa, no nažalost mnogo je onih koji se ne žele pomiriti s tom činjenicom, iako uviđaju da je toliko neodložnog posla koji čeka na uključenje svih u vinograd Gospodnji. «Na meni je Duh Gospodnji… On me posla biti blagovjesnikom…» – riječi su Isusove o koje su se sablaznili ondašnji rabini farizejskog usmjerenja, no to su također i riječi koje svaki kršteni može ponoviti. U Starom zavjetu pored proroka, koji su bili osobno pozvani od Gospodina, posebno pomazanje su imali još kraljevi i svećenici, no nakon Pedesetnice također su i svi kršteni zadobili to dostojanstvo. Ova činjenica je stara već skoro 20 punih stoljeća, no ekleziološki promatrano ona je svoje puno značenje dobila s događajem II. vatikanskog sabora, koji nije donio neku novu istinu, nego iznova posvijestio činjenicu o dostojanstvu laika, a interpretacijom ovog zadnjeg Koncila od strane Ivana Pavla II., kao izlijevanje Duha Pedesetnice i hitnog poziva svim krštenima, pokrenuo jedno novo doba Crkve. No, pitanje koje se pred nas iznova postavlja evo već više od 40 godina nakon završetka toga Sabora jest: Jesmo li toga u dovoljnoj mjeri svjesni i što smo učinili s tim pozivom odozgo?

«Ne bojte se, otvorite, što više raskrilite vrata Kristu! Krist zna što je u čovjeku. Snagom svog udioništva u proročkoj Kristovoj službi uključeni ste u tu zadaću. Dopustite, zato – MOLIM VAS, PREKLINJEM PONIZNO I U POVJERENJU – dopustite Kristu da govori čovjeku. On jedini ima riječi života, da! Vječnog života» – ponovio je iznova svoje riječi s početka svog mandata ovaj veliki papa, nakon završetka rada Sinode biskupa 1987. godine, a koje su svim vjernicima odaslane preko apostolske pobudnice Christifideles laici.

Kraljevsko smo svećenstvo. Rod izabrani. – činjenica je koja se ne toliko deklarativno, nego pastoralno u praksi zanemaruje i kao da se gura pod tepih, kao i činjenica da smo svi istog dostojanstva, ali s posebnim osposobljenostima. Možemo li reći da je važnost ove istine u zadnjih četrdesetak godina bila u dovoljnoj mjeri ugrađivana u svijest kršćana? Znamo da će Gospodin izvojevati pobjedu s malo ili s puno nas, ali zaboravljamo li onaj ‘Jao’ ukoliko smo mi ti preko kojih dolazi sablazan? «Ako je neuključivanje laika vazda bilo neprihvatljivo, ono je danas daleko više teški grijeh» – reći će Wojtyła. Bazične zajednice pri Crkvi trebale bi biti prioritet pastoralnog djelovanja, a njihovo udruživanje trebalo bi ne samo priznati, nego što više i poticati, jer to pravo nije čin nekog ustupka, nego ono proizlazi iz sakramenta krštenja. Ovo naravno ne isključuje dužnosti laika, no dužnosti su nešto što dolazi kao posljedica tog prava. Bez slobode nema niti odgovornosti. A najveća opasnost nije u opasnostima koje se pojavljuju uslijed tog dopuštenja, nego je najveća opasnost gledati u opasnosti i onda ništa ne poduzimati – reći će Ratzinger govoreći o novim laičkim pokretima u Crkvi. Nažalost, ove stvari, iako nisu u suprotnosti s naučavanjem Crkve, u svojoj praktičnoj primjeni daleko su od očekivanog.

Netko će možda reći kako 40 godina u životu Crkve nije puno, te da su se slični otpori u otvaranju k novom znali događati i nakon prijašnjih koncila. Tako je bilo i nakon Tridenta koji je istinski zaživio tek uoči I. vatikanskog. Ako znamo koliko je borbe bilo među crkvenim ocima koji su se sporili oko toga hoće li se i za nas vjernike laike reći da jesmo ili nismo kraljevsko svećenstvo, te izričito naglasiti kako karizme nisu nadogradnja svetosti (Ruffini), nego da one izbijaju iz sakramenta krštenja (Suenens) i nisu znak svetosti, onda bi bilo i za očekivati da se na terenu taj proces neće odigrati tako brzo. Ali zar jedan vjernik koji redovito posjećuje nedjeljna bogoslužja ne bi trebao to čuti na prvom mjestu iz ustiju onoga koji je pozvan o tome govoriti s «krovova», a ne da se s mukom probija i kopa sam po rudnicima, bez pomoći zajednice, otkrivajući blago kao da ono ne bi trebalo biti servirano pred njim od onih koji su ‘posebni’ poslužitelji? Ako se pak taj vjernik odvaži i krene govoriti sam s ‘krovova’, ne izlaže li se onda opasnosti da taj njegov krik, uslijed činjenice da o tome javno govori, ne bude shvaćen kao poticanje na veću angažiranost, nego kao izraz jednog rivaliteta i suparništva; ne kao natjecanje u uzajamnom poštovanju, srdačnosti i spremnosti na suradnju, nego kao nespremnost na žrtvu i ponizno prihvaćanje Crkve takve kakva jest sa svim svojim slabostima!? Naravno, rizik je tu. Ne može ga se zaobići, ali ne može se zaobići niti svijest o odgovornosti o kojoj ga uči prispodoba o talentima, a pogotovo spoznaja da u Crkvi postoje dvije linije vodstva, proročka i službena. Ako smo na tragu onoga što je rekao de Lubac, koji je unatoč marginalizaciji, ipak na koncu bio i sudionik Koncila, te postao i kardinal, onda bi se bez straha od posljedica i taj vjernik trebao pozvati na proročku liniju vodstva, koja se u prvim stoljećima Crkve nije sukobljavala sa službenom, niti su isključivale jedna drugu, jer su obje bile od Boga. To bi jednako tako trebalo biti i danas u Crkvi. Odnos institucije i karizme trebao bi biti u ravnoteži, a ne u suprotstavljanju, jer naglašavanje jednog ili drugog pola vodi skretanju s istinskog puta. Kad su Isusa farizeji jednom zgodom upitali: Čijom vlašću to činiš?, on im je odgovorio: Recite vi meni čijom vlašću to čini Ivan Krstitelj, pa ću i ja vama reći čijom vlašću ja činim. Preneseno u naše doba, nešto slično jedan vjernik laik bi mogao reći: Čijom vlašću je to isto činio Ivan Merz?

Apostolat laika (nastavak)
Sumnja i nevjerica u istinitost obećanja Božjih koja su nam dana preko njegove Riječi i Crkve, koja je stup i uporište istine, razlog su zbog kojeg je danas u tolikoj mjeri prisutan prezir prema Duhu Svetom i nosiocima karizmi. Kako netko može govoriti u ime Božje te s kojim pravom on sebi prisvaja taj autoritet? – česti su zajedljivi komentari, koji samo otkrivaju u kojoj mjeri je prisutna apostazija u srcima onih koji sebe smatraju djecom Božjom, a da u isto vrijeme nisu svjesni činjenice koje blago imaju deponirano na svom ‘računu’.
Govor o darovanom dostojanstvu vjernika laika i izgradnja svijesti o tom kraljevskom, svećeničkom i proročkom dostojanstvu trebali bi biti činjenica o kojoj bi trebalo glasno i jasno naviještati s ‘krovova’, a ne da nas neznanje o tomu drži u ropstvu i mrtvilu. Duhu sekularizma ne možemo se suprotstaviti bez posvješćivanja važnosti ove činjenice. Naše neznanje o tomu tko smo i što nam Gospod preko svoje Crkve kaže da imamo, držat će nas samo još više u obamrlosti. Prije nego što je izgovorio onaj svoj poznati TALITA KUM nad Jairovom kćeri, Isus je IZBACIO SVJETINU iz nadstojnikova doma. Taj duh ovog svijeta koji je uvelike preplavio današnje kršćane može se otkloniti samo poslušnošću Riječi, tj. vjerom te jasnim i glasnim pozivanjem na istine objavljene o Bogu i čovjeku, koje Majka Crkva stavlja pred nas, a ne zamagljivanjem tih istina.
‘O, kad bi cijeli narod bio prorok!’ – bješe rečeno u Starom, a u Novom se to i obistini. No, doista?
To što je u ovakvom globaliziranom svijetu samo uz još odlučniji i veći angažman vjernika laika moguće ići putovima navještaja, što su oni protagonisti koji to do jučer nisu bili u značajnijoj mjeri i što na to nismo naviknuti, ne bi smjelo biti prepreka koja stoji na putu, nego izazov. Možemo li biti fascinirani, oduševljeni ovom činjenicom ako se to ne odnosi na nas i ako mi u cijelom tom procesu ne igramo ulogu koju smo u značajnijoj mjeri imali do sada? Je li to razlog apatiji?
«Što god vam kaže, učinite!» – uči nas Majka, a to je bio uvjet ne samo kod prvog čuda u Kani, nego se odnosi i na sva ostala, pa i na nova današnja, koja su nam tako potrebna. A to čudo izraženo u obliku pitanja glasilo bi: Je li moguće od sekulariziranog vjernika napraviti svjedoka? Naravno, složit ćemo se svi, Bogu je sve moguće. Zar ne? No, poslužitelji bi prije toga morali uraditi ono što im On i Ona kažu!

Milenko Bušić

HOP