BOŽIČNI KONCERT HRVATSKE PRAVOSLAVNE CRKVE NA KOJEM NASTUPA ZBOR KOJI JE BIO KOD PAPE

Samo stvaranje malog vokalnog ansambla 1967. godine za izvođenje pravoslavnih crkvenih himni na pozornici ispred crkava bilo je nešto jedinstveno za te godine državne ateističke politike i sveobuhvatne propagande u tom smjeru. Jer u to vrijeme Pravoslavna crkva, kao i druge vjerske denominacije u zemlji, smatrane su ideološkim protivnicima komunističkog režima i svi njihovi postupci pomno su praćeni. To se jasno vidi iz izvješća Političkom birou –Centralnog komiteta Bugarske komunističke partije iz 1957. godine, u kojem se s uznemirenošću navodi: „… aktivnost crkve i svećenstva se intenzivira. Poduzete su organizacijske i ideološke mjere za široko širenje religije među radnim narodom, za očuvanje i jačanje vjerskih običaja i obreda, koja aktivnost u nizu slučajeva pronalazi izraz u nelojalnim i reakcionarnim manifestacijama.“  Dokument pokazuje da lokalne organizacije Bugarske komunističke partije diljem zemlje prate i izvještavaju o aktivnostima Bugarske pravoslavne crkve i drugih vjerskih denominacija: „Iznesene su mnoge činjenice o naglom oživljavanju vjerske propagande, o nelojalnim postupcima niza lokalnih svećenika i pojedinih vodećih duhovnika, o podcjenjivanju i zanemarivanju ideološke borbe protiv vjerskih predrasuda.“

U našem kontekstu zanimljivo je da se među „najznačajnijim manifestacijama crkveno-vjerske aktivnosti u zemlji“ navodi sljedeće: „Pri župnim crkvama u većim gradovima još se uvijek osnivaju pravoslavna kršćanska bratstva s mješovitim, ženskim ili omladinskim zborom. Na mnogim mjestima zboristi primaju naknadu za svaku pjesmu od 10 do 60 leva. U zemlji se osnivaju crkvena bratstva, a na nekim mjestima i takozvane „pokretne knjižnice“ iz kojih se građanima dijele tisuće primjeraka vjerske literature, u nizu slučajeva ispunjene najreakcionarnijim i antisovjetskim sadržajem.“ 

Vrijedno je napomenuti da se naglasak stavlja na tri aktivnosti Crkve: organiziranje pravoslavnih bratstava (udruženja vjernika iz župe, tj. s područja određenog hrama, za vjerski odgoj, dobrotvorne svrhe i hodočašće), formiranje zborova za sudjelovanje u bogoslužjima i stvaranje pravoslavnih mobilnih knjižnica. [10]

Antireligijski osjećaji Bugarske komunističke partije, koja je u to vrijeme vladala našom zemljom, nisu se promijenili ni u sljedećim godinama. Dogodile su se čak i stvari koje se iz današnje perspektive čine neobjašnjivima: uništenje 1975. godine velike i prekrasne crkve Svih svetih u Ruseu, zabrana vjerskih obreda na sprovodima na grobljima, proglašenje Rusea i Burgasa ateističkim gradovima itd.

Stoga je pojava u tim godinama skupine koja si je postavila zadatak pjevanja crkvene glazbe izvan crkava bila veliko postignuće. Ali ovdje treba napraviti važno pojašnjenje: ta glazba nije bila predstavljena kao crkvena, pravoslavna itd., već kao „starobugarska glazba“. Nesumnjivo je da je to bila i ostala pravoslavna crkvena glazba, izvođena stoljećima do danas tijekom crkvenih službi, ali da bi se izvodila na svjetovnoj pozornici, moralo se pribjeći ovom triku. I mora se naglasiti da je ovaj trik prihvaćen jer je, u načelu, Crkva institucija izgrađena i čvrsto utemeljena na tisućljetnim tradicijama. Razvoj crkvene glazbe, poznate i korištene sada, može se donekle pratiti do drugog tisućljeća poslije Krista, pa u svakom slučaju datira iz doba starobugarske države, kada je naš narod prihvatio kršćanstvo s cijelom njegovom kulturom – pismom, glazbom, likovnom umjetnošću, arhitekturom itd. Stoga se s pravom može reći da se procvat bizantskog kršćanstva, uključujući njegovu kulturu, i njegova percepcija od strane Bugara vremenski podudaraju. Također je poznato da postoji niz napjeva koji nose definiciju „starobugarskog“. Na taj način, mi, osnivači, napravili smo kompromis prihvaćajući definiciju naših crkvenih napjeva kao starobugarskih. 
Ono što osnivači vokalnog ansambla „Sv. Ivan Kukuzel“ još nisu znali 1967. godine jest da studentska skupina ima svog neposrednog prethodnika u osobi skupine istaknutih crkvenih pjevača iz prethodne generacije. Iako su tada već bili u mirovinskoj dobi, bili su poznati i još uvijek aktivni. U skupini su bili Petar Dinev, Ivan Popvasilev, Georgi Popyonkov i đakon Yordan Mitsov.  Povod za okupljanje skupine i izvođenje programa rane crkvene glazbe bilo je sudjelovanje na Festivalu rane crkvene glazbe istočnoeuropskih naroda u gradu Bydgoszczu u Poljskoj, gdje su s bugarske strane sudjelovali muzikolozi prof. Venelin Krastev, Lada Brašovanova i s.d.i. Petar Dinev. Potonji je, kao dugogodišnji učitelj crkvene glazbe i izvođač himni, skladatelj i dirigent zbora, pozvao ostala tri dobra izvođača takvih himni da ilustriraju znanstveni izvještaj prof. V. Krasteva tijekom festivala. P. Dinev je odabrao uglavnom himne sv. Ivana Krstitelja, pa su bugarski pjevači održali 80-minutni koncert u gradu Bydgoszczu, kako detaljno prepričava Georgi Popyonkov:

Naše pjevanje ostavilo je snažan dojam, možda i zato što su glavne točke u našem programu bile himne briljantnog srednjovjekovnog bugarskog skladatelja i pjevača Ioana Kukuzela: „Vladiku i svjašenonačalnika…“, 3 ulomka iz Bugarkine Polieleje, Kerubinska pjesma itd., koje su i danas glavne izvedbe ansambla „Ioan Kukuzel“. Recenzije i izjave u poljskom tisku sljedećeg dana bile su nam vrlo laskave. Glavna ideja bila je da su „Bugari pjevali autentično, kao što je to bilo u Bugarskoj tijekom srednjeg vijeka“, što je i bio zadatak ovog festivala – prikazati autentično srednjovjekovno pjevanje. Naš koncert je snimljen na vrpcu i možda poslan Radio „Sofiji“ (to je bila želja naše delegacije).

Nakon koncerta, mi, izvođači, zajedno s počasnim doktorom glazbe Petrom Dinevom, prof. Venelinom Krastevom i Ladom Brašovanovom, okupili smo se na kratkom sastanku. Nakon što su svi rekli da je naš zadatak vrlo dobro obavljen, konačno je dan prijedlog da se preporuči da u budućnosti takvu izvedbu izvodi veća pjevačka skupina (10-12 muškaraca), koja bi prethodno bila uvježbana i pripremljena za takvo posebno unisono starobugarsko pjevanje.

Iz ovih pisanih zapisa vidljivo je da je interes za srednjovjekovnog skladatelja i izvođača Ivana Kukuzela probudio Petar Dinev, koji je organizirao pjevačku skupinu za izvođenje njegovih himni u određenoj prigodi – festivalu u Bydgoszczu u Poljskoj. Koncert na ovom festivalu snimljen je na vrpcu i bez obzira je li naknadno poslan Radio Sofiji ili ne, radio je pokazao interes za te izvedbe te je snimka napravljena već sljedećeg mjeseca – listopada 1966. A 1967. za 1. listopada, crkveni blagdan dvojice velikih skladatelja i izvođača istočne crkvene glazbe, sv. Romana Slatkog Pjevača i sv. Ivana Kukuzela, ista skupina pjevača izvela je djelo potonjeg – Dvorska kerubinska pjesma u 6. glasu.

Georgi Popjonkov s pravom primjećuje da sudjelovanje male skupine bugarskih crkvenih pjevača na festivalu u Bydgoszczu i snimke njihovih nastupa na Radio Sofiji „treba smatrati početkom ove aktivnosti, koja je kasnije poslužila za formiranje vokalnog ansambla „Ioan Kukuzel“. Ovaj prvi proboj ostvarili su zahvaljujući javnom autoritetu Petra Dineva i Venelina Krasteva, koji su napjeve Ioana Kukuzela predstavili kao starobugarske. Dakle, pojava vokalnog kvinteta „Ioan Kukuzel – Anđeoski glasni“ u izvedbi poznatog redatelja Stefana Haritonova [19] „Starobugarske stranice“ već je nastavak pionirske aktivnosti skupine crkvenih pjevača koju je vodio Petar Dinev. Istina je da mi, članovi kvinteta, nismo znali za njihove aktivnosti, jer u tadašnjem izrazito ograničenom informacijskom okruženju jednostavno nije bilo mjesta za takve stvari. Štoviše, ne može se reći da je samo sudjelovanje i izvođenje tih napjeva od strane ad hoc skupine koju je stvorio P. Dinev legitimiralo njihovu… predstavljanje široj javnosti, koje su vlasti strogo čuvale od bilo kakve „ideološke propagande“, da upotrijebimo jezik tog vremena. U tom smislu, indikativna je i reakcija cenzure na naš nastup u predstavi kao izvođača u rasi. Bez obzira na cjelokupnu atmosferu predstave, koja je čak i sugerirala takvu odjeću, rasa nam je bila zabranjena i nastavili smo izlaziti na pozornicu u frakovima i ljubičastom pojasu. [20]

Sama izvedba “Stare bugarske stranice” počela se pripremati u jesen 1967., kada je za nju stvoren i naš vokalni kvintet. Sudionici kvinteta bila su skupina studenata prve, druge i treće godine Teološke akademije “Sv. Kliment Ohridski”: dva brata Dimitar i Simeon Nikolovi Dimitrov, Boris Ignatov Berov, Hristo Georgiev Ivanov i Ivan Želev Dimitrov. [21]  Svi smo završili Sofijsko teološko sjemenište “Sv. Ivan Rilski”, [22]  gdje smo šest godina učili i vježbali istočno crkveno pjevanje. Kao studenti nastavili smo učiti crkveno pjevanje, ali istovremeno smo ga vježbali ne samo u akademskoj kapeli već i u crkvama Sofije, gdje smo svi bili pjevači. To jest, imali smo teorijsku i praktičnu pripremu i sve što je preostalo bilo je okupiti se i “otpjevati” u izvedbi repertoara koji smo predložili, a odobrila ga je redateljica i glazbena dizajnerica Tanya Hristova.

Redatelj Stefan Kharitonov kasnije je prepričao sam početak naše aktivnosti: „U listopadu 1967. stvorio sam predstavu ‘Stare bugarske stranice’, u kojoj su prvi put starobugarski jezik i starobugarska glazba zazvučali na kazališnoj pozornici. Moji suradnici u predstavi bile su glumica Živka Stančeva, umjetnica Ina Likomanova i glazbena direktorica – Tanya Hristova. Na temelju moje ideje za glazbenu izvedbu, uzeli smo skupinu studenata s Teološke akademije. Došli su nam s gotovim programom. Mi smo samo aranžirali pjesme. Uz dogovor svih, nazvao sam ih vokalni kvintet ‘Ioan Kukuzel’. Predstava je izvedena u ‘Teatru 199’ i diljem zemlje s velikim uspjehom.“ [23]

Prva izvedba predstave održana je 29. veljače 1968. u sofijskom “Teatru 199”. Dvorana je bila puna čak i na premijeri. To nije bilo neočekivano, jer smo svi mi koji smo sudjelovali napravili neslužbenu reklamu za jedinstveni događaj među svojim rođacima i prijateljima. No, interes se nije smanjio tijekom sljedećih izvedbi, čak se i povećao. Starobugarski tekstovi, preuzeti iz raznih natpisa i rukopisa iz vremena Prvog i Drugog bugarskog kraljevstva, kao i iz osmanskog ropstva, bili su nesumnjivo zanimljivi. Ali dok su ti tekstovi bili popularni i nije bilo zabrane njihovog izvođenja pred publikom, za crkvenu glazbu, iako predstavljenu kao starobugarsku, ovo je bio vrlo smion, pa čak i rizičan pothvat. Na kraju, naše izvedbe nisu samo prihvatila publika, već ih je strpljivo tolerirala i cenzura. Predstava se počela izvoditi diljem zemlje – u kazalištima, društvenim domovima i drugim dvoranama. Dobra ideja bile su izvedbe u kripti sv. Aleksandra Nevskog, gdje su i ambijent i posebna akustika pridonijeli dobrom dojmu produkcije.

Nakon nekoliko godina, zbor „Joan Kukuzel“ je rastao, jer je njihovo iskustvo pokazalo koliko je bila točna procjena bugarske delegacije muzikologa i izvođača u Bydgoszczu: „… u budućnosti bi takvu izvedbu trebala izvoditi veća pjevačka skupina (10-12 muškaraca), koja bi trebala biti unaprijed obučena i pripremljena za takvo posebno jednoglasno starobugarsko pjevanje“. [24]  To je bio pozitivan korak, jer je kao rezultat toga postignuta gušća zvučnost i kod onih koji su pjevali melodiju i kod onih koji su držali ison. Istovremeno, olakšano je i izvođenje polifonih crkvenih napjeva, što je obogatilo i raznovrstilo repertoar zbora. Umnožili su se i angažmani zbora, koji je postao autonoman od spektakla i počeo izvoditi samostalne koncerte jednoglasnih i polifonih crkvenih napjeva.

Međutim, nakon uspjeha uslijedile su brojne poteškoće. Nisu bile toliko uzrokovane vanjskom cenzurom države putem njezinih poluga za kontrolu cjelokupnog života građana u zemlji. Niti određenom fluktuacijom članova ansambla. [25]  Najozbiljniji test došla je od nesuglasica s Tanyom Hristovom, koja je počela raditi s kvintetom kao glazbena dizajnerica, budući da je izvedba imala i razne druge zvučne efekte – zvona, klepetanje, trčanje konja, olujni vjetar itd. No postupno su se počele pojavljivati tvrdnje, koje traju i danas, da je stvorila kvintet “Ioan Kukuzel”, tražila je napjeve, prenosila napjeve sačuvane na neumama u modernu notaciju, vodila ljude u pjevanju i koncertima itd. Čak ide toliko daleko da se iznosi apsurdna tvrdnja da je stvorila prvi ansambl vrlo iskusnih pjevača koji su prvi put predstavili Kukuzelova djela 1966. na festivalu u Bydgoszczu u Poljskoj.

Svi članovi zbora oštro su reagirali na ove lažne optužbe te je na kraju bilo potrebno zajedničkom odlukom smijeniti je s mjesta glazbene direktorice, uzimajući u obzir i da zbor nije pravna osoba, već dobrovoljno udruženje umjetnika. Tada je započeo niz napada od strane T. Hristove, njezine intervencije radi sprječavanja koncerata itd. Došla je do najviših vlasti u zemlji i, zbog jednostranog prikazivanja stvari, dobila privremenu podršku. Zboristi su potom bili prisiljeni odgovoriti pritužbama istim vlastima te je tako došlo do konačnog razdora, nakon čega je T. Hristova stvorila vlastiti ansambl, prisvojivši ime zbora – “Ioan Kukuzel”. Za autentični ansambl samog istoimenog zbora ostao je dodatak “Angeloglasnyant”. Naravno, njihova najveća prednost, uz istinu, ostale su njihove glazbene kvalitete i izvođačke vještine, koje publika nikada nije zamijenila ni s kakvom zamjenom.

U to vrijeme obratili su se i već spomenutim prvim izvođačima Kukuzelovih djela pred svjetovnom publikom, Ivanu Popvasilevu i Georgiju Popyonkovu, koji su zapisali svoje dojmove o zboru. Prisjećajući se svoje pionirske uloge, Ivan Popvasilev je napisao: „Saznajem da se moje ime veže uz formiranje komornog ansambla „Ioan Kukuzel Anđeoskog glasa“. Moram izjaviti da nisam sudjelovao u stvaranju ovog ansambla, a čuo sam samo za njegovu voditeljicu, Tanju Hristovu. Prvi put sam uživo čuo nastup ansambla tek prošlog ljeta na koncertu priređenom u kripti crkve-spomenika „Sv. Aleksandar Nevski” za sudionike simpozija o starobugarskoj i bugarskim studijama.  

Redatelj predstave „Stare bugarske stranice“ Stefan Kharitonov također piše: „Na temelju moje ideje za glazbenu izvedbu, uzeli smo skupinu studenata s Teološke akademije. Došli su nam s gotovim programom. Mi smo samo aranžirali pjesme. Uz dogovor svih, nazvao sam ih vokalni kvintet „Ioan Kukuzel“.“ 

Kao što vidite, nitko ništa ne spominje o nekoj odlučujućoj ulozi T. Hristove. Još uvijek postoje tisuće ljudi u našoj zemlji i inozemstvu koji su gledali i slušali koncerte kvinteta, a zatim i komornog ansambla “Ioan Kukuzel – Angeloglasniat” i znaju da je desetljećima ovaj zbor neizostavno vodio D. Dimitrov, koji je ujedno dao i glavni doprinos odabiru, dešifriranju neizgovorene notacije i njezinom prenošenju u sustav, kao i dirigiranju pjesama i vođenju zborskih koncerata.

D. Dimitrov i zboristi morali su se braniti u svim slučajevima gdje je T. Hristova iznosila lažne informacije, sve dok na kraju istina nije pobijedila i natjecateljica je ostala nastupati s novim ansamblom koji je već stvorila.

Svatko može zamisliti koliko je mentalne i psihičke energije potrošeno u tim besmislenim borbama i naporima da se dokaže očita istina. Ali unatoč tome, zbor “Sv. Ivan Kukuzel – Anđeoskoglasni”, koji je već postao svjetski poznat zahvaljujući brojnim koncertima u našoj zemlji i inozemstvu, kao i broju snimaka u “Balkantonu”, Bugarskom nacionalnom radiju itd. na gramofonskim pločama i CD-ima, nastavlja svoje kreativne napore u afirmaciji tradicije glazbe velikog Ivana Kukuzela, koja je, zahvaljujući ovom zboru, postala dio naše nacionalne kulturne tradicije.

Doprinosi ansambla veličanju imena svog zaštitnika i bugarskog crkvenog pjevanja neprocjenjivi su za bugarsku, europsku i svjetsku umjetnost. Njegovi nastupi na međunarodnim festivalima rane glazbe u Parizu  i Avignonu (Francuska), u Edinburghu (Škotska), u Rimu (Italija), u Starom Sączu, Bydgoszczu, Częstochowi, Krakowu i Hajnówki [33] (Poljska), Pragu (Češka), u Sankt Peterburgu i Moskvi (Rusija), Novom Sadu i Beogradu (Srbija) nepobitan su dokaz međunarodnog autoriteta i prestiža zbora i njegovih nastupa.

Komorni ansambl sv. Ivana Anđeoskog Glasa bio je prvi ansambl pozvan da izvede niz koncerata crkvene glazbe u Rusiji povodom 1000. obljetnice prihvaćanja kršćanstva tamo. Na kraju, ali ne i najmanje važno, ansambl, uključen u sljedeći Berlinski festival, postao je izravni svjedok i sudionik izvanrednog 3. listopada 1990. za Njemačku i njemački narod – ujedinjenja dvaju dijelova ove zemlje.

Uz koncertne i snimateljske aktivnosti, komorni ansambl često je tražen za izvedbu glazbenih ilustracija na znanstvenim konferencijama i simpozijima, edukativnim i znanstvenim programima na nacionalnom radiju i televiziji. Njegove izvedbe čuju se u filmovima s povijesnim temama. Zbor je u Švicarskoj poznat kao precizan sudionik koncertnih izvedbi opere “Kralj Edip” Igora Stravinskog te sudjelovanjem u opernim izvedbama opere “Parsifal” R. Wagnera u kazalištu u Bernu.

Za svoje izvođačko majstorstvo, ansambl je dobio visoku čast održati koncerte u palači Hofburg za austrijskog predsjednika i u Rimu – za talijanskog predsjednika. A pred papom Ivanom Pavlom II. pjevači su pjevali u njegovom službenom uredu u Vatikanu 1982. godine, tijekom njegove javne audijencije na Trgu svetog Petra pred tisućama hodočasnika iz cijelog svijeta 23. svibnja 1985., a u jesen iste godine – u reprezentativnoj dvorani Vatikana “Pavla VI.” i u bazilici “Sv. Petra”. Pjevali su pred papom Ivanom Pavlom II. dvadeset godina kasnije, tijekom povijesnog prvog posjeta rimokatoličkog pape pravoslavnoj Bugarskoj.

Publika na Cipru, u Grčkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj, Danskoj, Portugalu, Malti, Belgiji i Velikoj Britaniji također je imala zadovoljstvo uživati u koncertima komornog ansambla. Ansambl je mnogo puta gostovao u većini tih zemalja.

Dana 30. studenog 2006. komorni ansambl “Sv. Ivan Kukuzel – Angeloglasnyat” pozvan je da održi koncert u crkvi “Santa Maria Maggiore” u Rimu u vezi s nadolazećim prijemom Republike Bugarske u punopravno članstvo Europske unije. Radio Vatikan snimio je koncert i objavio jubilarni CD koji dokumentira ovaj značajan događaj za našu zemlju.

U međuvremenu, 2016. godine, osnivač i voditelj ansambla gotovo pola stoljeća, izv. prof. Dimitar Dimitrov, predao je palicu mladom i talentiranom dirigentu Kristianu Popovu, koji nastavlja napore komornog ansambla za postizanjem novih uspjeha.

Timu je izglasano povjerenje za sudjelovanje na otvaranju bugarskog predsjedanja EU tijekom ceremonije u Sofiji u siječnju 2018., kao i u Beču prilikom primopredaje predsjedanja Republici Austriji.

Osim toga, povodom 50. obljetnice osnutka ansambla 2018. godine, zbor je odlikovan novoosnovanim Ordenom Bugarske pravoslavne crkve „Sv. Ivan Kukuzel“. Zbor je također dobio priznanje od Unije glazbenih i plesnih umjetnika te je tijekom svečanog koncerta 2. studenog 2018. godine dodijeljeno mu najviše odlikovanje ove organizacije – „Zlatna lira“. A u rujnu iste godine, povodom Dana Sofije, komorni ansambl „Sv. Ivan Kukuzel – Anđeoski glasni“ dodijeljen mu je „Počasni znak Općine Sofija“ povodom 50. obljetnice i kao prvi ansambl koji je na koncertnom podiju u našoj zemlji i inozemstvu predstavio drevne pravoslavne bugarske napjeve.

Ansambl je sudjelovao na Međunarodnom festivalu-natjecanju pravoslavne crkvene glazbe u Hajnówki, u istočnoj Poljskoj. Odatle su naši anđeoski pjevači donijeli ne samo zahvalnost publike, već i priznanje žirija, koji im je dodijelio prvu nagradu u kategoriji „Profesionalni zborovi“. 

Održavanje tako visoke razine više od pola stoljeća sigurno je jamstvo da je ovo već prava tradicija koja zaslužuje univerzalno poštovanje i podršku.

Prva fotografija prikazuje sadašnji zbor. Druga fotografija je iz 1982. Izvođači su s papom Ivanom Pavlom II. kada je zbor posjetio Vatikan. Treća fotografija prikazuje komorni ansambl u samostanu Rila.