HOP

Hrvatska treba svoj plan i program kao zaštitu od srpskog memoranduma i bošnjačke islamske deklaracije

Etnički i teritorijalni raspored naroda u Bosni i Hercegovini ne jamči državi Hrvatskoj posve mirnu i spokojnu budućnost. Nakon provedenog popisa pučanstva u BiH samo na graničnom pojasu prema Savi živi 855 699 stanovnika, od čega 95% – 99% Srba. Također, Srba ima i na granici na Uni, gdje, ipak prevladava bošnjačko – muslimansko stanovništvo. Točno 299 343 stanovnika obitava u Unsko Sanskom kantonu, a od te brojke njih 90% – 99% su Bošnjaci islamske vjere. Premda su granice jasno utvrđene i međunarodno priznate, ne prođe mnogo vremena a da se čelnik bosanskohercegovačkih Srba Milorad Dodik ne očituje političkim zahtjevima Srba za provedbu referendum o samostalnosti srpskog entiteta zvanog Republika Srpska. Iako je dobro poznato da je srpski entitet u BiH nastao na genocidu i brutalnom etničkom čišćenju Hrvata i Bošnjaka sa područja pod srpskim nadzorom, međunarodna zajednica predvođena Sjedinjenim Američkim Državama je taj učinjeni genocid verificirala i službeno odobrila samim priznanjem i pravnim utemeljenjem Republike Srpske. Spriječili su u jesen 1995. hrvatsku vojsku i HVO da oslobode Banja Luku kada su hrvatske postrojbe bile na samo 23 kilometra južno od ulaza u grad koji je u srednjem vijeku i osnovao hrvatski velikaš Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Pokojni Richard Holbrooke, te Warren Christopher i Madeleine Albright su diplomatskim kanalima najviše pomogli Srbima iz oblasti sjeverozapadne Bosne, sve od istočne crte općina Prnjavor – Teslić –  Kotor Varoš – Skender Vakuf, pa do Bosanskog Novog i Bosanske Kostajnice na zapadu da opstanu i da se održe. Bilo je tu i diplomatskog uredovanja od strane i službenog i neslužbenog Beograda, čak i uz asistenciju srbijanskih oporbenih stranaka tog doba na čelu sa Đinđićevom DS koji su od Amerikanaca izmolili zaustavljanje združene hrvatsko – bošnjačke ofenzive. Da nije bilo toga, između 900.000 – 1.000.000 Srba bi se našlo tamo gdje im je mjesto, u matici Srbiji i brojčani omjer triju naroda u Bosni i Hercegovini sad bi bio posve drugačiji. Srba bi bilo najviše 400.000, smještenih isključivo u istočnoj Bosni, od Semberije na sjeveru, do juga Podrinja, te južno od Foče i sve do Trebinja u oblasti istočne Hercegovine na samom jugu prostiranja Srba. U takvoj varijanti i takvom vojno – političkom raspletu, Dodikova današnja ratnohuškačka retorika bila bi samo smiješni srpski pucanj u prazno. Ali, kako su Srbi opstali, poglavito voljom i zaslugom Amerikanaca, oni danas predstavljaju značajan čimbenik u cijeloj priči oko Bosne, tim prije što su se zapadnjaci na čelu sa Amerikancima kasno probudili i uvidjeli svoje pogreške. S druge strane, Srbi su iz rukava izvukli novi adut u vidu potpore ruskog državnog vrha i samog njezinog lidera Putina koji otvoreno podupire potencijalni srpski referendum o mogućem odcjepljenju od BiH i pripajanje Srbiji. Hrvatska na sve to mora imati jasan i učinkovit odgovor, sukladan s planom i programom zaštite svojih nacionalnih interesa. Jer, Hrvatskoj svakako ne može biti u interesu da se jednoga dana tzv. Republika Srpska odvoji od ostatka Bosne pa da smanjena verzija vječitog srpskog sna zvanog Velika Srbija stigne do Bosanskog Novog i Bosanske Kostajnice na jedva nešto više od stotinu kilometara od Zagreba.

Srpski planovi o proširenju Srbije, kao što sam obrazlagao u nekim ranijim člancima, datiraju još od 1669. i proglasa Pećke patrijaršije koja je samovoljno poistovjetila crkveni i državni teritorij Srbije kao jednu cjelinu i protegla zapadne granice Srbije na pola puta od Ljubljane do Kranja. Kasnije su velikosrpski planeri odustali od Slovenije, ali ne i od Hrvatske što je objavljeno Garašaninovim programom iz 1844. godine, a potvrđeno Memorandumom SANU iz 1985. Pošto su u ratovima devedesetih doživjeli vojnički krah, sad su Srbi u potaji lansirali Memorandum 2 iz 2012. godine, provođenjem ideja velikosrpstva u miru i to je sad na djelu. Bošnjački program Islamske deklaracije Alije Izetbegovića i dalje živi u glavama bosanskih muslimana i njihovoga aktualnog lidera, Alijinog sina Bakira. Oni žele u budućnosti Bosnu i Hercegovinu kao etnički i vjerski dominantno muslimansku zemlju u čemu, prema metodama programa Islamske deklaracije, neće birati sredstva koja im stoje na raspolaganju. U svemu tome nema adekvatne hrvatske reakcije na srpske i bošnjačke izazove. Hrvatska je pokušala po tko zna koji put odobrovoljiti bosanske muslimane i ponuditi im u mirnodopskim uvjetima najveće moguće pogodnosti. Čak 70.000 muslimana samo iz Unsko Sanskog kantona dobilo je od 2000. godine naovamo hrvatske putovnice i domovnice, jer su se u popunjavanju upitnika deklarirali kao Hrvati islamske vjere. Po nekim izvorima broj takvih muslimana iz cijele Bosne i Hercegovine koji posjeduju hrvatska dokumenta iznosi i do 400 000. I što se onda dogodilo prigodom popisa stanovništva? Svi ti muslimani koji su pribavili hrvatske papire kao punopravni hrvatski državljani koji s hrvatskom putovnicom mogu ići svijetom gdje god žele, na popisu su se listom opredijelili kao Bošnjaci islamske vjere i time su sami poništili bilo kakvu poveznicu sa Hrvatskom i hrvatskim narodom, iako su u ispunjavanju formulara prilikom dobivanja hrvatskih dokumenata pisali obratno. Tada im nije bilo korisno izjaviti da su Bošnjaci. To su držali u pričuvi, kad za to dođe vrijeme i kad se na popisu ukaže potreba da to izjave. Ovdje ništa više nije upitno, ni po pitanju muslimana iz Unsko Sanskog kantona, tradicionalno i povijesno Hrvatskoj najnaklonjenijeg dijela muslimanskog pučanstva Bosne i Hercegovine. Oni su neprijeporno deklarirani kao Bošnjaci islamske vjere i tu više nema nikakve dvojbe. Sad je Hrvatska na potezu da u doglednoj budućnosti sama riješi pitanje promjene etničke strukture Bosne i Hercegovine u svoju korist, kako Srbi i Bošnjaci ne bi mogli biti više konstantna prijetnja na hrvatskim državnim granicama.

U hrvatskom državnom interesu bilo bi najbolje da se cijeli prostor od Vrbasa na istoku, počev od grada Jajca, pa do Cazina i Velike Kladuše na zapadu i od dinarskog pojasa na jugu pa do svih krajeva na Savi na sjeveru, etnički stavi pod hrvatsku kontrolu. Time bi se Hrvatska zauvijek zaštitila od svih možebitnih srpskih ili bošnjačkih izazova u budućnosti. Radi se o širokom području koje je prije turske navale na Balkan, bilo napučeno isključivo hrvatskim življem. Apsurdno zvuči podatak da je u toj prostranoj oblasti koja je sama više od trećine ukupnog teritorija BiH, danas najmanje Hrvata. Kao što je gore rečeno i objašnjeno, velike sile na čelu sa SAD nisu 1995. dopustile rješenje tog pitanja vojnim putem, tako da ta varijanta otpada. Ali, poučeni primjerom Albanaca koji su mudro i znalački otkupljivali zemljište na Kosovu i u Makedoniji kroz cijeli dvadeseti vijek i tako promijenili stvari u svoju korist, taj recept bi trebali primijeniti i Hrvati u Bosni i Hercegovini, poglavito u sjeverozapadnoj Bosni, koja se i naziva Turskom Hrvatskom, Starom Hrvatskom ili Povijesnom Hrvatskom, jer do dolaska Turaka nikad nije ni bila u sastavu bilo koje bosanske države. Ovdje bi ključnu ulogu trebala odigrati hrvatska dijaspora. Naravno, danas je nemoguće ljude iz dijaspore nagovoriti da u velikim masama svoj vlastiti komfor i kvalitetni standard života u zapadnoj Europi ili prekooceanskim zemljama, zamjene za neizvjesnost življenja u uvijek opasnim i nepredvidivim okolnostima života u Bosni i Hercegovini. Ali, drugog rješenja rebusa u BiH nema, niti se nazire bilo koja bolja varijanta. Sad bi za 553.000 Hrvata, koliko je registrirano po neslužbenim rezultatima popisa iz 2011. bilo najbolje da najprije dobiju svoj entitet, kao što zagovara i predsjednik HDZ-a za BiH Dragan Čović, pa makar i na 20% teritorija Bosne i Hercegovine. Tako i stoji u prijedlogu političkog vođe bosanskohercegovačkih Hrvata, ali Bakir Izetbegović i Bošnjaci to uporno odbijaju, a ne smeta im postojanje Dodikove Republike Srpske. Nema prijepora da i Srbi i Bošnjaci na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine žive u teškim ekonomskim uvjetima. Besposlica i besparica su glavne značajke opisa ekonomske i socijalne situacije svih naroda u BiH. Ali, iako najmalobrojniji, Hrvati su se najbolje snašli u toj teškoj situaciji. Najveći broj koliko toliko poslovno uspješnih tvrtki u BiH je u rukama hrvatskih vlasnika. Stanje srpskih i bošnjačkih poduzeća je kudikamo slabije i zato i jeste trenutak da i država Hrvatska počne razmišljati o svom autentičnom konceptu demografske prekompozicije teritorija u korist hrvatskog naroda, koji je ionako jedini autohtoni narod u Bosni i Hercegovini. U opisanom području koji je od vitalnog interesa za Hrvatsku, živi 299.343 stanovnika u Unsko Sanskom kantonu i još 637.012 pretežito Srba u zapadnom dijelu Republike Srpske. Ova brojka isključuje Srbe iz Bosanske Posavine, uključujući i općinu Doboj ( koja nije Posavina ), te grad i općinu Brčko koja je zasebni Distrikt pod kontrolom snaga međunarodne zajednice, izopćena iz prvotno određenog teritorija u sklopu Republike Srpske. Srpski entitet je presječen kod Brčkog na sjeveru i kod Goražda na jugoistoku na tri dijela: zapadni dio RS, Podrinje i istočnu Hercegovinu i tvorac mira u Daytonu je to i napravio kako bi tim potezom pokušao odvratiti Srbe od ideje o nekom otcjepljenju. Ali, to njih nije spriječilo da i dalje planiraju isto što su radili i prije i za vrijeme rata.

Prema provedenom izvanrednom popisu stanovništva Bosne i Hercegovine iz 2013. godine u cijeloj BiH živi 3.791.622 stanovnika, što je razmjerno manje u odnosu na prijeratnu 1991. kada je BiH imala 4.377.033 stanovnika. Od sadašnje cifre ukupnog broja žitelja, njih 2.371.603 je na prostoru Federacije BiH, a ostatak je u Republici Srpskoj. Bošnjaka ima 1.836.603, od čega 1.636.603 u Federaciji, Srba je ukupno 1.239.019, od toga 1.103.991 u RS, a Hrvata je 553.000, od toga 495.000 u Federaciji i još 33.000 u RS. U takvoj situaciji država Hrvatska bi na sve učestalije provokacije Milorada Dodika oko najave referenduma o odcjepljenju od BiH, trebala reagirati na vrlo jednostavan način. Od Srbije i njezinoga potrčka i poslušnika u RS Dodika Hrvatska bi kroz organe EP i vijeća UN-a trebala zatražiti trenutačni povratak protjeranih Hrvata iz Posavine gdje su prije rata Hrvati tvorili etničku većinu. Ovo  bi morao biti i jedan od hrvatskih preduvjeta Srbiji za bilo kakav pristup pregovorima oko ulaska u EU. Povratkom Hrvata na vjekovna ognjišta u Posavini, automatski bi Hrvati postali većina u Posavini, te bi zapadni dio Republike Srpske, temeljno etnički očišćen od Hrvata i Bošnjaka od 1992 – 1995. postao kao izolirani Nagorno Karbah na području BiH. Ne bi Srbi onda imali teritorijalnu poveznicu sa istočnim dijelom RS i Hrvatska više ne bi ovisila o mogućem sporazumu Srba i Bošnjaka u Distriktu Brčko, jer Hrvatska ne bi morala strepiti hoće li se Bošnjaci nagoditi sa Srbima i prepustiti im u jednom trenutku Distrikt Brčko uz dogovor sa stranim čimbenikom. Hrvatska bezuvjetnim povratkom Hrvata u Posavinu sama stvara novu geopolitičku sliku u Bosni i Hercegovini. Ukoliko bi se u Posavinu vratili Hrvati, moguće je da bi i dio Srba, razočaranih propašću plana o Velikoj Srbiji i sam krenuo put matice Srbije i Hrvatskoj bi posao bio dodatno olakšan. Svih narednih godina i desetljeća Hrvatska, po uzoru na albanski model na Kosovu i u zapadnoj Makedoniji, treba etničku sliku sjeverozapadne Bosne okrenuti u svoju korist. Gledano strogo po općinama, tamo je brojčana situacija, prema rezultatima popisa iz 2013. sljedeća: Banja Luka 199.191 stanovnik, Čelinac 16.874, Gradiška 56.727, Skender Vakuf 10.428, Bosanska Kostajnica 6.308, Kotor varoš 22.001, Bosanska Dubica 23.074, Kupres – oblast u RS 320, Krupa na Uni 1.687,Laktaši 36.848, Mrkonjić grad 18.136, Prijedor 97.588, Prnjavor 38.399, Srbac 19.001, Oštra Luka 2.997, Šipovo 10.820, Teslić 41.904, Bosanski Novi 28.799 i Ribnik 6.517. Glede Unsko Sanskog kantona, gdje živi od 95% – 99% Bošnjaka muslimana, stanje po općinama je sljedeće: Bihać 61.186, Bosanska Krupa 29.659, Bosanski Petrovac 7.946, Bužim 20.298, Cazin 69.411, Ključ 18.714, Sanski Most 47.359, Velika Kladuša 44.770, što daje ukupan zbir od 299.343 stanovnika.

U hrvatskoj dijaspori koja bi trebala riješiti ovo povijesno pitanje hrvatskog prostora od Vrbasa do Une i od dinarskog vijenca do sjevera Bosne na Savi, stanje je prema izvoru web stranice Hrvati izvan RH upravo ovakvo.  Hrvata diljem svijeta ima čak nešto više nego u samoj Republici Hrvatskoj, barem prema službenim podacima stranice www.hrvatiizvanrh.hr. Tako u svim zemljama svijeta ima 3.969.000 Hrvata, a u Hrvatskoj prema posljednjem obavljenom popisu od 4.284.889 ima 3.874.321 Hrvata. Najviše je Hrvata u SAD-u, sveukupno 1.200.000, zatim u Njemačkoj 350.000, u Argentini, Australiji i Kanadi, svuda po 250.000, onda u Čileu 200.000 i tako dalje. Od zemalja izvan zone zapadne Europe i prekooceanskih zemalja, najveći broj Hrvata je u Srbiji, preko 200.000 – 250.000, zatim u Sloveniji 55.000, u Mađarskoj i Austriji po 50.000 u obje zemlje i tako dalje. I sad dolazimo do ključnog detalja. Kad bi se samo svaki peti Hrvat, nastanjen u dijaspori doselio i kupio narednih godina i desetljeća zemlju od Srba i Bošnjaka u zapadnom dijelu RS, odnosno Unsko Sanskom kantonu, ta brojka doseljenih Hrvata iz cijele dijaspore iznosila bi 885.000 ljudi i opet bi ostalo više od tri milijuna Hrvata u i dalje jakoj dijaspori. Uz sadašnjih 553.000 Hrvata koji danas žive u Bosni i Hercegovini, to je zbirno 1.438.000 Hrvata u Bosni i Hercegovini. Srbi bi seobom iz Bosne i Hercegovine sa 1.239.000 spali na 384.320 i ne bi više bili nikakva opasnost ni u BiH, niti na granicama prema Hrvatskoj. Bošnjaci – muslimani bi od broja 1.836.603 bili umanjeni za točno 300.000 koliko ima muslimana u Unsko Sanskom kantonu koji bi prodajom zemlje Hrvatima iselili u treće zemlje u potrazi trbuhom za kruhom, jednako kao i Srbi koji bi samo manjim dijelom odselili u osiromašenu maticu Srbiju, a najvećim dijelom u zapadnu Europu i prekomorske zemlje, na američki i na australski kontinent. U novim okolnostima izmijenjenog brojčanog omjera u BiH bi broj Bošnjaka muslimana bio samo za stotinu tisuća više nego Hrvata, a onda bi Hrvatska mogla povući i konkretan potez da i to promijeni u svoju korist i da natjera bošnjačku Vladu u Sarajevu da vrati sve Hrvate u središnju Bosnu. Tada bi broj Hrvata čak i premašio ukupni broj Bošnjaka u cijeloj Bosni i Hercegovini! I tek u takvoj situaciji Bošnjaci bi ozbiljno razmatrali davnašnje hrvatske prijedloge o Konfederaciji Hrvatske i Bosne i Hercegovine, jer bi mišljenje dirigirala nova brojčana prevaga Hrvata, što bi uvjetovalo i promjenu njihovog ponašanja i prema Hrvatima u BiH i prema državi Hrvatskoj. Ali, čak i da u takvim totalno izmijenjenim brojačanim odnosima naroda u Bosni i Hercegovini, bosanski muslimani ostanu pri svojoj sadašnjoj politici, to bi bila manje loša opcija nego da je ostalo na onome prije rata 1992 – 95, kada su od 1945 – 1992 bili pod stalnim uplivom političke promidžbe iz Srbije i igrali onako kako Srbija svira. Sad ih je srpski osvajački rat otrijeznio tako da ne pomišljaju više ni na kakve saveze sa Srbijom.

Kad bi se ovako zamišljeni koncept etničkog preslagivanja teritorija u BiH ostvario, preostaje samo još jedna, ona vojvođanska karika, da se do kraja slomi kralježnica bilo kakvoj ideji Velike Srbije. Zanimljivo je da Srbi u svojim školskim atlasima za osnovnu školu i danas objavljuju zemljovide nastanka Kraljevine SHS iz prosinca 1918. i podjele na okruge iz 1921. godine tako da to u potpunosti odgovara Hrvatskoj pred bilo kojom međunaronarodnom arbitražom. A sami Srbi su to nacrtali. I sad se često pozivaju na nepostojeći Londonski ugovor iz 1915. kada im je navodno britanska Vlada u Londonu nacrtala granice Velike Srbije i jamčila da će u političkom smislu Velika Britanija biti garant toga, te da se Srbi neće morati upuštati u osnutak bilo kakve Jugoslavije kad im Britanije daje Veliku Srbiju na zlatnom tanjuru. Od toga, čak i u srpskim zvaničnim udžbenicima nema ni traga, osim u mašti dnevnog tiska i kvazi-znanstvenika koji ponekad spomenu taj imaginarni ugovor koji nikad nije izašao na svjetlost dana. Ono što su Srbi objavili na  školskom atlasu, to su državnopravne granice hrvatskih županija, doslovno Hrvatske i Slavonije i Vojvodine koje su osjenčane istom bojom, a Vojvodina je Ustavom Karađorđevića iz 1921. godine svrstana u hrvatske županije i tu će ostati do 1945. godine. To  je za Srbe tabu tema i o tome uporno šute srpski političari. Isto tako, Srbi su uz teritorij Srbije ucrtali u srpski državni prostor još i Kosovo i Makedoniju, jer su te krajeve osvojili ili kako bi oni formulirali, “oslobodili” u Balkanskim ratovima 1912. i 1913. godine. Kako Srbi neprestano kukaju o tobože nepravednim granicama, sve ovo bi vrijedilo imati na nekoj mirovnoj konferenciji o statusu granica, o čemu srbijanska politika iz prikrajka i sad povremeno mašta. Srbija bi se po međunarodnom pravu morala onda odreći Vojvodine koju nije ni unijela u SHS koncem 1918. godine, što i sama eksplicitno priznaje crtanjem zemljovida u školskim atlasima za osnovnu školu iz čega i danas uči srpska mladež. U tom slučaju, ako bi se revidirale granice iz 1918., točnije iz Trijanona 1920. kad su određene granice SHS prema Mađarskoj, Srbija bi morala vratiti Mađarskoj Vojvodinu pošto nema ni u snu novaca za odštetu stotinama tisuća iseljenih Nijemaca (blizu pola milijuna poslije 1945.) ili poslije ratova devedesetih još desetinama tisuća protjeranih Hrvata i Mađara. Tada bi Srbija, koja sama često insistira na promjeni granica, bila suočena sa spoznajom da se po slovu međunarodnog prava, mora primijeniti načelo kompenzacije. Pošto ne može isplatiti oštećene i zauvijek protjerane, morala bi to nadoknaditi ustupanjem teritorija. I konačno dolazimo do rješenja cijelog problema. Mađarska bi u takvoj preraspodjeli na jugu graničila sa Srbijom na Savi, a Srbija Hrvatskoj uopće više ne bi bila susjed! Jer na Dunavu bi Hrvatska prema Vojvodini graničila sa Mađarskom, na istoku bi Hrvatskoj susjed bila Bosna sa već opisanim promijenjenim etničkim rasporedom naroda, gdje Srba više ne bi bilo na Savi i na Uni prema hrvatskoj granici, kao o Bošnjaka muslimana na granici na Uni prema Hrvatskoj. Jedini preostali čvor je Distrikt Brčko u kome su relativnu većinu prije rata držali muslimani, a takvo je stanje i sada. U konačnom raspletu, Brčko bi trebalo pripasti Bosni i tako bi postalo tampon zona između Hrvata u Posavini i Srba u Semberiji. Ovim planom i programom, opširno iznijetim i objašnjenim, Hrvati sa Srbima u državnopravnom smislu, uopće više ne bi graničili. Tako bi se Hrvatska zauvijek riješila srpskih pretenzija na hrvatske zemlje, a Srbi bi se morali napokon okrenuti realnom i normalnijem životu bez sanjanja o posezanju za tuđim teritorijem. Možda bi se njihova negativna energija onda usmjerila u traženju neke nove žrtve na jugu ili na istoku, ali je malo vjerojatno da bi Srbi imali snage za takve nove vojne pothvate i avanture. Važno je da bi ovako provedenim planom i programom preustroja sadašnjeg etničkog sastava BiH, država Hrvatska i Hrvati u BiH bili u dominantnom položaju, jer bi Hrvati iz BiH sa svih strana fizički bili oslonjeni samo na Republiku Hrvatsku. U toj varijanti Hrvatska bi bila u istoj poziciji kao što je na jugu Balkana danas Albanija prema svojim susjedima. Pošto su fizički na granicama sa državom maticom, apsolutno je nebitno hoće li im netko u svijetu odobriti ujedinjenje Albanije i Kosova ili neće. Oni su već integrirani prirodnim naslanjanjem jedni na druge u jednu cjelinu. Takav bi bio slučaj i sa Hrvatima iz Hrvatske i Hrvatima iz BiH, ukoliko bi se u nekoj doglednoj budućnosti realizirao koncept koji sam objasnio.

Dragan Ilić

dopisnik iz Beograda