Dug Hrvatske 1991. godine je bio oko 4 milijarde dolara u okviru Jugoslavije, stopa nezaposlenosti relativno niska, najjači privredni subjekti u rukama države, a bankarski sustav isto stabilan i u rukama države, odnosno naroda.
Nije se Hrvatska uspjela razdružiti sa Jugoslavijom mirnim putem te je u trećini razorena, oko 17000 građana je ubijeno. Izračunom je utvrđeno kako je počinjena izravna ratna šteta u Hrvatskoj u razdoblju 1990–1999. godine u iznosu od 236.431.568.000 kuna.
Opljačkane su banke i sanirane novcima građana prema izjavi tadašnjeg guvernera HNB-a Marka Škreba sa 5,5 milijardi USD. Ovdje odmah valja naglasiti da je riječ samo o glavnici unutarnjeg javnoga duga i da će se ukupni troškovi sanacije banaka, kada se glavnici pribroje kamate, više nego udvostručiti (zbog kamatne stope i roka otplate), a kada im se još pribroje međunarodne obveze, odnosno obveze po refinanciranim deviznim kreditima (samo je glavnica kredita Privredne banke koji su preneseni na DAB, prema Pariškom i Londonskom klubu iznosila 847 USD), vjerojatno kretati na razini oko 13 milijardi USD, kaže profesor Gordan Družić u jednom od svojih radova.
Banke su potom privatizirane za 5,4 milijarde kuna, a 26 banaka i štedionica završilo je u stečaju i time je uništen zdravi bankarski sustav, te su kamate na kredite građana strašno visoke i plaćaju danas tu pljačku. Ina je postala truli Fićo svih ovih godina, rafinerije zapuštene, derivati se smanjeno proizvode, tržište BiH i Srbije preuzima dijelom MOL, Pliva, Imunološki zavod, bazna industrija potpuno van kontrole, a obiteljska gospodarstva i industrija hrane padom Agrokora u rukama vanjskih investitora. Rajićevom prodajom Dukata počela je tiha propast stočarstva i mliječne industrije, da bi kulminirala propašću Todorića. Danas su strane banke preuzele kompletnu industriju hrane u državi prodajući skupe kredite Todoriću i do 10 %, dok je Lidl dobivao kredite do najviše 2% u okviru unije. Nakon svega državu i dalje vode i savjetuju iste štetočine, koje su upropastile državu,a to je najopasnije za nas.
Vojno gledano, tuđmanova vojska imala je veći vojni kapacitet, služenje vojnog roka i na taj način naobrazbu građana za samoobranu. Mediji su bili u vrijeme F. Tuđmana u rukama države, danas su dio stranih lobija i njima se utječe na javnost dezinformacijama, specijalnim ratom. Jezik nije bio upitan, dok sada postoji inicijativa stvaranju južnoslavenskog jezika i time se Hrvate želi poništiti.
Tuđman je uspio pridobiti za saveznike Nijemce i Vatikan, a pod kraj rata dobivamo ogromnu podršku SAD-a. Danas je situacija u regiji drugačija. Saudijska Arabija i Turska u BiH kupuju ogromna zemljišna područja, susjedna zemlja jača muslimanski i srpski ekstremizam, Turska i Saudijska Arabija kontroliraju muslimansko življe u BiH koje nam nije sklono, Ruska federacija srpski puk, tradicionalno zatrovan mržnjom prema nama, a SAD je financijski i vojno u drugom planu.Njemačka i Rusija podržavaju zločinačko srpsko rukovodstvo, njihovu pljačku srpskih građana i “trasiraju novi put slavenstva u regiji”.
Bez svoje industrije, medija, banaka i slabom vojskom potpuno ovisimo o drugima. Jugoslavensko- srpsku nadmoć u vojnim kapacitetima 1991. godine nadoknadili smo jakom industrijom, kao i podrškom Hrvata izvana. Danas i ta dva segmenta su minorna.
Hrvatska je razjedinjena na crvene i crne, tumače se dvije vrste povijesti. Iza svega se skriva borba za novac i pljačku resursa. “Domoljube” predvode novinari bez dana ratnog puta.
Dijaspora je pokradena i prevarena od neokomunista i više ne vjeruje matici zemlji. Izmišljeni heroji, heroine lažiranih ratnih putova gurnuti su u prve redove kako bi okaljali branitelje i kontrolirali novac pridošao izvana. To dijaspora sve više uviđa. Nije logično da postoji ministarstvo branitelja, a da se u isto vrijeme njih preko tri tisuće ubilo ili dijelom iselilo. Neka ubojstva branitelja od strane KOS-a, UDBA-e, instaliranog u HV-u i danas se prešućuje.
U kulturi protežira se projugoslavenska grupacija umjetnika, ostali gladuju. Korupcija u kulturi je strašna, a protuhrvatska djelatnost razrađena u detalje. Meštrović, Augustinčić, Crnčić, Medović, Bukovac i Krleža su u zapečku, kako bi neki antitalenti postali veličine, dobro smišljen plan.
Ako tome dodamo Igmansku inicijativu za stvaranje Jugoslavije i njenu moć u novcu, sve je jasno kuda smo zaglibili. Zbog toga nije čudno da Hrvatskom vlada Milorad Pupovac i srpska crkva prepuna svećenika koji su bili nekada srpski teroristi. Mi ih plaćamo za protudržavni rad, iako ih niti srpska država ne želi plaćati. Kao što je neokomunistički kvazi umjetnik napravio performans, pišanjem po crkvi sv. Marka, tako i danas čine mnogi mediji u Hrvatskoj. Dežulović i Rudan vrište iz novina da su Hrvati govna. Sve se to dobro plaća. Oni su uglednici, dobivaju nagrade…
Kada ovome dodamo ustroj katoličke crkve u nas na čelu s nesklonim nam Papom, teško se može očekivati duhovna potpora, jer crkva više nema autoriteta kao što su bili Kuharić, Stepinec, koji su žrtvovali sebe za narod, danas je vodeći biskup poznat po kupovini privatnih imanja, što po ničemu ne priliči svećeniku, već privredniku. Kada dodamo gubitak dvije biskupije u BiH, jasno je kojim putem i ona kreće i gdje griješi, što se naravno ne smije pisati, jer se time narušava njen integritet. Skupa vozila, stanovi, privatni posjedi pojedinaca pretvorili su dijelove crkve više u državne institucije, nego u voditelja duhovne obnove naroda. Karizmatika u crkvi ima, ali oni su u zapečku pred mašinerijom Vatikana.
Na kraju ostaje Bog i Hrvati, kako ćemo poštovati resurse tako će nam biti, ako sve prodamo, prodajemo sebe i žrtve kroz stoljeća pale za zemlju.
Igor Drenjančević
HOP
