HOP

Nekad udbino odredište hotel Jadran u Tučepima, danas se čini ukleto mjesto


Nakon dvadeset godina urušavanja i propadanja, do sljedećeg ljeta hotel Jadran u Tučepima zasjat će s novih pet zvjezdica na fasadi i potpuno novim sadržajima i uslugom u čije će uređenje i obnovu biti uloženo oko 12 milijuna eura. Resort će imati i četiri bara te tri restorana. Bit će to naš prvi hotel s pet zvjezdica, imat će tri bazena, fitness, wellness unutarnji i vanjski, te naravno plažu pred hotelom za koju ćemo imati koncesiju – rekao je Jako Andabak, većinski vlasnik “Bluesun Hotela” početkom prošlog ljeta, najavljujući početak radova na rekonstrukciji prvog poratnog hotela s ove strane Jadrana, prelijepog hotela Jadran.

Hotel Jadran izgrađen je netom poslije II svjetskog rata kao odmaralište za jugoslavensku tajnu policiju – Udbu. Prema usmenoj legendi, komisija tadašnje policije koju je imenovao ministar Aleksandar Ranković putovala je motornim brodom Jadranom od juga prema sjeveru i odabrala savršenu“destinaciju”: nenaseljeno žalo iza kojeg se nalazila hladovita borova šuma, bez cestovnog prilaza, smješteno između tada još majušnog sela Tučepi i obližnje Makarske. Lokacija je bila upravo savršena: pravilni bijeli obluci žala na plaži, kristalno čisto more, šumarak u neposrednom zaleđu, zaklonjena od magistrale, buke, naselja, mogućeg zagađenja i lako dostupno s mora. U pozadini, veličanstvena kulisa planine Biokovo, a ambijent zvučno zaokružuje tek zvonko kotrljanje savršeno oblih kamenčića pod morskim valovima, blistavo sunce i povjetarac.

Projekt hotela koji je trebao nastati na ovom savršenom mjestu potpisuje arhitekt s Krka Branko Bon, čovjek koji je već u međuratnom razdoblju bio istaknuti arhitekt i i koautor beogradske “palate Albanija”, glavnog repera Knez Mihajlove ulice, nebodera koji je u vrijeme nastanka bio najviši neboder u jugoistočnoj Europi. Bon je bio istaknuti arhitekt stare države, ali i partizan i bivši logoraš te je u novom sustavu uživao ugled. Po narudžbi ministarstva policije, Bon će za tučepsku lokaciju projektirati zgradu koja je po mnogo čemu bila unikum. Jer, tada – četrdesetih – Europa se obnavlja. Ljudi doduše u prnjama žive u ruševinama, ali europske države grade pruge, mostove, kolodvore. Malo tko ili nitko ne gradi hotele – osim Jugoslavije i njene policije. 1948. godine u Jugoslaviji žive tisuće njemačkih ratnih zarobljenika koje nova država drži u zatvoreničkim kampovima, hrani i koristi kao robove. Tako 1948. komunistička vlast iz Sarajeva u Tučepe dovodi zarobljenike koji na novom hotelu rade fizičke poslove. Jedan od njih je bio i Hans Lang, koji je kao mladić od 19 godina sa ostalim zarobljenicima gradio ovaj hotel, a kasnije će kao bečki liječnik, cijeli život ljetovati u hotelu kojeg je kao rob gradio – dok će ga lokalni partizani koji su ga kao mladića puškom čuvali, posluživati kao konobari…

Njemački zarobljenici odlaze polovicom 1949. godine, no hotel se nakon toga gradi još pet godina i dovršava tek 1954. Prve tri godine bio je to zatvoreni hotel za policijsku elitu, koji je uglavnom služio za sastanke i svojevrsni policijski “team building”. Pristup zdanju je bio ograničen, a do njega se ionako tada moglo tek lošim makadamom, pa je za potrebe transfera barkom, pred njim sagrađen koljenasti mul.

Zdanje koje je nastalo po projektu Branka Bona po mnogočemu je bilo izuzetno za ono vrijeme, a tragovi njegove veličanstvenosti i ljepote su se mogli vidjeti i u ruševnom izdanju zadnjih četvrt stoljeća: pomno posađena vegetacija koja se ovijala oko visećih vrtova i terasa hotela, ogromna terasa na kojoj je nekadašnja elita plesala i gostila se, skladno uklopljen plažni terasasti objekt kao restoran i pozornica na kojoj su ( kao i na gornjoj terasi hotela) nastupale doslovce sve estradne zvijezde od 50-tih pa sve do kraja 80-tih godina prošlog stoljeća, sve do Domovinskog rata.

Tada započinje urušavanje veličanstvenog hotela Jadran, koji je nastao kao neki nevjerojatan i pomalo perverzan spoj komunističke elite i najboljega što je Bauhaus mogao stvoriti u upravo rajskom okruženju prelijepe prirode. Posljednje goste primio je 1989. godine, nakon toga su u njemu neko vrijeme bili prognanici i izbjeglice rata da bi potom uslijedila kompletna devastacija i urušavanje. Hotel Jadran je godinama propadao, očerupan je do posljednje pločice i žice, škure su se ogulile i popadale, vrtovi i nasadi propadali. Sjećam se svojih dolazaka na kupanje na plažu hotela Jadran, turista u večernjim toaletama na velikoj terasi, zastora na dvoranama u kojima se objedovalo, koji su se njihali na vjetru i svog dojma kao da gledam dalmatinsku verziju scenografije za snimanje filma po romanu Thomasa Manna “Smrt u Veneciji”…

Nažalost, moj dojam iz te zadnje 1989. godine se ispostavio točnim. Smrt je za hotel Jadran bila duga i bolna, a raspadanje ovog po svemu zaista inmpozantnog hotela je trajalo gotovo punih 30 godina. Nakon fizičkog propadanja hotela, nastalo je i komadanje zadnjih njegovih ostataka u obliku trakavice oko njegovog otkupa i renoviranja koja je započela još prije 2001. godine Prvi vlasnik hotela bili su Bluesun hoteli Tučepi jer je Andabak Jadran dobio kupnjom dionice Hotela Tučepi, a 2001. je hotel Jadran izdvojio u posebno poduzeće i prodao ga Rusu Nikolaju Čumaku. No, Čumak je napravio megalomanski projekt, za koji nije dobio građevinsku dozvolu, budući da se ruina od hotela Jadran nalazila pod zaštitom spomenika kulture. Stoga je hotel Jadran ponovno prodao Andabakovoj tvrtki Punta Zlatarac.

Obnova, rekonstrukcija i dogradnja hotela TUI BLUE Jadran (kako se isti hotel sada zove) je završena u svibnju, a rezervacije su popunjene. Hotel s 5 zvjezdica pruža smještaj i gostima dubljih džepova te može zadovoljiti i njihove najveće zahtjeve raskošnog boravka i uživanja u 161 sobi i 11 luksuznih swim-up apartmana iz kojih će gosti direktno moći ući u bazen te fitness i wellness centar. Ukratko, turistički raj na najvišem nivou.

Ali, nad čudesnim hotelom Jadran izgleda lebdi neko prokletstvo. Ili zbog Udbe koja ga je htjela imati samo za sebe, ili zbog ratnih zarobljenika II svjetskog rata koji su ga gradili kao roblje za komunističku elitu, ili zbog izbjeglica i otvorenih rana Domovinskog rata koje još uvijek krvare, ili zbog davno (pa i nedavno poširenog) otetog zemljišta lokalnih mještana koje nikada nije bilo vraćeno vlasnicima, ili jednostavno zbog pohlepe za novcem od kojega kronično boluju moćnici koji su se dočepali komadića pravog raja u Tučepima. Bilo kako bilo, Tučepe je okružio i ugrozio strahoviti požar, na samom početku prve turističke sezone te tako ugrozio unosan posao turizma u ovom biseru Jadrana. Osim svega, bujna plaža ispod hotela Jadran nalazi se u koncesiji kompanije i hotela te neće više biti dostupna mještanima, a to dosada nikada nije bio slučaj u dugoj tradiciji ovog hotela.

Zbog toga se s tugom u srcu vraćam onom prvom dojmu kojeg je davnih 80-tih u meni izazvalo to prekrasno zdanje i njegov neusporedivo lijepo okružje: na roman Thomasa Manna – Smrt u Veneciji. Tada još nismo ni slutili kakav strašan rat se sprema, a hotel je bio u svom najljepšem izdanju, netom prije potpune propasti. Još jedna slika mi se urezala u sjećanje: kada brodom dolazite prema obali, Hotel Jadran izgleda poput nasukanog ogromnog broda, poput hrvatske verzije Titanika…

Ingrid Runtić

HOP