Srpska posla: “Hrvatska kultura je vanbračno dete nenaravnog braka dresiranog majmuna i papige”

0
1907

ZENITIZAM POST FESTUM – ANATOMIJA JEDNOG POKLONA

 

“Želimo ostati Europejci makar i u posljednjoj klupi europske civilizacije”…”Prije smo bili u prvim redovima europske kulture (avangarda), a sada nastoje da budemo odstupnica (arijergarda) balkanske nekulture.”
Ove riječi ministra prosvjete u vladi stare Jugoslavije Stjepana Radića objavljene su u listu “Obzor”od 13. travnja 1923. godine. Radić se protivio Balkanskoj integraciji Hrvatske i kulturno ali i politički, pa je na ovaj stav vođe hrvatskog naroda u časopisu Zenit, broj 24. iz svibnja iste godine, njegov urednik i vlasnik Ljubomir Micić napisao jednu od najgorih uvredljivih, rasističkih protuhrvatskih rugalica pod naslovom – papiga i monopol “hrvatska kultura”.

tadic_tri

U tekstu punom mržnje i uvreda pri kraju je napisao : “Hrvatska kultura je vanbračno dete nenaravnog braka dresiranog majmuna i papige.”

obuljen i jovan

Ovo je samo jedan detalj iz cjeline koju treba upoznati šira javnost, ne samo zbog sadašnjeg trenutka, već iz razloga što je mnogima nepoznat ovaj jedinstveni rasistički velikosrpski program, koji se zamaskiran u ruho artističke avangarde prikriveno šulja po rubovima ideja samozvanih inženjera ukusa i vrijednosti, koji nam ex katedra propovijedaju i nameću estetske standarde a da toga mi sami nismo svjesni. Ali ovakve zablude latentno prijete eksplozijom kakva je slijedila početkom devedesetih godina. Taj ordinarni rasizam svakako treba za javnost objelodaniti, zapamtiti i vrlo ozbiljno shvatiti. Slijed događaja i autentičnih preslika originala koji će biti prikazani u ovom tekstu kod mnogih čitatelja izazvati će nevjericu s pitanjem – kako je to moguće?

 

Autor teksta odlučio je predočiti javnosti činjenice i sažetak zenitizma te kronologiju događaja i suprotnih stavova o ovom nevjerojatnom i zastrašujućem sadržaju. Razlog tomu je darivanje reprint izdanja časopisa Zenit kojim je Predsjednik Srbije Boris Tadić, počastio Predsjednika Hrvatske Ivu Josipovića u tzv. pomirbenom susretu baš u Vukovaru prije nekoliko mjeseci. Simbolika ovog darivanja bila bi ista kao da je recimo Angela Merkel posjetila Izrael i darovala premijeru Benjaminu Netaniahu u Yad Vashemu reprint prvog izdanja knjige Mein Kampf Adolfa Hitlera. Stoga je važno da se objelodani sadržaj toga poklona.

 

SAŽETAK O MICIĆU I ZENITIZMU
Časopis Zenit pokrenuo je 1921. godine u Zagrebu Ljubomir Micić rođen 1895. godine u Sošicama na Žumberku gdje se nalazi i zloglasna jama Jazovka. Roditelji Petar i Marija potječu s Banije od kuda je otac lugar doselio na Žumberak. Vrativši se na Baniju, u Glini je Micić završio osnovnu školu a u Zagrebu je prije studija filozofije postao sekretar Srpskoga srednjoškolskoga udruženja (SSU). Časopis je predstavljen kao avangardna međunarodna revija u vrijeme zalaza europskih umjetničkih gibanja Dadaizma, Nadrealizma, Futurizma i sličnih koja su se novim pristupom, prije svega u kompoziciji, suprotstavljala tradicionalnim estetskim vrijednostima. Već u broju 12. iz veljače 1922. godine na naslovnici časopisa otisnut je manifest Zenitizma koji u prvi plan stavlja srpskog barbara nazvanog barbarogenij koji treba srušiti Europu (Mi ne ćemo da smo Evropejci… Hoćemo Balkanizaciju Evrope…Na klin obesiti Evropu biće divlje uživanje). Dok su se u avangardnim pokretima predstavljale smjene estetskih vrijednosti, barbarogenij se trebao obračunati s Europom formalno i doslovno u krvi. Zenitizam se posebno obrušio na Hrvatsku kao dijelu europske civilizacije što nije ostalo nezamijećeno u javnosti pa je autor poslije rasističkih poziva na rušenje i ismijavanja Hrvatske kulture pobjegao u Srbiju gdje je nastavio izdavati Zenit i propovijedati srpskog barbarogenija do broja 43. od 26. prosinca 1926. godine kada je i formalnom zabranom ugašen zbog teksta “Zenitizam kroz prizmu marksizma”. Vodeći građanski list “Politika” u međuvremenu proglašava zenitizam mrtvim pokretom. Neposredno nakon promjene boravka uhićen je a poslije kratkog utamničenja u istražnom zatvoru pobjegao je u Pariz. Razloga bijegu nije manjkalo jer mu je prijetila kazna od 10.000 dinara i do godine dana zatvora. Vratio se u Beograd 1936. godine a 25. svibnja 1940. je objavio i drugi manifest – Manifest Srbijanstva. U njemu je antihrvatska mržnja hipertrofirala do krajnjih granica…doista, srpski narod kao rodonačelnik svih takozvanih slovenskih naroda, goreg roda ni naroda nije imao od poroda hrvackoga.., pa u velikosrpskom ludilu, na tragu Garašaninovih “Načertanija” objavljuje kako su Srbi zapravo svi od Aleksandra Makedonskog pa i do Nijemaca – Germana koji bi također bili Srbi: –Dakle, Serbanija a ne Germanija, tojest zapadna (evropska) Sarmatija….Uostalom: Serb-man znači: srpski čovek, Srbi ljudi, srpski narod dok bi German moglo da znači šumski (gorski) čovek, odnosno Šumadinac. Za porijeklo Zagreba tvrdi da je:” Zagreb mala slavonsko-katolička biskupija osnovana 1094. g. i da je to sedište pokatoličenog srpstva. Uostalom, nije bez razloga što Mađari kažu: Zahrab-Zagrab a Italijani: Zagabrija. To dolazi od Saharab-Sarab-Sakalib, kako su nekada pisali i izgovarali ime Srba. Dakle, Zagreb i po svom imenu označava grad Srba, srpski grad, tojest grad koji nosi ime svojih osnivača-Srba”. To je… grad beli sa stolnom crkvom Sv. Krepana. Micić najavljuje europskoj Hrvatskoj i Hrvatima rat kao:… sekti ljudi rimokatoličke vjeroispovijesti koja sačinjava jedno hijerarhijsko pleme pod imenom Hrvati…, koji su naselili srpsku zemlju pa poziva na, kako bi se danas kazalo, etničko čišćenje : “Očistimo sav korov od zemlje srpske…dajmo konačno da Srpski pjevači i Srbi sijači ispune zavjetnu misao sviju mrtvih u minulim ratovima: nedjeljiva nacija srpska iznad svega, nedjeljiva otadžbina srpska prije svega, nedjeljiva država srpska iznad svega. Ukratko slobodan srpski narod u slobodnoj državi od Ohrida do Triglava”.

 

Srpski barbarogenij zasnovan je na rušilačkom rasizmu pravo kao i njemački übermensch, dakle oba su nadljudi s tom malom razlikom što se nacistički nadčovjek dičio lažnom tradicijom iz njemačkih legendi a srpski barbarin je direktno bez zadrške programiran za ubijanje, klanje i formalno rušenje gradova na kojima će niknuti novi poredak sa srpskim barbarom koji predstavlja cijeli Balkan, naravno srpski. U manifestu zenitizma između ostalog piše: …On prvi smrvio je staricu krvoločnu Uš – on ti je smrskao donju vilicu i zatiljnu kost – Prsnuo je vodeni mozak ljudskih pijavica – SMRT JE NAŠA NARODNA IGRA – Ooooj – Ooooj – naši momci još uvek za zubima nose svirale i nož – U očima krv – Kantu vadimo mozak i režemo pupak –Na crvenu zastavu obesili su tvoga Hristosa za jezik – Mi smo jeretici koji mrzimo vašega Boga i s radošću beležimo da je jedini božji namesnik na zemlji papa Benedikt XV” mirovni”otegnuo papke. Jedna uš manje… U Tadićevom poklonu objavljena je ANTIEVROPA gdje stoji: Ispićemo devet akova zvezda – I pojesti hiljadu vagona srpskog neba – Ako balkanske oči ne iskljuju mozak zapadne kulture – Ako istočne duge ne poloču evropsku krv – Šta će nam samo krv – Sama krv je napast – A napast je svima genije – Da – U čistoj krvi utopićemo oči vaših vodenih ideja – Na žaru naših pogleda pržićemo genijalne mozgova – Krv je najzdravije kupatilo – O karavano lobanja probodenih našim živim kocima – Urinisaćemo besne berze i bregove karavano balkanska – Dugom varvarske ljubavi i mržnje antievropske – Banke biće klanice, mozgovi prsnuće u horizontalan pepeo sarkofag.., itd. Ovakva vampirska, mesarska i krvoločna tzv avangarda Micića i njegova zenitizma nije dobro primljena, kako smo gore naveli, u Srbiji kod građanskog dijela, jer je to i za Srbe bilo preradikalno.

 

U Titovoj Jugoslaviji je nekoliko puta bio uhićen, zatim upućen na Neuropsihijatrijsku kliniku u Beogradu da se da mišljenje… o stanju duševnog zdravlja optuženog, kao i uračunljivosti istog…Travnja 1960. godine poslije dva mjeseca boravka u istražnom zatvoru, izveden je pred sud zato:.. što je u toku 1959. godine u Beogradu i na drugim mestima, propagandom izazivao nacionalnu mržnju i razdor među narodima Jugoslavije, i to na taj način što je pisao veći broj pisama koja je upućivao raznim licima i organizacijama i u tim pismima veličao Srbe a napadao Hrvate, te na jednoj dopisnici prilepio amblem Beogradskog sajma i na istoj napisao: “Možda je Beograd pod hrvatskom okupacijom, nije nam potrebno ovo švapsko pismo ili fašističko, kao ni ovaj znak koji nas podseća na SS trupe. Ali šta ćemo kad nema Srba za taj posao, te uvek mora da budu Hrvati”. Okrivljeni Micić u svoju odbranu navodi da on nije imao nameru da raspaljuje nacionalnu mržnju između naroda Jugoslavije već da je samo ustao u odbranu pisma – ćirilice.” Ovakva njegova odbrana je neosnovana… Nepokolebljivo ustrajan, strastven i neobuzdan u svojoj netrpeljivosti prema Hrvatima, latinici i Europi neprekidno je slao i dalje pisma, pamflete i pozive na obranu Srpstva što je izazvalo bijes i kod samoga Tita kako priopćuje u Jutarnjem listu od 26. travnja 2011. godine Dušan Bilandžić: …Tito navodi kako u Beogradu kruži nekakav manifest s parolom spasavajmo ćirilicu ispred opasnosti latinice, glorificira se sve iz prošlosti…navodi Tito, … pa se čak i sveci proglašavaju pretečama socijalizma…, što se odnosilo na svetog Savu, bilježi Bilandžić.

 

Na kraju doživio je da mu život zagorčuju susjedi pa Kalajić piše da je: živeo u istoj zgradi sa originalnim primercima “barbarogenija” koji su ga maltretirali i kinjili, pisali mu ” jedi govna” i stavljali mu, u poštansko sanduče, svoj original, “barbarogenijski” izmet iz onog (sifon – soda – krv) ” Musaka izvrsno – O ćevapčićima da i ne govorim – Pršut i klekovača divno bre”. Umro je u Kačarevu kod Pančeva 1971. godine u staračkom domu, vjerojatno ni ne sluteći da će njegov barbarogenij oživjeti i materijalizirati se 20 godina poslije.

 

KRONOLOGIJA DOGAĐAJA

 

Izložba u Beogradu od 22. veljače 1983. godine
U Narodnom muzeju u Beogradu otvorena je izložba o avangardi dvadesetog stoljeća i zenitizmu koju su priredile Irina Subotić i Vidosava Golubić. Došlo je vreme da se tri godine poslije Brozove smrti Micićevo delo postepeno rehabilituje, kako navodi Marija Đorđević (Politika, 11.10. 2008.) Rehabilitacija tog eksplicitnog rasizma počela je dakle tri godine prije, kao prethodnica Memoranduma SANU i samo sedam godina do ostvarenja zenitističkog poziva na rušenje Europe, masakrom i barbarogenijskim rušenjem Vukovara. No, izložba u Beogradu potakla je brojne polemike:… a količina tekstova, uglavnom negativnih, prevazilazi sve do tada objavljene napise o Miciću i njegovom pokretu.., navodi M. Đorđević. Apologeti zenitizma i Micićeva nauka kao ugledni kustos Narodnog muzeja Nikola Kusovac (krajem 2008. godine osumnjičen i optužen za krivotvorenje slika Srpskih slikara) opravdavali su svoju nakanu o beatifikaciji barbarogenija tvrdnjom kako valja ispravan umjetnički naum očistiti od antihrvatskog šovinizma tako da bi ostalo ono zdravo avangardno tkivo. Njegov evidentni rasizam pokušavao se zapravo sakriti iza Micićeve donacije svoje zbirke prikupljenih umjetnina avangardnih slikara koje je njegov brat Branko Ve Poljanski izmolio po pariškim ateljeima. Otpor uglednih srpskih pisaca i intelektualaca od Radomira Konstantinovića, Radivoja Cvetićanina, Bogdana Bogdanovića i drugih na ovu obmanu bio je žestok pa je taj opaki rasizam, zaogrnut avangardom, proglašen – demonskim, mračnim i šovenskim. No zbog svojeg lucidnog raskrinkavanja ove šovinističke podvale, Bogdanović se našao uskoro prvi na odstrelu nadolazećih Miloševićevih zenitista. Vrlo slično reagirali su i prvi Micićevi gosti koji su počeli objavljivati svoje radove u Zenitu, pisci Miloš Crnjanski, Boško Tokin, Rastko Petrović, Dušan Matić, Stanislav Vinaver i ostali koji su ubrzo prekinuli s časopisom i urednikom svaku suradnju objavivši zajedničko pismo u zagrebačkoj “Kritici” od 6. studenog 1921. godine u kojem završno kažu: “Ovu izjavu dajemo da bi se već jednom prestala spominjati naša imena u vezi s g. LJ. Micićem koga duboko preziremo, i kao pisca i kao čoveka čijim klevetama ne ćemo više učiniti čast da odgovaramo”. Izložba je poslije Beograda trebala krenuti na turneju po Jugoslaviji pa je slijedeća postaja bila Zagreb. Dragoš Kalajić, čest i rado viđen gost Zagreba skupa s Momom Kaporom, kao protivnik zenitizma napisao je u svezi s Kusovćevom podvalom očišćenog zenitizma: “Dobro. Pretpostavimo da je sledeća stanica izložbe Zagreb: ne sadrži li tako nespretno formulisano objašnjenje, jedno nemišljeno i nesvesno potcenjivanje inteligencije Zagrepčana, očekujući da će ih povrediti Micićeva srbijanska haranga protiv “nečovečnog srbožderstva” hrvatske kulture i Zagreba.” Izložba se nakon burnih beogradskih rasprava preselila u Zagreb.

Izložba u Galerijama Grada Zagreba od 7. travnja 1983. godine
Bojazan Dragoša Kalajića kako će Zagreb reagirati na izložbu, s obzirom na kontekst zenitizma, nije bila opravdana. U Zagrebu su Zvonko Maković i Želimir Koščević dočekali Micića ovacijama kao svjetsku veličinu, i pisali panegirike, čak je dolazak zenitizma u Zagreb Koščević proglasio “umjetničkim događajem decenija”. Kako se moglo dogoditi da nešto prvorazredno antihrvatsko u Beogradu bude proglašeno mračnim, demonskim i šovinističkim, a u Zagrebu bude dočekano s oduševljenjem od pojedinaca i sljedbenika Vere Horvat Pintarić jer su… poticaji za revalorizaciju Zenita u hrvatskoj kulturnoj sredini potekli iz kruga kunsthistorije, određenije, Vere Horvat-Pintarić koja je, istražujući aktivnost Josipa Seissela (Jo Klek), prevladala nacionalnu značajku zenitističkih verbalnih i ikoničkih tekstova (?!), uvodeći pojam” zagrebačka avangarda” (Suzana Marjanić, Zarez br. 203). Ovdje se neminovno nameće usporedba kao kad bi se Židovi ponosili svojim prinosom medicini jer je monstrum Mengele vršio morbidne opite na Židovskoj djeci. No, u Hrvatskoj je tih olovnih godina vladala intelektualna apatija kao posljedica obračuna s Hrvatskim proljećem kada se s Hrvatskom mogao poigravati bilo tko. Da bi se sakrila stigma tzv hrvatskog nacionalizma valjalo se pokazati ispravnim pa čak i podržavajući jedan sramotni velikosrpski pamflet. Hrvatska politička i kulturna scena pridavljena dakle Hrvatskim proljećem bila je izvrgnuta orgijanjem pravovjernih Jugoslavena koji su se gotovo natjecali u ocrnjivanju vlastitog naroda i dodvoravanju Srbima. Snimljen je i film “Okupacija u 26 slika” koji je prikazivao Dubrovnik fašističkim gradom u kojemu se klalo i ubijalo upravo kao na otoku Daksi samo je to prebačeno u Hrvatski krimen. Dok je na jednom od čuvenih “istorijskih” partijskih kongresa tadašnji prvak Srpske politike Draža Marković toliko ponižavao Hrvatsku da je na pozornicu morao stupiti dogmatik Milutin Baltić i braniti kako – tako interese Hrvatske, nakon čega je govornici pristupio dr. Ivo Perišin i počeo skakutati i galamiti s onim svojim grlenim rr,… da je hrrvatski nacionalizam rrak rrrana na zdrravom tijelu te ga valja sastrrugati… imitirajući nekog apoksiomenusa koji struže pijesak s ruku poslije hrvačke borbe.

 

Euforija divljenja Miciću, kao izgubljenom sinu čiji se povratak u Zagreb konačno dogodio, usprkos tonama iskopanih očiju, mnoštvu razbijenih lobanja i hektolitrima krvi koji su, slikovito rečeno, ispadali i curili iz stranica tzv avangardnog manifesta, ponavljam, označenog u Srbiji – mračnim, demonskim i šovenskim, potakla je zagrebačke kritičare da se obruše na srpske oponente Micićeva zenitizma jer kako se osuđuju napadati takav sjajni prinos svjetskoj avangardi koja je počela u Zagrebu. To što je na početku Micić nazvao Hrvatsku kulturu vanbračnim detetom nenaravnog braka dresiranog majmuna i papige nije bilo važno. Maković je predbacivao negativnom pisanju o zenitizmu da je to…u političkom i kulturnom smislu vrlo opasno. Micić je poslije 1926 nemalo izmijenio svoje nazore… ( tu je Maković u pravu jer je “Manifestom Srbijanstva” iz 1940. godine još pojačao antihrvatsku mržnju )…a kada se time želi dezavuirati čitav pokret ( od na kraju samo jednog člana i to samog Micića, prema Kalajiću) onda to nije ništa drugo nego jeftina feljtonistika s vrlo opasnim i političkim i kulturnim konotacijama. Tako su po Makoviću bili krivi i politički opasni upravo oni koji su upozoravali na rasističku svinjariju, te im čak i priprijetio! U Vjesnikovu prilogu Sedam dana br. 253 Želimir Koščević otišao je i korak dalje pa je zanosno proglasio ovaj krvavi rasizam, što je čitatelj mogao pročitati iz nekoliko gore navedenih citata, pravom vrijednosti jer da: …avangarda nije bijesan pas što grize, (!?) da njeni eksplozivni naboji nisu samo i jedino destruktivni, već da u sebi nosi duboko humane poruke, (!?) budučnjaćke vizije, te da kroz destrukciju postojećih nastoji izgraditi i afirmirati nove i drukčije vrijednosti.

 

Baš kako je to lijepo sročio sedam godina poslije Vučurević kako će srušiti pa izgraditi ljepši i stariji Dubrovnik. Maković pak snažno pozdravlja promicanje divlje hajdučke destrukcije protiv europske tradicije. Za njega je barbarogenije…pokretač svega zdravog, mladog i novog što će nadomjestiti dotrajalu europsku tradiciju, također jednu od konstantnih vrijednosti avangardnih pokreta. Barbarogenije Ljubomira Micića sanja o balkanizaciji Europe. Umjesto europeizacije Balkana, sada na scenu treba da stupi izvorna, sirova i barbarska snaga… I stupila je uskoro. Osim ovih apologeta javili su se britkom kritikom cijelom uskrsavanju ovoga velikosrpskog pamfleta Vladimir Maleković, Branimir Donat i Veselko Tenžera koji je u istom broju Vjesnikova priloga Sedam dana, gdje se Koščević opijao divotom precizno sročenog velikosrpstva, opisao zenitizam upravo suprotno od Koščevićevog panegirika. Tenžera ga je nazvao “antropološkim i etničkim čudovištem”. Ipak najbolju vivisekciju zenita, Micića i njegovih apologeta objavio je Dragoš Kalajić pod naslovom Barbarogenij u zenitu u časopisu Start od 30. srpnja 1983. godine. U nastavku ćemo nabrojiti suprotnosti ocjena ovih smušenjaka s Hrvatske strane kao advocatusa diaboli, tj. branitelja i promicatelja Zenita s oponentom i kritičarom Dragošem Kalajićem baš zbog toga što je rečeni Dragoš dolazio sa srpske strane i s razlogom njegovog kasnijeg odnosa prema posljednjem ratu poglavito u BiH o čemu će se poslije napisati koja riječ.

 

SUPROTNOSTI, SUPROSTAVLJANJA I POLEMIKE

 

Nakani Vere Horvat Pintarić, Zvonka Makovića, Želimira Koščevića, Ješe Denegrija, Aleksandra Flakera, Milana Kusovca, Irine Subotić, Vidosave Golubić i ostalih da je Micićev projekt zenitizam originalan avangardni prinos Hrvatske (ili Srbije, po Subotički i partnerici) oljušten od velikosrpskog šovinističkog rasizma, jer je bio, ne samo u duhu vremena, već je i kreativno gradio avangardu, Kalajić piše ovako. “E sad, ako bi naši salonski levičari i neoavangardna siročad umetnosti Oktobra želeli da, po svaku cenu, sačuvaju za mitomansku i kultnu uporabu nešto od “zdravog” Micića, jedini način postvarenja takve želje počiva u paradoksalnom uslovu priznanja nekakve sličnosti između Micićevog rasizma i vulgarnog materijalizma. Jer, Micićev rasizam, kao i neuporedivo inteligibilniji (razgovjetniji, razumljiviji-op.a.) i knjiški artikulisaniji, a ništa manje idiotski rasizam Rosenberga…ime te materije je “krv i tlo”. U njihovim nakanama, ovih, kako kaže, salonskih levičara i neoavangardne siročadi, precizno detektira pokušaj podvale:…Uostalom i sami priređivaći zenitističkog nasleđa pomno su izbegavali da egzistenciju potvrde njegovim delima, usmeravajući fokus pažnje ka nizu pukih najava, proklamacija ili manifesta, gde je retorika trebanja i moranja micičevskog barbarogenija preteča verbalizma aktuelne društveno-političke svakodnevnice. (Drugovi mi moramo, mi trebamo, mi smo propustili itd.) …-da bi se u zenitizmu prepoznao samo jedan od mnogih zakasnelih uzora preuzetih spolja. U stvari, Micić izlazi na evropski plan da bi u epohi agonije mode avangardi pokupovao njene već pohabane i poderane krpice, sklapajući jedan kompilacijski krpež koji pokušava da uvalja na balkanskim tezgama pod etiketom balkansko-barbarogenijskog proizvoda iliti zenitizma”. O tome proklamiranom “zdravom” tkivu zenitizma Kalajić ustvari utvrđuje kako materijalnog dokaznog artefakta ovdje zapravo i nema”…zenitizam nije uspeo stvoriti čak ni jedinu svoju sličicu ili skulpturicu… Ipak, tako golem uslov izaziva novu sumnju: zar toliko mnogo za toliko malo!? Kada se uspoređuje Koščevićevo udvaranje Miciću s opservacijom Dragoša Kalajića, zaključak je još porazniji:…Razlika između Micića iz Zenita, i Micića iz pamfleta “Srbijanstvo”, samo je kvantitativne prirode. Naime u pamfletu “Srbijanstvo” izostala je dimenzija barbarizacije Europe a ostala je iz vremena Zenita, ona dimenzija veliko-srpsko-šovinističkih strasti barbarogenija koja je i tada obilato ispoljavana. Sapienti sat!

O DRAGOŠU KALAJIĆU

 

Dragoš Kalajić, u Srbiji prozvan – “Poslednji Evropljanin”, stalni i cijenjeni suradnik tada kultnog zagrebačkog Starta, nedugo poslije 1983. godine, počeo je mijenjati svoje javno proklamirane stavove dolične jednom Europskom intelektualcu, piscu, poliglotu i školovanom slikaru na Akademiji u Rimu. Približavajući se velikosrpskom mistificiranju odabranog nebeskog naroda, ubrzo je metamorfozirao u radikalnog velikosrbina kojega je kod Micića prezirao i osuđivao. Doduše njegova averzija nije bila usmjerena toliko prema Zapadu i Europi kao kod Micića, već prema Islamu i Muslimanima ali nije bila ništa manje maligna. U časopisu “Duga” gdje su već otvoreno srbovali B. Crnčević, M. Bečković, D. Čosić, A. Isaković, M. Komnenić i drugi, Kalajić je objavio potpisanu paskvilu o sevdahu u kojoj je silno izvrijeđao sve Bosance jer u Bosni su svi obožavali sevdah i pravoslavci i muslimani pa i katolici. Kad je počinjao rat kojeg je patetično i dramatično najavio Milan Komnenić kako će… Srbi i treći puta da povedu svet u novi svetski rat…, Kalajića je sustiglo prokletstvo barbarogenija pa je i sam krenuo u Bosnu braniti srpstvo. U Hrvatsku je pak poslao svojega paža Dragoslava Bokana osnivača Belih orlova kojima su brzo potkresana krila pogibijom vojvode Đorđa Božovića Giške na ličkom ratištu. Poznat je njegov posjet borcima HVO-a koje je pozvao da…nikada više ne ratuje krst protiv križa, već treba zajedno protiv polumeseca. Iznimno radikalan, upravo kao i prije Micić, izjavio je: “Nisam pristalica bratstva-jedinstva, niti bilo kakve Jugoslavije. Ne volim sistem u kojem su stvarali sve sami debili, koji su plakali nad Titovim odrom. Zato sam se radovao dok je Sarajevo gorjelo. Poznajem islamski fundamentalizam, i znam da je sa Muslimanima moguće biti ili u ratu, ili primirju. Mir s njima ne postoji”. Po završetku rata razbolio se isto kao i Momo Kapor od raka na grlu misleći kako su ozračeni od osiromašenog urana kojeg su im u obilnim porcijama poslali Amerikanci. Poslije neuspješne operacije umro je u Beogradu 2005. godine.

Obnavljanje i pokušaj reafirmacije zenitizma poslije rata U Zagrebu je 1995. godine Dražen Katunarić objavio knjigu “Povratak barbarogenija” (naklada Belus) u kojoj vrlo iscrpno i analitički raščlanjuje pojavu zenitizma skupa sa izborom iz suprotstavljenih strana. U knjizi su objavljeni i svi relevantni dokumenti iz kojih čitatelju nije teško zaključiti koliko je zenitizam maligna pojava. Tim prije što se u prošlom ratu sva Micićeva definicija srpskog barbarogenija u cijelosti potvrdila. Ljubomir Micić i njegov program zenitizam vrlo je dragocjen za Hrvatsku jer rijetko se tako precizno determiniralo velikosrpsko ludilo sintetizirano od Garašanina do Dobrice Čosića i Slobodana Miloševića, zapravo ako bi se današnjim terminima govorilo onda bi to bio u namjeri in continuo istinski “udruženi zločinački poduhvat” – Načertanije, Manifesti zenitizam i Srbijanstvo i Memorandum SANU. Iako je Milošević formalno bio deklarativni Jugoslaven, Micić Jugoslaviju vidi kao veliku Srbiju od Ohrida do Triglava. Bilo je za očekivati da će “levičarska neoavangardna siročad”, kako ih Kalajić nazvao, iz toga razloga reterirati, ali tako nije bilo. Iz Beogradskog muzeja u Hrvatsku je poslije rata došao kustos Ješa Denegri pa je zenitizam uskrsnuo izložbom u Varaždinu 2005. u privatnoj kolekciji Marinka Sudca koji je postao formalni nositelj i nešto kao rikša za repromociju zenitizma. Kao što su zagrebački smutljivci i smušenjaci godine 1983. pozivali na odgovornost srpske intelektualce Konstantinovića, Bogdanovića, Cvetičanina i druge kako se usude dirati zenitizam tako je i njihov pomladak pozvao na red Katunarića predbacujući mu netrpeljivost prema ovoj lažnoj avangardi.

“Zašto su neki hrvatski pisci, poput Dražena Katunarića, početkom devedesetih poveli neviđenu hajku na Micića, pritom zlonamjerno ne lučeći dva razdoblja u Micićevu djelovanju – avangardističko i nacionalističko? Sve što je u svezi s Micićem ti su naši pisci prozvali djelom “barbarogenija”. Micićev kasniji uskogrudni srpski šovinizam dobro je došao takvim piscima da preko njega transferiraju svoj gnjev prema zenitizmu, u čemu se zapravo, makar i podsvjesno(?), krije morbidna potreba (ne samo) tih pisaca za obračunom sa svime što je u nas bilo avangardno”..,piše u Zarezu Ivica Župan. U Zagrebu je 2008. repromoviran reprint manifesta odjenut u luksuznu opremu kako i dolikuje ovim “sotonskim stihovima” pa je uvijeno po prstima dobio, zbog ne dolaska na taj bal vampira i Veleposlanik Srbije u Hrvatskoj. “Radivoj Cvetićanin danas je ambasador Srbije u Hrvatskoj i on nije bio prisutan na promociji ove najnovije monografije, 22. septembra u Zagrebu”, predbacuje Irina Subotić. Kada se započela gradnja MSU u Zagrebu javila se potreba za koncepcijom postava pa su tako kandidirani afirmirani i potvrđeni poklonik zenitizma Zvonko Maković ispred stranke SDP-a, dok je ministar Biškupić nudio svoje ljude za postav ne bi li smjestio u muzej svoju kolekciju grafika pa bi tako ostao upamćen kao veliki dobrotvor i donator, iako su pravi donatori kupovali svoje zbirke što je u ovom slučaju izostalo. Bilo je za očekivati da će Makovićev postav, javno podržan autoricom termina “zagrebačka avangarda” V. H. Pintarić uključivati i Micićev zenitizam. SDP je čak uplatio pristojan avans Makoviću za njegovu inačicu postava. Na jednoj od sjednica Odbora za kulturu Gradske skupštine kojom je predsjedao Ivo Josipović, autor teksta tada član odbora, upozorio je na Micića i njegovo nedjelo uz napomenu kako je to još gore od proklamiranog radikalnog šovinizma Šešeljeva nasljednika Tome Grobara, i da svakako cijeli manifest treba objaviti ali u Ratnom muzeju a ne u MSU. Kao zastupnik u skupštini autor je pokušao upozoriti ostale zastupnike o mogućoj pojavi ovog srpskog rasizma u muzeju donijevši dokumentaciju o zenitu, no nije mu dopušteno o tome govoriti, zapravo na mig iz klupa SDP-a Tatjana Holjevac je neprekidno prekidala zastupnika nikako mu ne dopustivši da tako opasnu temu javno otvori. I tako smo došli do susreta u Vukovaru i razmjene poklona.

PITANJA I ZAKLJUČCI
…Gde je živeo jezik srpski, živelo je i srbijanstvo. …sve ono što nije smeo slobodno da misli Rođo Bošković u jezuickom odelu, živelo je srbijanstvo u pesništvu starih Dubrovčana, naročito Gundulića,… Kačić – Miošića, Reljkovića, Iva Vojnovića… Kako je moguće da zenitoljupci prešućuju ovakvu otimačinu Hrvatske kulturne baštine, koju ovih dana opetovano repetira SANU dodavši još i Junija Palmotića i Marina Držića. Kako je moguće da se pozitivnim pokušava predstaviti tzv pokret od samo jednog člana i brata mu Branka Ve Poljanskog. Kako su se usudili samo podcjenjivati inteligenciju baš svih Zagrepčana od koje je zazirao čak i jedan Dragoš Kalajić. Kako mogu i danas Irina Subotić i Ješa Denegri raznositi to velikosrpsko i antieuropsko ludilo po Hrvatskoj kao što se nekada nosilo mošti cara Lazara. Jesu li doista dovoljni sitni i malobrojni radovi Jo Kleka koji u omjeru Kandinskog ili Chagala izgledaju kao grinja prema slonu, da se podržava takva sramota? Kolika je cijena prešućivanja tolikog zla za toliko malo dobra? Po kojem bi se onda pravu trebalo… razlučivati dva Micićeva djelovanja – avangardističko i nacionalističko.., kako neodgovorno piše Župan. Može li se promatrati onda i Hitlera dvojako, kao slikara ma kakav bio, i zanemariti užas nacističkog rasizma. Treba li možda slaviti i razdvajati kolekcionarstvo Hermana Göringa ili poznavanje klasične glazbe Reinharda Heydricha? Velikosrpski rasizam nije manje opasan od Njemačkog jer je svaki rasizam teška sramota i najveće zlo. Razlika je možda samo u glazbi jer su navodno Nijemci, da bi primirili nesretne židovske žene i djecu, umirivali ih zvucima klasične glazbe, prije gušenja u plinskim komorama. Dok su Bernard Kouchner i promatrači u kratkom primirju, slušali gotovo simbolično Mozartovu “Malu noćnu muziku” u crkvi Sv. Vlaha uz dim iz okolnih ruševina, srpski barbari su dovezli iznad Dubrovnika golemi razglas pa raspalili guslarsko tuljenje i zavijanje, kako svjedoči gospar Gjelo Jusić. Svi oni koji pokušavaju prikriti zlo odgovorni su kao i počinioci. Svi oni koji su skrivali Micićevo rasističko ludilo i slavili i slave njegovo kolekcionarstvo počinili su izdaju. Ne protiv Hrvatske nego gorju, protiv čovječnosti, protiv umjetnosti, protiv dobroga. Prešutjevši rasizam i Micićev poziv na krv sudjelovali su svojim kukavičkim uzdizanjem vlastite sitnosti zbog tobožnjeg autoriteta, u rušenju Vukovara, Dubrovnika, Srebrenice, Zadra, Turnja, Karlovca i tako u nedogled. A slaveći Micića zbog toga što se dopisivao s Kandinskim ili Marinettijem ukazuje na teški provincijalizam i bedastoću tih njegovih zagovaratelja posebno što oni kao deklarirani tzv antifašisti implicite podržavaju i Marinettija na čijem je futurističkom temelju nastao fašizam!

 

Doduše poslije drugoga rata niti jedan fašist nije kažnjen (?!) iako su pomorili bojnim otrovima 100.000 Etiopljana, iako su punili logore po Dalmaciji kao na Molatu, Rabu i drugdje. Kolateralna žrtva je bio, uz Knuta Hamsuna norveškog nobelovca, veliki američki pisac Ezra Pound koji je podržavao fašizam i slavio Musolinija. I njega su Talijani, poštedjevši svoje fašiste, hrabro izručili Americi gdje je bio suđen i utamničen zbog toga grijeha podrške. Kod nas se za sudjelovanje u prikrivanju velikosrpskog rasizma postaje Akademikom ili suradnikom JAZU-HAZU, predsjednikom PEN-a, postaje se rado viđen gost na TV, dobiva se sveučilišna katedra i na listi dekana pravnog fakulteta Kregara dolazi na zastupničko mjesto u Gradskoj skupštini Zagreba, kojega je Micić proglasio srpskim, pa se vodi i Odbor za kulturu koju je Micić nazvao “vanbračnim detetom dresiranog majmuna i papige”. A paradoks paradoksa je da deklarirani sljedbenici Tita, kakva je stranka SDP indirektno financijski podupiru velikosrpski rasizam kojega je njihov Tito osuđivao i kažnjavao. Pa kakva je onda ovo zemlja?

ZAKLJUČAK

 

Zaključiti valja da se Micićev zenitizam ne smije prešućivati nego ga treba što prije javno objaviti u velikoj nakladi, najbolje kao prilog kakvog tiskanog dnevnika, ne bi li se prestala pružati prilika Subotički, Dengriju i ostaloj “salonskoj levičarskoj neoavangardnoj siročadi” skupa s njihovim podmlatkom da kontaminiraju naš životni prostor. Svakako bi trebalo Micića i zenitizam u sažetku učiti i u srednjim školama. To svakako. I na kraju, možda je predsjednik Josipović zaboravio moje primjedbe o zenitizmu u Odboru za kulturu, pa primio ovakav dar. Možda. Možda i predsjednik Srbije Tadić ne zna ono… mračno, demonsko i šovensko… u časopisu Zenit. Možda i to. Ali da se baš oboje tzv. eurofila slikaju uz barbara na ruševinama Vukovara koji iznutra kliče: …Mi nećemo da smo Evropejci. Hoćemo Balkanizaciju Evrope, i …on ti je smrskao vilicu i zatiljnu kost…to je ipak malo previše.

 

Antun Mateš, akad. slikar i grafičar, autor

Ovaj vrhunski tekst je bio objavljen u Hrvatskom tjedniku, svibanj 2011. I danas se provodi isti plan, a naši kulturnjaci se klanjaju posrbljavanju naše kulture i samom otimanju.

Pripremila Ingrid Runtić za HOP