Donosimo iznimno zanimljivu povijesno-političku analizu iz pera našeg stalnog dopisnika Dragana Ilića iz Beograda, koji u ovom članku precizno detektira, iznosi i povezuje činjenice iz daleke povijesti sve do današnjeg trenutka, a koje su od neprocjenjive važnosti za sagledavanje uzroka rata i mogućih posljedica rata u Ukrajini po Europu i svijet. Mnogima nepoznat podatak da se Putin za vrijeme Clintonove administracije zanimao za ulazak Rusije u NATO te bio gorljivi pristaša Zapada, otkriva pozadinu njegovih teritorijalnih apetita i oživljavanja starih ambicija stvaranja “novog ruskog carstva”:
Višestoljetni korijeni sukoba Ukrajinaca i Rusa i političke računice Rusije i Srbije
Treći je tjedan otkako bijesni ruska vojna agresija ukrajinskom zemljom. Neprikosnoveni ruski vođa Vladimir Putin gotovo je prvog dana invazije na Rusima susjednu i povijesno blisku slavensku državu u obraćanju ruskoj i svjetskoj javnosti izgovorio ključni razlog njegovoga osvajačkog rata. Kazao je kako su boljševički zločinac Lenjin i svi njegovi komunistički slijednici tobože izmislili Ukrajinu i Ukrajince kao narod, te da su to od pamtivjeka etnički Rusi. I da potkrijepi misli, sve je začinio koloritnim dodatkom kako su Ukrajinci zapravo “Rusi ispranog mozga!?” Topovanjem i tenkovanjem, što nas neodoljivo podsjeća na velikosrpsku vojnu agresiju na Hrvatsku od druge polovice 1991. godine, Putin pokušava silom Ukrajince uvjeriti da mogu preživjeti samo ako se pod pritiskom granata i bombi predomisle i počnu se očitovati Rusima, sukladno fontani Putinovih glazbenih želja igranja ruskog kazačoka u Kijevu.
No, korijeni sukoba Ukrajinaca i Rusa sežu u daleku prošlost. Ukrajina je golema i prostrana zemlja, što je u dalekoj prošlosti povijesno najčešće bila jabuka razdora između Poljske i Rusije. U doba poljske srednjevijekovne svemoći, Ukrajina je zajedno s kneževinom Litvom od 15. stoljeća te sve do potkraj 18. stoljeća i raspada Kraljevine Poljske 1795. godine, jedne od vojno najmoćnijih država srednjeg vijeka, bila sastavnim dijelom srednjevjekovne moćne Kraljevine Poljske. Onda su zajedničkim snagama Rusija, Austrija i Njemačka razbili državnost Poljske, te je Ukrajina od 18. stoljeća iz posjeda Poljske došla u naručje Rusije. Imala je u srednjem vijeku Poljska uz tad vojno isto iznimno jaku Švedsku prvi pisani Ustav u cijeloj Europi. Ukrajinci su i danas u prijateljskim i bratskim vezama s Poljacima. I kad iz zapadne Ukrajine iz smjera drevne Galicije u valovima bježe Ukrajinci na teritorij Poljske, tamo ih dočekuju širokih ruku Poljaci, budući veliki broj Ukrajinaca iz pograničnih krajeva prema granici s Poljskom, osobito oko starog austrougarskog grada Lavova, ima dosta rodbine, što stoljećima obitava u njima susjednoj i bratskoj Poljskoj. S druge strane, na istoku Ukrajine, razmjerno značajan broj Rusa iz Donbasa, poglavito oko Donjecka, prebjegao je još od prvih ozbiljnih borbi prije punih šest godina preko istočne granice Ukrajine u susjednu Rusiju. Tamo, također, imaju Rusi iz pograničnih istočnih krajeva Ukrajine dosta rodbine u Rusiji i dočekali su ih kao svoje najbliže rođake.
Sve ove suprotnosti Ukrajine u rasponu od Lavova na zapadu do Donjecka na istoku u širokom i rastegnutom promjeru od 900 kilometara, oslikavaju duboku i višestoljetnu etničku podijeljenost Ukrajine. Ipak, oni su civilizacijski i kulturološki, za razliku od Rusa, svojim svjetonazorom, oduvijek bili i ostali Europljani. Nisu se Ukrajinci, nasuprot Rusima, nikad krvno miješali s Mongolima i Tatarima. Neovisno o nepobitnoj velikoj sličnosti ukrajinskog i ruskog jezika i činjenica kako im nije potrebit službeni prevoditelj u govornom sporazumijevanju ljudi iz Kijeva i Moskve, između njih tinjaju velike razlike u sustavu životnih vrijednosti i općenito referentnog okvira i cijelog pogleda na život. Ako već Vladimir Putin, skupa s njegovim bjeloruskim poslušnikom Aleksandrom Lukašenkom tvrdi da su Ukrajinci, baš kao i Bjelorusi, tek stjecajem povijesnih okolnosti, dva odbjegla nekadašnja ruska plemena, onda, vrijedi zamijetiti i istaknuti, kako su neprijeporno Ukrajinci i Bjelorusi ostali zauvijek psihološkim i mentalnim sklopom, karakterom, temperamentom i moralom pravi Europljani. Nažalost, za viteški narod Rusa to se ne bi moglo reći. Oni su usljed zemljopisnog položaja i višestoljetnog dodira s azijatskim civilizacijama bili izloženi utjecajima azijatskih kultura, tradicija i običaja naroda s kojima i sami Rusi nemaju etnički i etički ništa zajedničko. No, htjeli ne htjeli, od njih su vremenom poprimili neke vrlo loše osobine slijepog slušanja bilo kojeg apsolutističkog vladara. Zato je Rusima kao etnički čisotkrvnom europskom narodu u svijesti i podsvijesti utisnuto ono primjereno azijatskim despotijama, kako je volja gospodara ravna volji Boga. Bez obzira što bjeloruski diktator Lukašenko vara svijet da Bjelorusi većinski ne podupiru europski, nego azijatski način života, demantira ga tiha i prigušena većina ucijenjenih, zastrašenih i na smrt preplašenih Bjelorusa, protvnika njegove diktature. Aleksandar Lukašenko nema u postotcima manji broj političkih uhićenika i osuđenika od njegovoga ruskoga uzora Vladimira Putina. Samo je pokojni Miroslav Lazanski kao glasnogovornik i sluga sprskoga režima tiranina Aleksandra Vučića, mogao pričati neupućenim i zalutalim ljudima znanstveno fantastične priče kako se u Minsku živi bole nego u Parizu ili u Londonu. U te bajke za djecu nije vjerovao ni sam pripovjedač Lukašenkovih bajki Lazanski, iako je lagao tako uvjerljivo da je kao i svaki rođeni lažac zasigurno i sam počeo vjeorvati da su milijun puta ponovljene laži koje je izgovorio, dobile status barem srpske poltičke “istine” po službenoj dužnosti njegovih srbijanskih poslodavaca.
Duboka je septička jama Putinovih političkih kazamata u potrazi za istinom stanovite izmimno hrabre ruske novinarke, što je odvažno izgovorila nekoliko lakih i jednostavnih riječi poruka mira i poziva na prestanak ruskog suludog vojnog pohoda na Ukrajinu. Učinila je to smjela ruska novinarka državne televizije u živom televizijskom programu. Za očekivati je, nažalost, da je zadugo nitko neće vidjeti više na televizijskim programima ruske televizije dok god Rusijom vlada Putin. I dobro je ako je nije već negdje u Moskvi progutao mrak ili pojela crna zemlja. Sudbina hrabrih ljudi u ozračju posvemašnje diktature i iživljavanja tirana posvuda je ista. Ponosni su i uspravni kao visoke gore, a od strane političkog sustava odbačeni i prezreni kao psi lutalice. Ipak, primjer dotične ruske novinarke ruske državne televizije, čiji puni identitet još uvijek u Rusiji prikrivaju, otkriva nam kako iza željeznog zastora ima dosta unutarnjih pukotina. Upravo zato bilo bi nepravedno osuđivati cijeli ruski narod za ono za što odgovornost snosi poglavito Vladimir Putin i njegovi doglavnici u političkom vrhu Kremlja. Koliko samo dugo drže iza zatvorskih rešetaka vjerojatno najvećeg političkog disidenta Rusije u ovom trenutku Alekseja Navaljnog, dostatno nam govori o prirodi totalitarizma političkog poretka u Rusiji. Svaka izgovorena riječ koja nije sukladna proklamiranoj državnoj politici smatra se aktom neprijateljstva protiv države i naroda i takav se pojedinac razapinje na križ sramote i biva netom osuđen i bez ikakvog pravog i stvarnog sudskog procesa.
Na obzorju još nema pomaka nabolje glede osvajanja slobode misli i govora u Rusiji. Nije samo ta velika i znamenita zemlja žrtva današnjeg globalnog totalitarizma, koji je u manjoj ili većoj mjeri zahvatio dobar dio čovječanstva. Ali, trenutačno je zbog rata u Ukrajini u samome žarištu i sva je pozornost usmjerena ka sljedećim političkim i vojnim potezima ruskoga vodstva u Moskvi. Mnogi ljudi na planetu se u ovim trenucima opravdano pribojavaju najgoreg mogućeg scenarija, a to bi bio apokaliptični početak Trećeg svjetskog rata. Jedan od svojedobno najvećih zagovornika pomirljive politike bivšega predsjednika Rusije Borisa Jeljcina, a osobno ministar vanjskih poslova Rusije iz devedesetih godina prošlog stoljeća Andrej Kozirev, razuvjerava zabirnuti svijet da Putin kani izazvati Teći svjetski rat, pa objašnjava kako su mu ambicije zagospodariti prostorom što ga je označio kao granice obnovljenog Ruskog carstva. To podrazumijeva prvenstveno ujedinjenje u jednu državnu cjelinu Rusije, Bjelorusije i Ukrajine kao jedinstvene državne jezgre. Svojedobno je početkom devedesetih i to nakon povratka iz političke emigracije u Sjedinjenim Američkim Državama, to bila i ideja glasovitog ruskog emigranta i filozofa Solženjicina. To je bilo u trenucma konačnoga raspada SSR-a 1992. godine. Bivši šef ruske diplomacije Kozirev, kojega je Jeljcin umjesto Putina htio proglasiti prvim kandidatom za svoga nasljednika, nije bio u ruskom narodu nikad pretjerano omiljen. Najviše su mu velikoruski nacionalisti spočitavali navodno djelomično njemačko podrijetlo, a srpski fanatici naoružani velikoruskom političkom promidžbom iz Moskve po Beogradu su devedesetih pronosili glasine da se Kozirev zapravo preziva Fridman, te da je on čistokrvni Nijemac. Kako god, riječ Kozireva i u Rusiji i izvan nje i sad ima posebnu političku težinu. Radi se o politički iskusnom čovjeku, nekad daleko najmlađem ministru vanjskih poslova u Europi iz devedesetih godina prošlog stoljeća i tisućljeća. Kozirev stoga poznaje skrivene igre iza političkih kulisa Kremlja bolje od mnogih drugih, te njegova poruka kako Putin ne želi izazvati nuklearni rat može i mora imati značenje sveopćeg smirivanja stanja i razmjerno spokojnijeg iščekivanja sutrašnjice. Jer, Kozirev je uz iznenada preminulog ruskog političara Vitalija Čurkina, nekad veleposlanika Rusije pri Ujedinjenim narodima, kao i aktualnoga ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova, jedan od samo trojice visokih političkih dužnosnika Rusije, koji su obnašali najviše političke dužnosti u Rusiji u tako dugom vremenskom razdoblju kroz posljednja tri desetljeća, te ostali nazočni na političkoj pozornici. Istina, Kozirev se nakon smrti Borisa Jeljcina relativno povukao u drugi plan, ali on i dalje djeluje iz sjene i njegova politička riječ i dalje ima značenje i težinu u Rusiji i izvan njezinih granica. On za razliku od Sergeja Lavrova, sadašnjeg šefa ruske diplomacije, nije nikad mijenjao politički dres. Bio je i ostao pristaša političkih ideja Zapada, dok je Lavrov prešao za kratko vrijeme put od tvrdoga antinacionalista do sadašnjega izrazitoga ruskog nacionalista. Isto vrijedi i za pokojnog i nenadano preminulog ministra Rusije u Ujedinjenim narodima Vitalija Čurkina. Očito, kameloeni kao što je Lavrov na duge staze gledano bolje i lakše opstaju u vrhu ruske politike, nego dosljedni ljudi poput Kozireva.
Stopama političke prevrtljivosti i vjerolomnosti pokojnog ministra Rusije pri Ujedinjenim narodima Vitalija Čurkina, kao i sadašnjeg minsitra vanjskih poslova Sergeja Lavrova ide i predsjednik Rusije Vladimir Putin. On ne preza od mimikrije u politici, ovisno od toga kako mu i koliko odgovara u datom trenutku. Kad je po preporuci njegovoga bivšeg mentora Borisa Jeljcina došao na vlast, Vladimir Putin je bio gorljivi pristaša Zapada. To je oduševljeno istaknuo i u njegovom prvom susretu s jednim najvišim američkim dužnosnikom, ondašnjim američkim predsjednikom Bilom Clintonom. Davne 2002. godine Putin je Clintona znatiželjno pitao ima li ikakvih pravnih mogućnosti da Rusija čim prije uđe kao ravnopravna članica u sjevernoatlantski vojni savez poznat pod kraticom NATO pakt. Nestrpljivost je oduvijek bila odlika Putina. Zato nije pričekao pravi odgovor Amerikanaca na njegovu zamolbu glede mogućeg članstva Rusije u NATO paktu, a već je prvi ozbiljni svjetski izazov prouzročen velikom svjetskom recesijom iz 2007. i 2008. godine iskoristio za prigodu korijenitog političkog zaokreta. Rusija ima tri velika resursa kojima ekonomski i politički trguje u svijetu. To su oružje, nafta i plin. Velika svjetska kriza iz 2007. i 2008. dovela je do energetske krize i pada cijene energenata, te je to Putina ponukalo napraviti Kopernikanski obrat u politici i od vatrenog pobornika i prijatelja Zapada, postati njegov najveći i ogorčeni suparnik i neprijatelj. Drugi prijelomni trenutak Putinove negativne političke preobrazbe je famozni Euromajdan u Ukrajini, koji se dogodio 2014. godine. To je bio okidač za skorašnji početak oružanih sukoba u oblasti Donjecka i Luganska 2016. godine, a sad se 2022. godine ratni požar proširio zaslugom Putina na cijelu Ukrajinu.
U nedostatku povoda za vojnu invaziju Ukrajine Putin je posegnuo za prozirnim i lažnim izlikama. Pokušao je podvaliti kao kukavičje jaje izmišljeni nacizam cijelom ukrajinskom narodu i sebe staviti u ulogu samoprozvanog moralnog suca, koji će tobože zločeste Ukrajince naučiti pameti. Pritom, zaboravio je kako je i za ljubav i za mržnju potrebno dvoje. Još od Staljinova terora nad Ukrajincima, posebno u razdoblju od 1933. do 1936, otvorio se veliki jaz između Ukrajinaca i Rusa, neovisno od činjenice što je Stajin (po nacionalnosti Gruzin) tlačio i ugnjetavao ukrajinski narod u ime i za račun sovjetske vlasti. No, u političkom smislu, etnički Gruzin Staljin je provodio kao lider SSSR-a prikrivenu i loše maskiranu velikorusku politiku, doduše sakrivenu pod krinkom ideološkog komunizma i bajki o lažnoj jednakosti ljudi u tom totalitarističkom sustavu. Svaka akcija proizvodi reakciju, pa su Ukrajinci na taj Staljinov izazov odgovorili ne njemu kao Gruzinu, nego ruskom narodu u Drugom svjetskom ratu od 1939. do 1945. godine. Ali, kad Putin Ukrajincima podmeće nacizam i fašizam, to je posebna vrsta ljudske nezahvalnosti i pokvarenosti Rusa, ali i Srba prema Ukrajincima.
Jer, koncem Drugog svjetskog rata, prilikom oslobađanja Beograda od trupa nacističkog Wermachta dvadesetoga listopada 1944. godine uvjerljivo najviše boraca i pripadnika sovjetske Crvene armije, njih 60 000 bili su Ukrajinci. Oni su u listopadu 1944. oslobađali Srbe, dok su po Beogradu ruski vojaci u sklopu Crvene armije silovali Srpkinje. Svejedno, Srbi kao vječni i kronično nezahvalni povijesni gubitnici sad slave i hvale svoje silovatelje Ruse, a žele nestanak s lica zemlje svojim spasiteljima i dobrotovorima Ukrajincima.
To je ta Srbijancima svojstvena divlja crta nezahvalnosti onima koji im pomažu. Dapače, razbojnička bagra posrbljenih i pravoslaviziranih Hrvata u sastavu Vučić, Brnabić, Dačić i Vulin svakodnevno sipa otrovne poruke Ukrajincima i stalno se kao najodratnije i najgore udvorice dodvoravaju svojim gazdama Rusima, a pred svijetom glume ludilo lažne neutralnosti. To su stari i prokušani bizantski trikovi opančara iz srbijanskog čobanluka. U zloduhu tog groznog srpskog i ruskog smisla za humor je loše ispričani vic beogradske čaršije kako će njihov idol Putin lako riješiti problem Ukrajine. Salunski i kavanski velikosrbi vele kako bi Putin sve nevolje skinuo s vrata kad bi glumcu Volodimiru Zelenskom ponudio glavnu glumačku ulogu u ruskom kazalištu u Moskvi, dok bi pitanje osvajanja Kijeva razriješili na još zanimljiviji način. Gradonačelnik Kijeva je bivši svjetski prvak u boksu u superteškoj kategoriji Vladimir Kličko. Njega su s trona šampiona u dva navrata razornim nokautima uspjela skloniti samo dvojica tamnoputih boksača. Jedan je Amerikanac Fiuri, a drugi Britanac Joshua. Premlatili su ga u ringu kao vola u kupusu. I sad Srbi poručuju svojim gazdama Rusima da Putin samo pozove ili Fiurija ili Joshuu da posjete Klička u Kijevu i objasne mu batinama kako Kijev i cijelu Ukrajinu on i predsjednik Zelenski moraju predati Rusima u ruke i potpisati vojnu kapitulaciju Ukrajine… Da nije smiješno, bilo bi žalosno.
Ali, to je taj srpski sluganski stav spram njihovih gospodara Rusa. Zato im je i humor na ivici umora, a već u glavama i tako imaju mnogo zloćudnih tumora. Da im u slučaju mogućega neposluha njihov ruski šef Putin pošalje divlje horde plaćeničkih čečenskih ubojica Ramiza Kadirova s bojišnice kod Kijeva i s cijele Ukrajine ravno u Beograd i cijelu Srbiju, pa još pomognuti Putinovim dragovoljcima Mongolima, Tatarima i slijednicima ISIL-a iz Sirije, drukčije bi Srbi zborili o ratu u Ukrajini. Ne bismo onda imali priliku čuti i vidjeti na televiziji onu masnobradu četničku ljudsku spodobu i zabludu četvrtoga ožujka u Beogradu, a na mitingu srpske potpore ruskoj vojnog agresiji u Ukrajini. Taj zaglupljeni i zaluđeni srpski starac sa šubarom na glavi i s pijeskom umjesto soli u lubanji, u mikrofone svjetskih medija je galamio:”Rusija je zemlja pravde i istine! Putin će spasiti svijet!?” Pijane čete četničkih dragovoljaca već danima u Višegradu na Drini orgijaju i lupuju oslušjujući razvoj ratne situacije u Ukrajini. Ovisno od ishoda ruskih pohoda na Ukrajinu, spremni su očito četnici iz Višegrada uz logističku potporu Srbije izazvati kao i početkom devedesetih novi rat u Bosni i Hercegovini, zazivajući trijumf Rusa u Ukrajini. Pobjeda Rusa u Ukrajini i njihovoga idola Putina dala bi srpskim četnicima krila izazvati ratni kaos u Bosni i Hercegovini. I tako, dok bivši KGB časnik Putin danas unesrećuje bombama najbližeg susjeda Ukrajinu, sutra bi na isti način unesrećio i cijeli svijet ako mu budu i dalje u Europi i Americi gledali kroz prste i slušali njegove tirade za naivce i mazohiste kako je Rusija morala pokrenuti svoj pakleni i ubojiti vojni stroj, jer joj navodno prijeti opasnost od NATO baza u Ukrajini i poradi njenoga mogućeg članstva u EU.
Rusi su, kao i svaki drugi narod u Europi, stoljećima bili na vjetrometini borbe za svoj opstanak s brojnim susjedima i osvajačima. Ratovali su uz promjenljivu ratnu sreću i u raznim epohama sa Šveđanima, Poljacima, Mongolima, Tatarima, Turcima, Francuzima, Nijemcima… Sad vode bitke s Ukrajincima na ukrajinskom tlu. Nije zgoreg kazati da po ruskoj i ukrajinskoj zajedničkoj predaji njihov prvi veliki razdor potječe još iz 18. stoljeća. Tad je Rusija ratovala sa Švedskom. Ruski je vladar Petar Veliki pobijedio švedskoga kralja Karla XII, a Rusi su dobili rat protiv Šveđana. Ipak, tijekom te vojne, Ukrajinci su prvi puta u povijesti stali na stranu ruskoga protivnika, konkretno Šveđana. I to je bio začetak svih budućih višestoljetnih nesuglasica i razmirica Ukrajinaca i Rusa, a ove 2022. one su dosegle najvišu točku ključanja, koja je prerasla u otvoreni, surovi, okrutni i nemilosrdni rat. Ruski vođa Putin pogrešno je procijenio situaciju na terenu prije nego je svoju vojsku poslao u boj. Procijenio je kako je njegov stupanj mržnje spram Ukrajinaca ujedno ista razina netrpeljivosti između dva naroda, Rusa i Ukrajinaca, koji nikad prije, unatoč povijesnim protimbama, nisu imali otvoreni ratni sukob. Zato je i odaziv na novačenje u ruske ratne postrojbe razmjerno manji od Putinova očekivanja. Prema najnovijim izvješćima Ukrajinaca s ratnih poprišta, više od 40% ruskih vojaka izbačeno je iz stroja, te Rusija mora posegnuti za vojnom pomoći legionara, ne bi li nadomjestila već neočekivano velike ljudske gubitke u njezinom osvajačkom pohodu na Ukrajinu. Putina brine i pozicija Kine kao bitnog svjetskog čimbenika. Računao je na najmnogoljudniju zemlju na svijetu kao na svog sigurnog saveznika, no Kinezi su jučer od Amerikanaca zaprimili bolju ponudu političkog saveza od onoga što ga već imaju s Rusima. Kina i Rusija nikad povijesno nisu bili iskreni prijatelji, a najveća zapreka i zid nepovjerenja među njima je golemi i nepregledni Sibir. Kinezi oduvijek optužuju Ruse da su im oteli Sibir, te svaki njihov politički i ekonomski savez u svjetlu povijesnih prijepora Rusije i Kine može biti samo privremen i vrlo nestabilan, a nadasve obostrano neiskren.
Diljem Europe postoje od pamtivijeka nerazriješeni i nedovršeni granični sporovi, ali ih u 21. stoljeću nitko ne rješava na ovako brutalan način kao što to čini Rusija u odnosu na Ukrajinu. Istina je da su Rusija, Bjelorusija i Ukrajina oduvijek bile etnički srodne i bliske zemlje i narodi, jednako kao što su i svi skandinavski narodi, bili nekad davno ujednjeni pod vodstvom Švedske, bilo kasnije, barem djelomično i pod vodstvom Danske. Poznata je i etnička povezanost i bliskost keltskih naroda Škota, Iraca i Velšana ili germanskih naroda koji nastavaju Nizozemsku i germanski dio Belgije, njezinu povjesnu pokrajinu Flandriju. Njemačka, Austrija i većinski etnički kantoni Švicarske, a to je prostorno više od 70% ozemlja Švicarske, oduvijek su smatrani dijelom jednog jedinstvenog etničkog njemačkog ozemlja… To vrijedi i za Mađarsku i Transilvaniju, koja je sad u sastavu Rumunjske, te u nastavku za Rumunjsku i Moldaviju, kao i za Bugarsku i Sjevernu Makedoniju, bolje reći povijesno i etnički zapadni dio Bugarske. Dugo su povijesno bile neraskidive spone Češke i Slovačke u srednjoj Europi, ili Španjolske i Portugala, odnosno Grčke i Cipra na Mediteranu. Također, poznate su i karike etničkog spoja Francuske i Valonije kao riomanske pokrajine Blegije, te Francuske sa njezinim većinskim francuskim kantonima u Švicarskoj. Iste su etničke i povijesne poveznice Italije s njenim većinskim talijanskim kantonima u Švicarskoj. Napokon, stara hrvatska djedovina, iskonska hrvatska pokrajina Bosna i Hercegovina od ranog srednjevijekovlja u cjelini je bila dijelom Kraljevine Hrvatske, te kroz cijelu daljnju povijest, sve do suvremenog doba. Sad su dio hrvatskog etničkog i duhovnog prostora ostali još u etničkom smislu većinski hrvatski krajevi u staroj hrvatskoj kolijevci Bosni i Hercegovini. Ipak, nitko u Europi od brojnih i navedenih država i naroda nije u 21. stoljeću pokušao silu oružja uporabiti umjesto sile argumenata radi nasilne pormjene državnih granica. Ruski politički i vojni lider Vladimir Putin odabrao je potpuno pogrešan način u pokušaju promjene i proširenja državnih granica Rusije. Možda mu se računica bude isplatila na kratke staze, ali dugoročno gledano, neće imati uspjeha u takvom ratnom poduhvatu.
Dragan Ilić, dopisnik iz Beograda
HOP
