OTAJSTVO BOŽIĆA ILI SLAVLJE BEZ SLAVLJENIKA

Uranjanje u otajstvo Božića nadilazi puko obilježavanje datuma njegovog rođenja. Kao sto smo s njime suukopani u smrt (i suuskrsli) tako i sijanje, rađanje i rast Riječi u nama ima duboku mističku poruku koja se ne samo na društvenoj razini kulturološki, a na crkvenoj teološki interpretira, nego i na osobnoj implementira. Kao i sva ostala otajstva Isusovog života i njegovo rođenje za svrhu ima performativnu, preobrazbenu poruku, a ne samo informativnu. U tom smislu sličnost proslave naših rođendana s proslavom Božića ima samo izvanjsku sličnost, no sadržajno je posve nešto drugo. Nemojmo se stoga čuditi što nerijetko slavlje Božića izgleda kao “slavlje bez Slavljenika“. „K svojima dođe, a oni ga ne primiše“ ne vrijedi samo za onodobne Židove, nego i za nas danas. Taj aksiom bi možda mogla biti najpreciznija dijagnoza suvremenog stanja duha.

Sva ova globalna događanja kojima svjedočimo iz dana u dan nam pokazuju da se bližimo vrhuncu apostazije (otpada), tj. da je „knjiga spala na dva slova“, na maleni ostatak. No, ne treba smetnuti s uma da je pobjeda Božja, s malo ili puno nas. Ne može se isključiva krivnja prišiti „polugama zla“ u svijetu koje na sve moguće načine nastoje čovjeka lišiti njegovog identiteta, slobode, dostojanstva i ljudskih prava koja mu po rođenju pripadaju. Stvarna suština problema, pa tako i proslave Božića, leži u činjenici da istinskog slavlja nema bez njegovog rađanja u našim srcima. Ovaj svijet ne pozna drugačiji način obilježavanja Božića nego li je izvanjska manifestacija blještavila i kiča. TV programi su puni filmova o slavlju bez Slavljenika. Dijete Isus se u njima uopće ne spominje. Što više, umjesto njega tu je ako ne „Djed Mraz“, a onda „Djed Božićnjak“ (i ostala „bagra“) kojemu smo spremni dati dijete u naručje i fotografirati ga s njime. Sve svjetske metropole u kršćanskim zemljama natječu se u što „boljoj“ ponudi adventskog ugođaja, no u biti su vašar kiča i još jedna u nizu od serviranih epizoda „kruha i igara“. Odlazak u jednu od njih je postala nezaobilazna turistička destinacija za koju se izdvaja pozamašna suma novca. I onda recimo da nismo spremni na „žrtvu“!? Jesmo, itekako! Sve ćemo učiniti da pronađemo „blago“ i postignemo osjećaj „fasciniranosti“! Wau! Blago nama! No, do kada? Do još jednog tsunamija, i u prenesenom i u doslovnom smislu!? A što onda!? Onda dođe jedan Klaus Schwab i kaže: Nećete imati ništa i biti ćete sretni! Nudimo vam Building Back Better, no morati ćete se odreći svega toga. Sva vaša imovina postati će državna, a zauzvrat mi ćemo vas „nadograditi“ i vi ćete postati nadljudi. Ono što vam po ulasku pod kožu nudimo jeste novi preobraženi čovjek! … Ahaa!! I što ćemo sad!? Odbili smo ponudu Božju da se nastani u našim srcima i pobožanstveni nas, a sad evo samozvanih „kreatora“ s namjerom da se „implementiraju“ preko nano-implamenata i preuzmu nas iznutra. „Imat ćete kruha (zagarantiran osobni dohodak) i sasvim dovoljno igara (ne kažu da će to biti „Igre Gladi“), no ne slušajte neprilagođene šojke rugalice! Uvezati ćemo vas na centralnu bazu podataka i sve ono što vidite da možete postići korištenjem AI biti će vam omogućeno direktnom konekcijom vašeg tijela (hardware) s našim „software-om!“ Nažalost, znamo, jer je tako pisano, da će ljudi radije pristati i na takva „Rješenja“, te da se neki neće dozvati pameti niti kad budu po njihovom tijelu izbijati bolni čirevi, kako u Otkrivenju stoji, niti kad budu padati gromade leda veličine jednog talenta (30-45 kg).

Ako se netko čudi zašto na Božić pišem o tako sumornim stvarima, a isti slovi kao najradosniji kršćanski blagdan, podsjetio bih da se Božić ne „obilježava“ samo jedan dan, nego kroz osam, počevši od danas. A ta Osmina već sutradan uključuje liturgijska čitanja o sv.Stjepanu Prvomučeniku, te potom i Nevinu dječicu koju je Herod dao ubiti „u nadi“ da će se na taj način riješiti „konkurencije“ za kraljevsko prijestolje. U oba slučaja se radi o okrutnom nasilju nad nevinima. Stoga se pored Radosne Vijesti u isto vrijeme govori i o onima koji za nju ne žele ni čuti, a kamoli dopustiti joj da zaživi u javnom prostoru, te usmjeri javno mnijenje prema istinskim vrijednostima. Radi se o „aborterima“ i ubojicama, i u prenesenom i u doslovnom smislu. Statistički podaci o smrtima (u mjesecu Prosincu) od kojih 53% spada na abortiranu djecu su puno veći jer se radi samo o evidentiranim slučajevima.

Do koje mjere je tim „kontrolorima“ stalo da se vjera (a uz nju i domoljublje) potisne u sferu intimnosti, unatoč zagarantiranim ljudskim i vjerskim pravima, vidi se na primjeru opstrukcije moljenja krunice na trgovima naših gradova. Opstruiranje ne dolazi samo od svjetovne vlasti, tj. medija pod njezinom kontrolom, nego i od nekih crkvenih velikodostajenstvenika, a takvo što samo upotpunjuje sliku da nije samo „Herod“ ugrožen, nego i oni koji su od krivih učitelja crpili znanje, a potom se latili „kamenja“, umjesto „kruha“. No, ostavimo se njih (sad za sad) i uprimo svoj pogled tamo odakle nam dolazi spasonosna milost. Za te „dostojanstvenike“ možemo samo reći: „Onaj tko se želi svidjeti svijetu zapravo se premeće u neprijatelja Božjeg!“ I to je to! To je taj dim, kojeg prepoznajemo ako ne po boji, a ono po mirisu sigurno. Pravi pastir „miriše“ na svoje ovce, a ne na kolonjsku vodu iz uvoza.

Samo je po Riječi Božjoj (i milosti Duha) moguće iz ljudskog duha istisnuti mentalitet (duh) ovog svijeta koji tako malo dodirnih točaka ima s mentalitetom kojeg nam je donijela Radosna Vijest. Duh Sveti od Riječi uzima i nama daje. U nama je njegova životnost prisutna i djelatna srazmjerno prisutnosti same Riječi. Krist je naša Stijena u podnožju koje istječe živa Voda i razlijeva se našom dušom i njezinim „poljima“. Bez nje je čovjek beživotna pustinja. Nije ju dovoljno “poznavati” samo kao informaciju među ostalima u našem umu. Riječ iz glave mora sići u nutrinu, u srce, i tu se “utjeloviti”, te rasti do dana kad će se roditi, a potom rasti do dana kad će donositi plodove Duha. Radi se o procesu u kojem se događa SPOZNAJA posve drugačija od cisto ljudske racionalizacije. Potrebno je od informacije doći do performacije (preobrazbe).

U 2Pt2 stoji kako vjerom trebamo osigurati krepost, a krepošću spoznaju, te po ustrajnosti doci do istinskog bratoljublja. Potrebno je ući u proces umiranja sebi kako bi se dogodio rast. Tek po iskoraku, tj. poslušnosti vjere dolazimo do istinske spoznaje. Ona je različita čak i od ulivene jer dolazi po prihvaćanju križa. U tom smislu i suuskrsavamo s Kristom. Postajemo drugi Kristi, njemu slični, kristoliki, posinjena djeca Božja. Na tom putu Isusovo rođenje ima svoju “živodajnu” ulogu. Zato Božić nije samo povijesni događaj izvan nas, koji se dogodio prije dva tisućljeća, a današnji dan tek jedna obljetnica, praznik, već događaj koji se mora zbiti u nama. Riječ Božja ima snagu mijenjati onoga tko je prima. Ako se ne “utjelovi” u srcu vjernika, ona ostaje mrtvo slovo na papiru, informacija među milijunima drugih. Pa, čak biti i abortirana nakon što smo je prihvatili.

Mistika “rođenja Riječi” snažno odjekuje naukom brojnih mistika, a svi su složni u ovome: Kakva mi korist od toga što se Krist rodio u Betlehemu, ako se ne rodi u mojoj duši danas. Božić je, dakle, trajni proces u kojem vjernik postaje “bogorodica” – onaj koji u svom životu dopušta Duhu Svetom da oblikuje Krista. Biblijska spoznaja (epignosis) nije intelektualno ovladavanje predmetom, već iskustveni odnos. Ona dolazi nakon “poslušnosti vjere”. Ta se spoznaja ne uči u knjigama, nego se stječe iskoračavanjem u poslušnosti vjere i osvjedočenjem u istinitost obećanja Božjih po plodu koji se rađa. “Postati drugi Kristi” (alter Christus), to je krajnji doseg utjelovljenja. Bog je postao čovjekom da bi se čovjek mogao “pobožanstveniti”. Oplijenio je samog sebe kako bismo mi postali njime ispunjeni. Bez te dimenzije, Božić se doista svodi na “slavlje bez Slavljenika”, na običan zimski festival koji pruža trenutnu emocionalnu utjehu, ali ne ostavlja trajni preobražajni trag. Što više, ostavlja iza sebe veću pustoš duha nego je bila prije toga. Imajmo stoga na umu da Riječ Božja nije statična, da je živa i djelatna, no da njezina “životnost” u nama ovisi o našoj raspoloživosti (srca). Teološki aksiomi, ex opere operato i ex opere operantis nas tomu uče. S jedne strane imamo snagu sakramenta kojem ništa ne možemo niti dodati, niti oduzeti, a s druge raspoloženje srca, tj. pripremu onog tko tom sakramentu pristupa. Ispravno shvaćeni čuvaju nas od, s jedne strane preuzetnosti, a s druge škrupuloznosti. Bez vjere se takvo što ne može postići. Ona je ključ i jamstvo da kroz Krista možemo doći do Oca i postati baštinici nebeskih dobara. Po vjeri sve biva moguće, no ne stoga jer ona otključava neku našu skrivenu snagu, nego što otvara vrata dotoku i protoku milosti Božje u nas, a potom i kroz nas do drugih.

Kada se iz Božića ukloni otajstvo utjelovljenja i uprisutnjenja, on prestaje biti zahvat vječnosti u vrijeme i postaje samo još jedan ciklički društveni ritual. Bez Slavljenika – koji nije samo povijesni lik, nego živa Riječ koja traži stan u nama – ostaju samo kulise. Tako umjesto Radosne Vijesti imamo među vjernicima „sentimentalizam“ i ljude koji vole Božić jer ih podsjeća na slatke uspomene iz djetinjstva dok u isto vrijeme bježe od Krista koji donosi mač (razdjeljuje duh od duše) i koji zahtijeva promjenu kursa, obraćenje sa lošeg puta, preobrazbu života. Uz taj „sentiš“ nerijetko se fokus seli na vanjsko blještavilo (svjetla, ukrasi, hrana, darovi) jer je lakše preokupirati se njime, nego dopustiti Riječi da prodre u “tamne kutke” srca i tu se utjelovi. A tu je i pokušaj da se Božić svede na “blagdan dobrote i mira”, što zvuči plemenito, ali je zapravo isprazno ako mir ne dolazi iz pomirenja s Bogom. Tu se humanizam nudi umjesto transcendencije. Iako ga se planski plasira, ipak je takvo što na prvom mjestu plod čovjekovog samozavaravanja da samo svojim snagama (bez upliva milosti Duha) može postati slobodan i postići određenu vrijednost, a samim time i poštovanje, te ući u samodostatnost.

Nasuprot tom stavu događa se Božji dolazak i ulazak ne samo u povijest ljudsku, nego i u život svakog pojedinca. On je došao, on dolazi i on će doći, no ono najvažnije, u ovom trenutku on dolazi (sada, tebi i meni) naći krov (konačište) ispod kojeg će se roditi, kuću u kojoj će se nastaniti. Na tome treba užurbano raditi i u tom smislu je važno „pospremanje kuće“. Nažalost kod većine „uglednih i priznatih“ od svijeta to se ne događa, nego na marginama, kod „siromašnih i malenih“ čije „konačište“ nema veću vrijednost od jedne „štale“, ljudskim parametrima promatrano.

Ukoliko osjećaš da se mali Bo(g)žić ove godine neće dogoditi pod tvojim „krovom“ jer se u ovom vremenu Došašća nisi otvorio sjemenu Riječi, te se ona nije utjelovila u tvom srcu, barem joj se u duhu pokloni i daruj joj svoje srce. VENITE ADOREMUS – DOĐTE, POKLONIMO SE! Reci joj da ti je žao što si propuštao dosadašnje poticaje i da si spreman ubuduće slušati je, o njoj razmatrati i dopustiti joj da te prožme svojom Silom i snagom Duha Svetoga. Vrati se k otajstvu Utjelovljenja tako što ćeš Riječ Božju slušati. Ako pak smatraš da nemaš dovoljno vjere u objavu Riječi znadni da vjera raste slušanjem Riječi. Nad onim riječima Pisma koje te dotaknu zastani i opetovano se vraćaj na njih, stoj na Riječi i ona će ti progovoriti jer je za razliku od ljudske riječi živa i djelotvorna. Na taj način ćeš postići da ne budeš samo promatrač tuđih svjedočanstava koje ćeš sa skepsom promatrati, nego i akter koji se uključio u proces, onaj koji je krenuo Putem.

[Kakva mi korist od toga što se Krist rodio u Betlehemu, ako se ne rodi u mojoj duši danas. Božić je, dakle, trajni proces u kojem vjernik postaje “bogorodica” – onaj koji u svom životu dopušta Duhu Svetom da nas čini kristolikima.] – Eckhart

M. Bušić

25.12.2025.