Svaki put kad pomislim na to, zapanjen sam, gotovo izgubljen pred zagonetkom koja bi trebala biti jednostavna, a ipak mi i dalje izmiče. Volio bih da mogu istinski razumjeti kako je moguće da se toliko ljudi, čitava sela, živahni gradovi, a ponekad i cijele nacije, klanjaju pred jednim čovjekom. Čovjekom koji, nakon detaljnijeg pregleda, ne posjeduje vlastitu snagu, nikakvu stvarnu moć, osim one koja mu je dana. Čovjekom koji ne bi mogao nikome nauditi ako ga ne bi tolerirali, podržavali, opravdavali isti oni ljudi koji trpe njegovu dominaciju.
I tu me ta misao zasljepljuje, poput iznenadnog svjetla: odakle mu sve te oči da nas paze, ako mu ih mi nismo posudili? Kako može znati, kontrolirati, potiskivati, ako ne kroz poglede koji nisu njegovi, već naši? I te ruke koje hvataju, koje oduzimaju, koje kažnjavaju: kako bi mogle biti toliko brojne, tako učinkovite, da nisu bile naoružane našim vlastitim pristankom? Svaki je tiranin, u konačnici, krhko tijelo koje podržava mnoštvo koje ga podržava, često a da toga nije ni svjestan.
I zato se pitam, s čuđenjem koje graniči s nevjericom: zašto? Zašto služimo, kada bi jednostavno prestanak služenja bio dovoljan? Zašto prihvaćamo lance, kada ih nitko zapravo ne drži osim naših ruku? Dovoljno je, osjećam to s gotovo bolnom jasnoćom, biti odlučan da više ne služimo kako bismo povratili slobodu. Mačevi nisu potrebni, niti krvave pobune: sve što je potrebno je čvrsto i kolektivno odbijanje da se potiče ono što nas tlači.
Ipak, ljudi podržavaju tirane. Ne samo iz straha, ne samo zbog eksplicitnog nasilja – koje svakako postoji – već zbog nečeg suptilnijeg i uznemirujućeg: izbora, često nesvjesnog, da se pokoravamo. Navikavamo se na pokornost kao da je to udobna navika, poput glomaznog komada namještaja koji s vremenom čak i prestajemo primjećivati. Prihvaćamo male prednosti, minimalne privilegije, mrvice sigurnosti ili naklonosti, u zamjenu za nešto ogromno: prirodnu slobodu. I tako, dan za danom, sjećanje na slobodu blijedi, postaje apstraktno, gotovo nestvarno, dok se poslušnost čini konkretnom, praktičnom, čak i utješnom.
Tiranin, dakle, ne vlada sam. On je vrhunac piramide ovisnosti, razmjene usluga, tihe suučesništva.
Svi se nadaju imati koristi od mehanizma: neki položaj, neki zaštitu, neki jednostavno iluziju sigurnosti sve dok slušaju. U međuvremenu, sustav se hrani, ne snagom jednoga, već zbrojem žrtava mnogih.
U pravnoj sferi, ova dinamika mi se čini još šokantnijom. Zakon, koji bi trebao biti prepreka arbitrarnoj moći, ponekad postaje njezin najrafiniraniji instrument. Zakoni, stvoreni da zaštite slobodu, iskrivljavaju se kako bi opravdali poslušnost; zakonitost je odvojena od pravde i svedena na puku proceduru. Dakle, ugnjetavanje se više ne predstavlja kao nasilje, već kao norma, građanska dužnost, “legitiman” poredak. A građanin, pretvoren u subjekt, više se ne osjeća kao žrtva, već kao odgovorni kotačić u mehanizmu koji ga nadilazi.
I to je, možda, ono što me najviše obeshrabruje: činjenica da ropstvo nije uvijek nametnuto, već često internalizirano. Neka tiranin ne živi toliko u palači moći, već u svakodnevnoj rezignaciji, u razboritoj tišini, u konformizmu koji preferira spokoj nad istinom.
Zato sam i dalje zapanjen, a istovremeno i nelagodan. Jer razumijem da se sloboda ne oduzima odjednom: ona se daje, malo po malo, minimalnim gestama, naizgled bezazlenim žrtvama. I također razumijem da oslobođenje nije čudesan događaj, već čin savjesti. Dovoljno je prestati posuđivati oči, ruke, glasove. Dovoljno je zapamtiti da nijedna moć nije prirodna osim one koju odlučimo priznati.
Zato budi odlučan da više ne služiš – kažem si, i kažem to kao da je iznenadno otkrivenje – i bit ćeš slobodan. Ne zato što će tiranin pasti silom, već zato što će, lišen našeg pristanka, konačno otkriti svoju najjednostavniju i najkrhkiju istinu: da je ništa bez nas.
S-Restelli izvor
