Moralni nihilizam, također poznat kao etički nihilizam, metaetički je stav koji tvrdi da moral ne postoji kao objektivna stvarnost; stoga ne postoji djelovanje koje je nužno poželjnije od drugog.
Neka razmišljanja o tri autora koji su nedavno bili predmet rasprave: Wittgenstein, Hegel i, naravno, Severino.
Između Wittgensteina i Severina postoji potpuno nesporazum, čak i nesumjerljivost. Kada Severino kaže da Wittgenstein negira samog sebe, on očito ne iznosi psihološku ili stilsku kritiku, već ontološku.
Ako kažete da se ništa ne može reći o biću, već nešto govorite o biću. Wittgensteinova šutnja je, za Severina, maskirana izreka. Ali “upada” li Wittgenstein doista u proturječje? Sa Severinove točke gledišta, da, jer pretpostavlja ništavilo (ono što se ne može reći, ono što “nije činjenica”) i stoga ostaje nihilistički.
Ali Wittgenstein ne želi uspostaviti biće; on želi razriješiti pseudo-probleme. Za njega Severino jednostavno igra drugu jezičnu igru. Stoga to nije spor, već dvije suprotstavljene ideje o tome što je filozofija.
Postoji zajednički korijen s Hegelom, ali odlučujući prijelom. Severino je hegelijanac kada pretpostavlja središnjost logičke nužnosti; u odbacivanju neposrednih podataka; u uvjerenju da istina nije mišljenje već nužna struktura. Ali gdje on radikalno prekida? O postajanju. Za Hegela, postajanje je stvarno; negativno je konstitutivni trenutak bića; proturječje je produktivno. Dok je za filozofa iz Brescije postajanje, shvaćeno kao prijelaz iz ništavila u biće, apsolutna proturječje; negativno ne može djelovati; svako biće je vječno, ono ne postaje. Ovdje Severino u Hegelu vidi vrhunac zapadnog nihilizma, a ne njegovo prevladavanje.
HOP
HOP -portal na Telegramu
