Crkva nije muzej svećenika svetaca nego bolnica skr(u)šenih grešnika
Otvoriti svoje srce u molitvi ne znaČi razumski izgovarati veĆ napamet nauČene molitve, nego doći k svom najboljem Prijatelju i reći mu što ti je na srcu, bilo da je to neki problem koji te mući, bilo radost koja te ispunja.
Više pažnje treba posvetiti procesu nego rezultatu, … više nego o uspjehu, … više o usklađenosti svoje volje s Božjom, nego o vlastitoj svetosti.
Veću brigu treba posvetiti proučavanju i primjeni obećanja Božjih, nego o tome hoće li ta primjena donijeti rezultate. Nažalost kod mnogih je obrnuto jer im rezultat daje čast, potvrdu vrijednosti. Žele se instant rješenja. Na brzinu. Bez poznavanja odgovora na postavljena pitanja o putu i načinu.
Da bi se posvetili procesu potrebna su vjera i odricanje, potreban je fokus, usredotočenost i nada. Traži se posvećenost detaljima, a to podrazumijeva odgovornost. Pa, čak i kad smo sami bolesni mi ne želimo ozdravljenje, nego olakšanje jer ozdravljenje podrazumijeva poznavanje procesa koji je doveo do oboljenja i odluku za procesom koji vodi računa o zdravlju. Mi bismo lijek bez uputa o liječenju.
Mi biismo kršćanstvo bez Riječi…. da Bibliju uzimamo u ruke samo kad brišemo prašinu sa nje. Mi biismo da nam netko da vode žive, a da ne slijedimo Znakove. i ne idemo Putem koji vodi do Zdenca. Više pozornosti treba imati o tome što nam Riječ poručuje kad su u pitanju molitve za tjelesno i nutarnje izliječenje, nego hoće li se ono dogoditi. Posvetiti se procesu znači biti fokusiran na protočnost. Ako o tom vodimo računa rezultati ne mogu izostati. Oni dolaze sami, kao poosljedica.
HOP
