An hour ago
Ogroman broj ljudi ne želi čuti kako je (ne samo kod nas) pojam državnosti odavno mrtvo slovo na papiru i da ne postoje suverene nacionalne politike, odnosno da su predsjednici i premijeri tek obične marionete koje ništa ne odlučuju, osim što preko sustava vrše nadzor nad lokalnom zajednicom, omogućuju donošenje zakona kakvi im se nalože, rasprodaju resurse i izvlače kapital u ruke onih koji su globalno u posjedu 90% istog.
Granice su samo linije na karti, a prave odluke se donose u prostorima u koje javnost nema pristup. Većina država je toliko zadužena kod međunarodnih financijskih institucija ili ovisi o stranim investicijama da je njihov manevarski prostor za samostalnu ekonomsku politiku minimalan. Ovih dana aktualan je slučaj investicije ukrajinskog poduzetnika i njegove kompanije MHP na području Banovine (Petrinja, Sisak, Lekenik) o izgradnji mega-farmi. Radi se o oglednom primjeru sukoba globalnog kapitala s nacionalnim interesom. Dok lokalno stanovništvo strahuje od „ekološke bombe“, tj. od uništenja turizma i ekologije, dio političkih struktura snažno je zagovarao projekt kao “stratešku investiciju”. Klasičan, dakle, primjer na kojem se vidi kako država nastupa kao servis stranog kapitala, dok se otpor građana tretira kao smetnja.
Zakoni se sve češće usklađuju s direktivama EU, UN-a, WTO-a, a što lokalne Sabore često pretvara u “protočne bojlere”. Najveće svjetske korporacije imaju budžete veće od BDP-a mnogih država, što im daje moć da lobiraju (ili ucjenjuju) za zakone koji im odgovaraju. Ljudima je to teško prihvatiti jer bi priznanje faktičkog stanja značilo da je njihov glas na izborima zapravo nebitan. A takvo što rađa osjećajem bespomoćnosti. Lakše je tipovati za svog stranačkog favorita i vjerovati u iluziju da njezin lider ima moć, nego prihvatiti da je on samo “menadžer ispostave” globalnog sustava. S druge strane, sustav i dalje treba državu kao instrument. Netko mora održavati red, naplaćivati poreze i upravljati infrastrukturom kako bi taj kapital mogao nesmetano teći. Stoga će neki treći, oni neutralni, reći kako je i totalitarizam bolji od anarhije, pa će sve samo rezignirano promatrati. Ideje o tome kako takav sustav „srušiti“ nemaju.
Bez obzira na oštru političku retoriku i sukobe na površini (kako lokalnih, onih „ustaško-partizanskih“, tako i američkih i na nutarnjem i na vanjskom planu ili pak blisko-istočnih previranja i ratnih sukoba) „moderna država“ kao takva ipak funkcionira unutar globalističko tehno-menadžerskih okvira. Tako je za mnoge Iran izvan tih okvira (ili pak Rusija), a u stvarnosti je provodio stroge mjere i masovno „cijepljenje“ u skladu s preporukama SZO-a. Iako je vrhovni vođa prvotno (manevarski) zabranio uvoz američkih i britanskih cjepiva, ulazak pod kožu je išao preko ruskog Sputnik V, kineskog Sinopharm, te vlastitog COVIran Barekat-a. S njima su procjepljivani s prve dvije doze, no treća je uslijedila od Pfizer-a. Krajem 2021. digitalni certifikati o „cijepljenju“ postali su obvezni za pristup radnom mjestu, za vojsku, obrazovanje itd. Sav Iran je pokriven s 5G mrežom, a u tijeku je uvođenje i 6G u sklopu vizije razvoja do konca 2026. godine. Zatim, i Iran donosi zakone o kriptovalutama i digitalnom identitetu. Umjesto zabrane u siječnju 2025. izdana je direktiva po kojoj svi moraju imati licencu, a država ima izravan pristup svim podacima i statistikama korisnika. Uveden je i porez na trgovanje kriptovalutama, čime je digitalna imovina potpuno integrirana u državni porezni sustav. “Lokalni nadzor”, dakle, provodi se i u Iranu istim alatima kao svugdje u svijetu. Bez obzira na to tko je na vlasti, tehnološki sustavi za praćenje, digitalna valuta i zdravstveni protokoli potpuno su identični, a to znači da su nacionalne države tek ispostave globalista.
Raketni udari s novim sofisticiranim oružjima se satima unaprijed objavljuju na društvenim mrežama. No, to nije ratovanje. To je predstava za svjetsku javnost i stvaranje iluzije o stvarnom ratu koji „svaki tren samo što nije eskalirao“ i proširio se svijetom. Drugim riječima još jedna u nizu “false flag” (operacija pod lažnom zastavom) sa svrhom postizanja skrivenih ciljeva. Jasno je vidljiva “koreografija sukoba”. Kada se napadi najavljuju satima unaprijed preko diplomatskih kanala ili društvenih mreža, na što drugo to sliči ako ne na kontrolirani kaos!? Svaki ozbiljan vojni analitičar će reći da nema dojam da tu netko nekog želi vojno poraziti. No, većina običnih ljudi će imati konstantan osjećaj “samo što nije započeo 3WW”. Drugim riječima, drži nas se u stanju straha i poslušnosti, a što uveliko olakšava uvođenje restriktivnih zakona i bujanje vojnog proračuna. Potom, svaki “sukob” je prilika za čišćenje onih koji nisu dio političkog duopola, tj. onih koji još uvijek nisu dio “kontrolirane opozicije”. Sve se odvija pod krinkom “nacionalne sigurnosti” i „europskih standarda“ dok se iz dana u dan digitalni obruč steže oko vrata lokalne zajednice. Izraz “false flag” ili “dogovoreni rat” ima posebnu težinu jer strada običan čovjek ili resursi koji se ionako planiraju “resetirati” (kao u Ukrajini gdje se planira “sporazumno” i u isto vrijeme “kompromisno” obnoviti stari khazarski Kaganat na područjima koja se trenutno “čiste” i pripremaju za Building Back Better). Dakle, ovi sukobi su samo vizualni efekti u globalnom kazalištu, dok se iza zavjese provodi ista agenda – digitalizacija, kontrola resursa i ukidanje slobode pojedinca. Rakete su samo buka koja treba zaglušiti sprovođenje Agende ispod radara. Zato, „do not look up“ i ne dijelite sadržaje s novim razaranjima ako ne želite biti „korisne budale“ koje šire „virus straha“.
Zar nije zatvaranje pomorskog Hormuz tjesnaca, kroz koji je obustavljen protok 20% svjetske nafte, direktan udar na cijene goriva u ostatku svijeta, te posljedično i put u još veću inflaciju, odnosno klasičan primjer kako se “lokalni sukob” koristi kao poluga, ekonomski alat, za globalne ekonomske promjene!? Nagli skok cijena energenata opravdava poskupljenje svega, od hrane do transporta, a što preko vještački izazvane inflacije biva udar na ušteđevinu građana i osiromašenje srednjeg društvenog sloja. Ili se samo meni čini da nas time pripremaju na ovisnost o „univerzalnom osobnom dohotku“, a o čemu nas je početkom 2020. izvijestila kanadska opoziciona stranka koja je odbila sudjelovati u sprovedbi Agende koja im je servirana u nadi da će biti njezini dionici. Taj “procureni” dopis koji je kružio kao izvještaj člana Odbora za strateško planiranje opisao je namjerno stvaranje ekonomske nestabilnosti preko lančanih prekida u opskrbi i inflacije energenata, a što bi rezultiralo gubitkom kupovne moći i bankrotima malih poduzetnika. Planirano je bilo uvođenje Univerzalnog temeljnog dohotka (UBI), no ne kao poklon, već kao uvjetovano rješenje za krizu koju bi oni sami stvorili. Taj “osobni dohodak” nije zamišljen kao socijalna pomoć kakvu poznajemo, već kao alat potpune kontrole. U tom scenariju, da bi primao taj novac (koji će biti digitalan – CBDC), mora se imati čist digitalni identitet i odgovarajući “društveni rejting” (poslušnost sustavu). No, da ne duljim, bilo je tu govora i o odricanju prava na privatno vlasništvo, a što je na tragu one poznate WEF krilatice: “Nećeš posjedovati ništa i bit ćeš sretan”. Premijer Kanade Justin Trudeau (2015. – 2025.) javno je to na neizravan način potvrdio govoreći o “Velikom resetu” u rujnu 2020. u svom obraćanju UN-u, te pozvao sve na isti ustvrdivši da je pandemija “prilika za reset”.
Riječ je dakle o pretvaranju građana u „pretplatnike na vlastiti život“. Oni pronicljiviji teološki promatrači procesa na putu k Transhumanizmu odmah su uočili sličnost s jednim od Blaženstava koja je Isus izrekao u svom poznatom Govoru na Gori, a koje kaže: „Blago siromasima duhom. Njihovo je kraljevstvo Božje.“ Oni u toj krilatici vide izokrenutu (parodiranu) sliku kršćanstva. Sustav u tom slučaju biva neka vrst “sekularne imitacije” božanstva koje je „milostivo“ prema svima onima koji mu se u cijelosti izruče. Taj dohodak zapravo bi bio „milost“ koju primaju oni koji se odreknu sebe i navezanosti na materijalno, odnosno svog ega po pitanju pokornosti i podobnosti. Isusovo blaženstvo “Blago siromasima duhom” odnosi se na unutarnju poniznost, nevezanost za ego i potpuno povjerenje u Boga. Nasuprot tome, tehnokratsko “Nećeš posjedovati ništa” nameće prisilno materijalno siromaštvo i ovisnost o sustavu (Cloud-u, korporaciji, državi), dok ego ostaje zarobljen u stalnoj digitalnoj stimulaciji. Kao “pretplatnik na život”, čovjek gubi autonomiju. Sve biva plaćeno poslušnošću sustavu, a to „sve“ podrazumijeva sve od tvoje početne misli i riječi do posjedovanja svog automobila, doma, obitelji, djece … Ideja o „petnaesto-minutnim gradovima na taj način ne postaje mjesto lakšeg života u blagostanju, već moderni „kokošinjac“. (Karakteristike istog nije teško dokučiti uz samo malo mašte.) Ukratko, radi se o potpunoj suprotnosti slobodi koju nudi duhovni put. Jedan čovjeka transformira i oplemenjuje dok ga drugi pretvara u biološki resurs.
Nisu daleko od istine oni koji tvrde da bi sam čovjek bio „rudaren“. Zapravo, to je tehno-ekonomska realnost koja se već događa u sustavu kad čovjek prestaje biti korisnik tehnologije i postaje njezin primarni resurs. Svaki naš pokret, otkucaj srca (preko pametnih satova), klik i lajk kao emocionalna reakcija su “sirovina”. Ti podaci se procesuiraju i pretvaraju u algoritme za predviđanje i kontrolu ponašanja. Naša pažnja i sklonosti tako postaju digitalno zlato današnjice. Uvođenjem digitalnog identiteta i senzora, tvoje tijelo postaje odašiljač. Patent koji je Microsoft prijavio još 2020. godine (kodnog naziva WO2020060606) doslovno opisuje sustav u kojem se kriptovaluta rudari pomoću podataka o tjelesnoj aktivnosti. Tu bi se sad dalo govoriti o unosu nano tehnologije u čovjekov krvotok, no otišli bismo u širinu, a i tema je kojoj se valja zasebno pozabaviti. U svakom slučaju, tvoj biološki napor postaje izravna podloga za generiranje digitalnog novca.
Strah je visokooktansko gorivo za manipulaciju masama. On troši ljudsku kreativnost i slobodnu volju, ostavljajući čovjeka iscrpljenim i podložnim “servisiranju” od strane sustava. Iz te perspektive Transhumanizma završna faza tog rudarenja je trenutak kada se prirodno ljudsko biće potpuno “otvori” za tehnološku integraciju kako bi svaki djelić naše biologije bio povezan na mrežu i podložan naplati ili kontroli. Umjesto da rudarimo zemlju za minerale, sustav sada “rudari” samu srž ljudskog postojanja. To je taj “pretplatnički model” u kojem čovjek više ne posjeduje ni vlastite biološke procese, jer su oni postali dio šireg tehno-ekonomskog protokola. Onaj tko je “siromah duhom” u biblijskom smislu je slobodan jer mu nitko ništa ne može oduzeti dok je u Schwab-ovom on rob budući mu sustav u svakom trenutku može isključiti pristup samom sebi. Riječ je, dakle, o “zamjeni teze” koja omogućuje da se tiranija proda pod krinkom sreće i novog doba. Lako je uočavaju svi oni koji imaju duhovne oči i znaju da zli nema sposobnost stvaranja, nego samo privida stvaranja, tj. imitiranja Boga.
Ako država (ili tehnokratski sustav iznad nje) posjeduje tvoj prihod i može ga ugasiti jednim klikom ako “soliraš” ili ne slijediš najnoviju direktivu, tada suverenitet pojedinca više ne postoji. Inflacija je ovdje metoda “čišćenja terena”, odnosno brisanja ušteđevine i ukidanja gotovine (neovisnosti) kako bi ljudi, dovedeni do ruba egzistencije, sami zatražili “spas” u obliku univerzalnog dohotka i digitalnog okova koji s njim dolazi. Opet, po tko zna koji put pred nas iskrsava formula: Plan – Akcija (stvori Problem) – Reakcija – Rješenje. Npr. kada gorivo postane nepodnošljivo skupo, a cijene nesigurne zbog stalnih sukoba, javnost lakše prihvaća prisilni prijelaz na nove sustave kontrole energije ili npr. digitalne energetske bonove. Dok običan čovjek plaća skuplje gorivo, onih 10% involviranih u sva događanja ostvaruju rekordne profite. Dok se ljudi prepiru po društvenim mrežama okrivljujući jednu od zaraćenih strana, dotle njihove vlastite vlade uvode poreze i mjere koje im dodatno smanjuju standard. Stvoriš, dakle, krizu na terenu, proizvedeš reakcije, a potom donosiš rješenje koje si već imao napisano u skripti, u planeru. Tako i kod ovih najnovijih sukoba na Bliskom Istoku prave mete su ostale zemlje svijeta, njihovo gospodarstvo, financijski sustavi i uspostavljanje kontrole preko dokidanja demokracije i uvođenja tehnokratskog sustava. Kad si u strahu ne propituješ donošenje uredbi, već pristaješ na sve servirano radi “sigurnosti”. Strah tako biva najefikasniji alat za „inženjering pristanka“. Kritičko razmišljanje se povlači pred instinktom za preživljavanjem. U stanju “izvanredne situacije” demokracija se suspenzira. Zakoni koji bi u normalnim okolnostima izazvali masovne prosvjede, sada se donose po hitnom postupku kao “nužne mjere sigurnosti”. Odluke više ne donose izabrani predstavnici na temelju volje naroda, već “stručnjaci” i neizabrana tijela. Odgovornost je skrivena iza „smokvinog lista“. U vrijeme pLandemije ona se krila iza maske znanosti, a danas iza pojmova sigurnost i tehnološka nužnost. Anonimnost i privatno vlasništvo tiho odumiru, no samo do jedne točke kada će se zlo očitovati u svoj svojoj ružnoći tako što će državi omogućiti da ti jednim klikom ograniči potrošnju ako nisi “socijalno odgovoran”. Od tog trenutka za sve koji su se dragovoljno ili iz straha izručili u ruke Bezakoniku nema povratka. No, što je važno znati do tada?
U Marko 13, 7 stoji: “Kad čujete za ratove i glasine o ratovima, ne uznemirujte se! Treba da se to dogodi, ali to još nije svršetak.”
Ovo su izravne Isusove riječi. On ih izgovara u sklopu svog velikog govora o posljednjim vremenima (poznatog kao Eshatološki govor), koji je zabilježen u tri evanđelja (Matej, Marko i Luka). Isus tim riječima odgovara učenicima na njihovo pitanje o tome koji će biti znakovi vremena i kada će se dogoditi korjenite promjene svijeta.
U kontekstu gore rečenog, te se riječi često tumače kao poziv na razboritost i mir, te kao upozorenje kako će se u tom vremenu sukobi i “medijske glasine o ratovima” koristiti kao sredstvo uznemiravanja dok se njihova istinska svrha gubi iz fokusa. Ono ključno dolazi “nakon sukoba i ratova”. Sad za sad se nalazi “iza kulisa”. To je stoga jer se radi o duhovnoj razini, a ne o izvanjskom “spektaklu rata”. Svi ti, dakle, sukobi koje gledamo na vijestima služe kao dimna zavjesa. Dok su oči svijeta uprte u raketne putanje, iza kulisa se tiho redefiniraju društvene okolnosti. Golijat pred kojim danas stojimo nije 3WW, već „sustav“. Svrha sukoba nije vojna pobjeda jednih nad drugima, već pobjeda sustava nad pojedincem, gdje se sloboda mijenja za iluziju sigurnosti. Promotrimo samo objave po portalima i društvenim mrežama, odnosno čime je preokupirana, kako je netko nazva, „mentalna sirotinja“ i vidjet ćemo da se ni 1% ne bavi ovim epskim temama. U Hrvatskom Saboru jedino se par zastupnika iz Mosta usudilo o ovom govoriti u zadnje vrijeme. Dotle su i oni, očito, slušali neke krive savjete o važnosti prokazivanja „korupcije“. Dokazivali su nešto što je i vrapcima na granama odavno jasno.
Vidimo, dakle, kako sve “države” sinkronizirano step by step stupaju istom maršutom. Niti jedna država se ne odlučuje solirati izvan nametnutih narativa, a što je ključni dokaz o nepostojanju nacionalne suverenosti. Da su države uistinu neovisne i suprotstavljene pritiscima sa strane, barem bi se jedna odlučila za potpuno drugačiji put bez digitalnih ID-ova, bez centraliziranog nadzora ili bez sudjelovanja u globalnim zdravstvenim eksperimentima. Umjesto toga, vidimo nevjerojatnu usklađenost i u narativu i u načinu vođenja država. Bilo da je riječ o Kini, SAD-u, Rusiji ili Iranu, svuda se uvode pametni gradovi, 5G/6G mreže i sustavi za prepoznavanje lica. Alati kontrole su univerzalni, neovisno o političkom uređenju. Sve centralne banke svijeta, bez obzira na “neprijateljstva” njihovih vlada, istovremeno idu k ukidanju gotovinskog plaćanja, uvođenju ID-a i CBCD-a, gašenju privatnosti i uvođenju kontroliranog ljudskog ponašanja kroz potrošnju. Iako se javno svađaju oko granica, sve one koriste iste termine: “održivi razvoj”, “digitalna transformacija” i “sigurnost”. To je rječnik globalne uprave koji lokalni lideri samo prevode na svoj jezik. Heretik si i neznalica ako im se suprotstavljaš. Zapravo je ta sinkronizacija dokaz o odsustvu propitivanja i samostalnog zaključivanja, a to znači i odsustvo istinskog znanja. Da bi bio tehnokrata ne treba ti znanje i sposobnost, nego samo podobnost. Što više, ukoliko si onaj koji je sposoban, onaj koji zna i koji propituje to si nepoželjniji. Stoga su tehnokrate poput postrojene vojske. Ovo (sinkronizirano) “stupanje u korak” više ne nalikuje na razgranatu hobotnicu, već na strukturiranu i dobro usklađenu „armiju“. Ne radi se više o seriji slučajnosti, već o provođenju kontinuiranog globalnog plana u svim segmentima društva u kojem su nacionalne zastave samo scenografija koja treba spriječiti ljude da shvate kako su svi zatvorenici istog sustava. Onaj tko pokuša “solirati” ili pružiti stvarni otpor biva eliminiran, bilo ekonomskim putem, bilo kroz “revolucije” ili izravne intervencije, što samo potvrđuje tvrdnje o marionetskoj prirodi današnjih lidera. No, ne samo njih, već i sviju koji čine sustav ili od njega direktno ili posredno ovise.
Preostaje još jedino „vojska malenih“, od koje je velik broj još uvijek „mentalno osiromašen“ zbog velikog utjecaja medijske propagande koja vjerno slijedi naputke o plasiranju iluzionističkih slika, ali uskoro će se i to promijeniti. No, to je tema koja sad za sad nije za širu javnost. Dotaknimo se stoga samo nekoliko njezinih točaka koje se sumiraju u ovoj: Ona, ta „vojska malenih“, će pobijediti!
Ako je sustav tehnokratski, digitalni i globalno sinkroniziran, tj. zatvoren sa svih strana (ekonomski, medijski i zakonski), onda se logično nameće zaključak da se on ne može urušiti “iznutra” istim tim alatima. No, postoji ono koje ćemo ovom prilikom nazvati „nepredviđeni faktor“. Oni koji imaju oči i uši shvatit će o čemu govorim. Biti će to trenutak koji tehnokracija ne može hakirati, cenzurirati niti oporezovati. Dok oni grade sustav temeljen na potpunoj vanjskoj kontroli (5G, CBDC, digitalni ID) kako bi u konačnici ovladali sviješću pojedinca dovoljno je da se dogodi “nešto” što će u trenu ukloniti strah i utjecati na buđenje tih „malenih“ pa da se cijela pozornica, bez obzira na svu tehnologiju i moć, u sekundi uruši. Bio bi to trenutak u kojem strah, kao njihovo glavno gorivo, jednostavno prestaje raditi i oni se nađu u bezizlaznoj situaciji paralizirani od straha, tj. radi svega onog što su radili zadnjih desetljeća.
No, nebismo bili fer ako na kraju ipak ne bi rekli: „Milosrđe je Božje najveći izraz Pravednosti.“ Ovo važi za sve, pa i za njih. Naravno, uvjet je ponizno priznanje grijeha i pouzdanje u oproštenje ukoliko uzvjeruju da je ono veće od zla koje su nanosili drugima. Sustav potiče oholost, osjećaj svemoći i kontrolu, dok milosrđe traži priznanje vlastite malenosti i ovisnosti o nečem većem od tehnologije. Čak i najmoćniji arhitekti ovog sustava imaju tu “izlaznu kartu” ako odluče prestati “rudariti” tuđu nesreću i potraže oproštenje. No, prije toga trebaju shvatiti da je omnipotentni osjećaj nedodirljivosti koja kaže: Ne, nema istrage! (Ps10) zapravo jama iskopana ispod vlastitih nogu, te da je istinska veličina u „malenosti“ pred Stvoriteljem, a ne pred stvorenjem koje te k tomu još i ne doživljava kao osobu, već kao „resurs“.
Dok Isus obećava slobodu i vječnost, transhumanistička agenda obećava “vječni život” kroz prijenos svijesti u računalo (upload) i “raj” kroz virtualnu stvarnost (Metaverse). To je pokušaj stvaranja raja bez Boga, gdje je jedini gospodar onaj koji drži servere. A i on kao takav je također marioneta u rukama onog koji je još u Edenu prvim ljudima nudio viziju veću od one koju je Bog izrekao u svojim obećanjima, nudeći čovjeku na raspolaganje sve osim prava koje on ima kao Stvoritelj i koje ga čine Bogom, Počelom, Bitkom, Logosom … po kojem je sve nastalo.
Živimo na kraju jednog vremena koje se ozbiljno razlikuje od minulih stoljeća. Razvrstavanje na one koji ljube istinu i one koji povjerovaše laži biva “ovdje i sada”, te će biti okončano pečaćenjem jednih, no ne i svih. Nakon što ono završi neće biti prilike za popravni kao kad se čovjek suočen sa životnim zidom na koncu života pokajao. Ukoliko ne dođe do njihovog obraćenja prije u danima Velike nevolje biti će oni koji će proklinjati i huliti na Boga čak i onda kad budu padati gromade od leda veličine talenta (30-50 kg) ili pak kad se pojave bolni čirevi na tijelu svakog onog tko prihvati „Žig Zvijeri“ (Otk 13,17) da bi mogao kupovati i prodavati.
„Žig Zvijeri” danas više nije daleka metafora. To više nije pitanje tehnologije (ona je tu) već pitanje vjernosti. Ako je milosrđe Božje najveći izraz pravednosti, onda je odbijanje tog milosrđa usred najočitijih dokaza propasti ljudskih tvorevina vrhunac tragedije. To je grijeh protiv Duha Svetog koji se ne oprašta jer se ne može oprostiti (Matej 12, 31-32). To nije grijeh koji Bog ne želi oprostiti zbog neke svoje ograničenosti, već grijeh koji se ne može oprostiti jer je sam čovjek srušio most preko kojeg oprost dolazi. To je taj tragični paradoks. Vrata milosrđa su širom otvorena, ali sustav (Zvijer sa čeličnim zubima o kojoj govori Otkrivenje) potiče ljude da radije izaberu uništenje nego što će proći kroz Vrata milosrđa. Nemojmo stoga živjeti u iluziji da će nam njihova obećanja donijeti dobro. Ta su obećanja samo udica. Povijest i duhovna logika nas uče da sustav koji se temelji na kontroli, dugu i strahu ne može ponuditi slobodu, već samo njezinu imitaciju.
Živjeti bez iluzija znači prepoznati da “sigurnost” koju nude dolazi po cijenu gubitka suvereniteta, a u konačnici i duše. “Napredak” koji obećavaju zapravo znači svođenje čovjeka na biološki podatak i smještanje u datoteku. Ne budimo stoga “pretplatnici” u njihovom tehnokratskom kazalištu. Kada se razbije iluzija, ostaje trijezna spoznaja da se stvarni mir i dobro ne dobivaju dekretima odozgo, niti kroz digitalne novčanike, već kroz očuvanje unutarnje slobode i vjernosti Istini.
Oni koji ljube Istinu više ne mogu biti kupljeni obećanjima onih koji “povjerovaše laži”. To je ta točka preokreta kada njihova moć, unatoč svim sredstvima moći i kapitala prestaje djelovati na pojedinca koji je prozreo igru, a potom i svladao strah od njihovih Golijata. Za njihovo rušenje dovoljno je onih “pet Davidovih kamenčića”.
M.Bušić , 09.03.2026.
