Hrvatska Karlovačka arhiepiskopija ili modernije rečeno Hrvatska pravoslavna crkva, postojala je kao autokefalna pravoslavna crkva Hrvatskog kraljevstva u razdoblju 1707. – 1920. Njoj je namjenjeno čak pet saborskih odluka i dva zakona samo u 19. st. Zadnji je onaj iz 1887. koji ima naziv Zakon o grčko-istočnoj (pravoslavnoj) crkvi i ćirilićnom pismu.
Niti je riječ o SPC niti je riječ o srpskom jeziku. Zakom u članku 2. propisuje da će ta hrvatska crkva dobivati novac iz hrvatskog državnog proračuna, dakle Hrvatska je izravno financirala gradnju crkava.
Za vrijeme postojanja te crkve u Trojednom kraljevstvu Srba nema, nema niti Srbije jer je ona dio Osmanskog carstva. Znači niti pravoslavna crkva, koja je tamo postojala
nije bila srpska jer država nije Srbija nego Turska. Godine 1879. na Berlinskom kongresu Srbija dobija nezavisnost od Osmanskog carstva, ali na temelju članka 37. Berlinskog ugovora postaje vazal Austro-Ugarskog carstva i potpisana je tzv. Tajna konvencija, koja ostaje na snazi do 1903. godine. Kad znamo da vazal nije vlasnik možemo zaključiti da ništa u Srbiji nije srpsko nego pripada sizerenu, A-U carstvu, čiji je sastavni dio Hrvatsko kraljevstvo, dakle Srbija je (neposredno) Hrvatski vazal. Kako nije moguće da kod sizerena postoji neka institucija od vazala, na primjer neka srpska crkva, tako to nije ni postojalo.
Skoro 100 % sadašnje pravoslavne imovine u RH izgrađeno je za vrijeme postojanja hrvatske Karlovačke arhiepiskopije.
ORIGINALNI ZAPIS EPISKOPA “Hrvatske Grčko-iztočne crkve”
Episkop gornjekarlovački Teofan Živković (1874. – 1890.), u svome otvorenom pismu 1877. navodi: “Srbske narodnosti političke ovdje u Hrvatskoj nema… ni osobite srbske vjere; dakle ovdašnjim grčko-istočnjacima osobitog imena kakvog ni po jednoj ni po drugoj nema. Naime, po § 1, II. dijela previšnjeg reskripta od 10. VIII. 1868. (objavljenog u Sborniku zakona i naredaba valjanih za kraljevine Hrvatsku i Slavoniju god. 1868, kom. VI. br. 18) crkvene općine imale su se zakonito zvati “Grčko-istočna mjestna crkvena općina”, a one u Karlovcu pod nadzorom konsistorija plaškog i kr. Zemaljske vlade u Zagrebu nadjela si je samovoljno u mjesnome statutu naslov: ‘srbske pravoslavne mjestne općine u Karlovcu’”[1].
Episkop Teofan Živković bio je episkop Gornjekarlovački (sada je sjedište te eparhije u Karlovcu) u hrvatskoj Karlovačkoj arhiepiskopiji i njemu je tada bio podređen i Zagreb[2].
„Kapela Svete Margarete prodata je 1794. pravoslavnim, u to vreme grčkim pripadnicima, koji su tada kao trgovci i novčari boravili u Zagrebu. Kad Grka više nije bilo, crkva je počela služiti pravoslavnim Srbima. Od 1848. zagrebačka pravoslavna crkvena opština dobija prefiks srpska.”[3]
“Godine 1867. naziv „srpska“ i službeno ulazi u naziv crkvene općine u Zagrebu na temelju odluke same općine”[4].
Navedeni tekst iz hrvatske Wikipedije, preuzet je sa službenoj stranici tzv. SPC u Hrvatskoj i sadrži više netočnosti.
1. Što se je dogodilo s onim Grcima, koji su crkvu kupili, a nestali su? Gdje su nestali ili su njihovi nasljednici s vremenom postali Srbi?
2. Nije jasno o kojim Srbima je riječ, a koji su počeli koristiti tu crkvu kad znamo da u Trojednoj kraljevini Hrvatska Slavonija i Dalmacija Srba nije bilo.
3. Na koji način je “crkvena opština dobila prefiks srpska” i postoji li dokument Crkve, koji potvrđuje tog prefiksa? Naravno da ne! Dobila je prefiks srpska na isti način kao i ona u Karlovcu – nezakonito i nekanonski što potvrđuje i episkop Teofan Živković. Tadašnji zakon nije dozvoljavao mjesnim odborima donošenje odluke vezane za naziv crkvenih općina. „Reagirale su zagrebačke gradske vlasti sredinom 1899., izdavši (pravoslavnoj crkvenoj – op.a.) općini „Uredovnu svjedodžbu“, kojom se potvrđuje da su 1.) srpska grčko-istočna crkvena općina 2.) srpsko-pravoslavna crkvena školska općina 3.) grčko-pravoslavna crkvena općina u Zagrebu i 4.) srpska pravoslavna crkvena opština, „jedna te ista moralna osoba identična sa po zakonu postojećom grčko-istočnom mjestnom crkvenom općinom u Zagrebu, koji je prema §1 najvišeg reskripta od 16. kolovoza 1868. jedini zakoniti i službeni naziv kojim se navedena moralna osoba služiti smije.“[5]
Znači po toj se odluci mora koristiti naziv ”Grčko – iztočna mjestna općina u Zagrebu”!
Isto vrijedi i za onu u Karlovcu kao i za sve ostale crkvene općine u Hrvatskoj jer je to tada propisao zakon.
Novostvorena crkva 1920. u Kraljevini SHS preuzima na korištenje svu pravoslavnu imovinu u novoj državi, ali ne dobija vlasništvo. Ista se stvar nastavlja i u SFRJ.
MEMORANDUM SANU 2
MEMORANDUM SANU 2 u svom djelu o Hrvatskoj kaže da se SPC mora upisivati na pravoslavnu crkvenu imovinu u Hrvatskoj i na ovaj način potvrđuje da SPC nikad prije nije imala svoju imovinu u Hrvatskoj. Zašto bi se ona sada upisivala ako je to od početka njena imovina.
HRVATSKI SUDOVI
Pravnici pa tako i sudci ne moraju biti stručnjaci za crkvenu povijest ili crkveno pravo, stoga njima ne smije biti bitno što piše u crkvenim kanonima ili u pseudo povijesnom izlaganju nekog episkopa SPC[6], ali kao stručnjaci za pravo moraju istražiti kakvo je bilo nekadašnje zakonodavstvo i komu je pravoslavna crkvena imovina pripadala i sebi razjasniti kako to da je „SPC oduvijek u Hrvatskoj” pa je tako i sva imovina „njena”, ali onda traži da joj se vlasništvo na neku imovinu upiše tek godine 2010.ili 2026.?
Ili se možda nezakonitim radnjama ipak može doći do zakonitog rezultata?
HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR
[1] Otvoreno pismo u časopisu Obzor iz 1877.
[2] Zagrebačka eparhija SPC osnovana je tek 1931.
[3] https://sh.wikipedia.org/wiki/Saborna_crkva_u_Zagrebu
[4] https://orthodoxhr.wordpress.com/2022/06/20/etnicki-sastav-pravoslavne-zajednice-u-zagrebu-prije-1918-g/
[5] Ova odluka postoji u arhivu Grada Zagreba.
[6] Kao što je to bilo kad se je SPC uknjižila na Preobražensku crkvu 2010 g.
