Nas koji smo radili u odgoju i obrazovanju 1971. godine su zbog podrške Savki Dabčević Kučar i Miki Tripalu Šuvarove komisije za ispitivanje moralno političke podobnosti proglasile nepodobnim za rad u odgoju i obrazovanju. Nakon toga nismo mogli dobiti posao u obrazovanju i napredovati u poslu. Živjeli smo pod stalnim psihičkim stresom nadzirani doušnicima Udbe i Kosa. Savku Dabčević Kučar i Antu Miku Tripala podoficiri i oficiri JNA nazivali su ustašama. To sam morao slušati 1976. godine u Kerestincu tri dana tijekom boravka u kasarni za vrijeme bolesti zločinca diktatora Josipa Broza Tita. Andrej Plenković i Zoran Milanović su nas vratili pedeset godina unatrag. Naše su supruge i/ili muževi i djeca ispaštali zbog našeg navodnog nacionalizma. Slali su naše sinove na “prevaspitavanje” na služenje vojnog roka ratnom zločincu Ratku Mladiću u Štip, tada pukovniku zločinačke i okupatorske JNA, a sinove crvene buržoazije u Titovu gardu ili su oslobođeni potvrdama kao sin “vojne lekarke i majora Kosa” Andrej Plenković = “Anemija”. U zločinačkoj i okupatorskoj JNA primitivni razvodnici, desetari, podoficiri, pretežno srpske etničke pripadnosti, zlostavljali su i ponižavali naše sinove, a neki od njih danas pate od posttraumatskog stresnog poremećaja. Mog su sina Eduarda, kadetskog prvaka Zagreba u šahu poslali u Štip 1988. godine nakon što je završilo natjecanje II. Savezne lige u šahu početkom rujna na kojemu je nastupio za Šahovski klub Mladost na prvoj omladinskoj ploči postigavši najbolji rezultat od svih omladinaca na tom natjecanju.
Srdačan pozdrav Edo Zenzerović
KRONIKA JEDNOG LICEMJERJA: Gdje su nestali „borci za radnička prava“ kad su Tomaševićevi radnici ostali na cjedilu?
Hrvatski medijski i politički prostor navikao je na selektivan sluh samozvanih ljevičarskih elita, ali slučaj aktualnog administrativnog i komunalnog kaosa u Zagrebu pod vodstvom Tomislava Tomaševića srušio je i posljednje iluzije o dosljednosti. Dok gradski sustavi pucaju po šavovima, a radnici traže ono što ih pripada, svjedočimo fenomenu političke amnezije kakva se rijetko viđa. Oni koji su godinama gradili karijere na moraliziranju, navodnoj brizi za „mali gradski kotačić“ i radnička prava, danas su zaronili u duboku, zaglušujuću tišinu.
Vrijeme je da se crno na bijelo podsjetimo što su ti isti ljudi govorili jučer, a što rade to jest, što NE rade danas kada njihov politički saveznik Tomašević gazi radničku klasu u vlastitom dvorištu.
Katarina Peović: Od „borbe za kvote“ do strateškog zamuckivanja
Pogledajmo arhivu. Katarina Peović, bivša saborska zastupnica i perjanica radničke retorike, godinama je punila medijske stupce i saborske klupe zapaljivim govorima o zaštiti radnika. Sjetimo se njezinih istupa u kojima je žestoko problematizirala položaj i domaćih i stranih radnika, tražeći povratak stroge regulacije i kvota, uzvikujući kako se država i sustav moraju okrenuti dostojanstvu onih koji žive od svoga rada.
A što se događa danas? Kada su radnici u Zagrebu istom onom gradu kojim upravlja platforma Možemo! dovedeni na rub egzistencije, kada se komunalni radnici bore za zrak, a Tomaševićeva administracija se ponaša s visoka, od Katarine Peović nema ni trasa ni glasa. Nema dramatičnih saborskih presica, nema statusa, nema poziva na barikade.
Jasna poruka izbija na površinu: radnička prava su dobra i iskoristiva samo onda kada se njima mogu tući politički oponenti na nacionalnoj razini. Čim plamen nepravde zahvati dvorište zeleno-lijeve zagrebačke kasti, radnik prestaje biti čovjek, a postaje nepoželjna tema.
Slučaj Rada Borić i Možemo! kasta: Izborni marketinški papir vs. surova zagrebačka realnost
Idemo korak dalje, na same izvore platforme Možemo! i njihove europske, ali i domaće manifeste. Sjetimo se programskih dokumenata i lica poput Rade Borić, koja su biračima prodavala ideju socijalne pravde i europeizma. U njihovim službenim dokumentima (primjerice, platformama za europske izbore) jasno su crtana crvena slova o potrebi za „snažnijom zakonskom regulativom koja bi osigurala dostojanstvene minimalne plaće i spriječila siromaštvo zaposlenih osoba“. Puna su im usta bila europskih standarda, socijalne osjetljivosti i pravedne raspodjele bogatstva.
A kakva je praksa na terenu u Zagrebu? Ista ta Rada Borić i njezina družina, koja je s punim ustima socijalne demagogije dolazila na vlast, danas nijemo promatra kako gradonačelnik kojeg su postavili na tron ignorira probleme onih bez kojih bi grad stao u jednom danu. Nema ni traga onoj silnoj brizi za „dostojanstvenu minimalnu plaću“ kada komunalni radnici i gradske službe klecaju pod teretom inflacije i nesposobnog upravljanja. Dok se u uredima gradske uprave raspravlja o ideološkim projektima i raspodjeli fotelja, radnik na ulici može samo plakati nad svojim platnim listićem. Licemjerje je doseglo vrhunac: propovijedati socijalnu pravdu u teoriji, dok u praksi provodilo čisti tehnokratski autokratski model.
Selektivna empatija: Za imigrante na barikadama, za domaće radnike cenzura i muk
Najgori dio ove političke farsa jest moralna selektivnost. Kada je trebalo braniti uvoz strane radne snage i prava imigranata pod parolom globalne solidarnosti ista ova ekipa bila je spremna vezati se lisicama za ograde institucija. Tada se vikalo za svakog radnika, bez obzira odakle dolazi.
Ali kada ti isti strani radnici voze tramvaje sumnjivim uvjetima ili kada domaći zagrebački radnik zatraži kruh i pravdu, nastaje muk. Nema više ni solidarnosti ni megafona. Zašto? Zato što bi svaka obrana radnika u Zagrebu značila direktan napad na Tomislava Tomaševića. Njihova ideološka lojalnost šefu grada očito je puno jača od bilo kakve stvarne brige za ljudsko dostojanstvo.
Kao mladi aktivist i poduzetnik poručujem dosta je farsa i lažnog morala!
Kao čovjek koji na svojoj koži svakodnevno osjeti što znači raditi, stvarati, voditi posao i boriti se u ovome sustavu, ne mogu i neću šutjeti pred ovim prijetvornim teatrom. Godinama nam prodaju maglu o nekakvoj socijalnoj osjetljivosti, a čim im se vlastita metropola nađe pred zidom, skrivaju se iza floskula i prebacuju krivnju.
Mi mladi nemamo više vremena za njihove ideološke igrice i lažni aktivizam s kojim su došli na fotelje. Lako je glumiti revolucionare dok rušiš tuđe, a kad sam zavladaš, pretvoriš se u hladnog tehnokrata koji radnika gleda s visoka. Licemjerje je ogoljeno do kraja: radnici u Zagrebu nisu im ništa drugo nego potrošna roba i moneta za potkusurivanje. Vrijeme je da se prestanu skrivati iza fraza i da konačno odgovore narodnim ulicama gdje su sada kada gori pod nogama onima koji ovaj grad drže na životu?
Maske su vam pale, narod više nije slijep
Ovaj slučaj ogolio je pravu istinu o takozvanoj „progressivnoj“ ljevici u Hrvatskoj. Radnička klasa za njih nikada nije bila cilj sam po sebi, već najobičniji jednokratni rekvizit za skupljanje jeftinih političkih bodova. Dok su bili u opoziciji, pljuvali su po svakome tko je gazio radnika. Sada, kada sami gaze radnike, vade se na birokraciju, prebacuju lopticu na druge i glume da se ništa ne događa.
Gospodo aktivisti, maske su zauvijek pale. Narod i radnici u Zagrebu vide tko se bori za njihovu koricu kruha, a tko ih koristi samo kao monetu za potkusurivanje. Račun za ovo licemjerje naplatit će vam se s kamatama i to vrlo brzo.
