Vruć i težak ljetni dan, pun sparine ne nekoga nemira. Svi su pomalo nervozni jer dugo već kiše nema, a rekli su padat će, samo nam lažu čijem od prolaznika. Pet je do dvanaest put me vodi od zapada prema istoku grada Zagreba. Djeca su pošla u školu, Bogu hvala da nema više radova na cesti, već su dodijali i Bogu i narodu. Kad odjedanput zastoj netom prije ulaska u podvožnjak na Trešnjevci kod zapaljenoga vjesnika. Što je da ponovo, zar im nije bilo dosta što su cijelo ljeto bušili po zagrebačkim cestama. Nema mi druge već naoružati se sa strpljenjem premda ga je sve manje u zadnje vrijeme. Tiho vozim niz cestu, svi smo prestrojeni na lijevu traku dok je na desnoj traci malo poveća grupa momaka, nešto radi na cesti. Što sam bliže sve mi je jasnije, murali svi do jedno išarani. Murali s hrvatskim nacionalnim obiteljima, grbovi hrvatskih brigada iz domovinskog rata i sve ono s čime smo se ponosilo netko je prešarao i devastirao.
Bože što smo ti skrivili što se ovo u Hrvatskoj događa, kao branitelju nije mi baš svejedno da netko naše svetinje dira. Pokušavam preko par izvora saznati tko su ti neradnici koji su u gluho doba noći radili kada normalan svijet spava. Na kraju dolazim do nekih informacija, da iza svega stoji Antifa. Bit će mladi partizani tek učlanjeni u savez komunista pa se moraju dokazivati. Vozim dalje i sam sa sobom pričam. Bože što se to nama događa, tvoj sin naš Gospodin Isus kaže da vi Oče radite non stop. Ako je tako zašto si dozvolio ovim huliganima da devastiraju podvožnjak, a znaš i da sumnjamo da je netko od istih zapalio zgradu Vjesnika. Opet tišina ništa mi ne odgovara. Znam Bog je Bog Otac svima pa i onim poganima.
Vozim se i dalje prema istok a nemir mi ne da mira pa se pitam zašto ti partizani toliko mrze sve što je hrvatsko. Kao nekim algoritmom mozak mi plete mrežu poveznica. Znam pouzdano da riječ partizan znači neku vrstu otpora, neku vrstu gerilskoga ratovanja. Samo mi nije jasno čemu se oni to odupiru ako ne hrvatskoj državi. Misli me vode duboko u povijest drugoga svjetskoga rata kada su izlazili iz šume i radili diverzije po tračnicama vlakova. Kao nekim brzim algoritmom misli mi stvaraju sliku našega vremena. Ako su se vratili partizani mogle bi biti još češće diverzije i po gradu Zagrebu s obzirom na to da su iz šume izašli 45 i zauzeli smo središte grada Zagreba. Što ako im padne na pamet da kao i njihovi prethodnici naprave diverzije na zagrebačkim tramvajima. Što ako recimo ubace samo par kamenčića u tračnice dok skreću u jedno stranu, u tom slučaju bi “ustaški” tramvaj mogao iskočiti iz tračnica i pobiti sve ustaše u njemu. Ustaški tramvaj vam je onaj što ima šoferšajbu u obliku slova “U”.
Težak mi je ovaj dan ne da mi se više razmišljati, o čemu god d razmišljam sve crne misli, sve na kraju mi završi po zlu, bit će da je to od ove vrućine i sparine. Bit će valja bolje ako sutra padne kiša pa sapere smeće sa zagrebačkih ulica. Kada bolje razmislim ne bi bila loša ni oluja, boje bi sve to očistila pa bi nam jesen bila kao u raju.
