Pogledati njemački dokumentarni film “Ubojstvo u Titovo ime – tajna odreda smrti u Njemačkoj” znači suočiti se
sa crnom stranom bivše Jugoslavije. Kao što su autori i napomenuli u intervjuu, zapad je na komunizam u Jugoslaviji gledao kao na“ light verziju komunizma“, iako se u stvari radilo o diktatorskom režimu strahovlade i jednoumlja u kojem je bilo sankcionirano svako drugačije političko mišljenje ili stav, ne samo kaznom i Golim otokom, već nerijetko i ubojstvom. Film su zajednički producirale televizije BR i DW, a autori su mu novinari Philipp Grüll i Frank Hofmann. Dokumentarac je nastao kao plod višegodišnjeg istraživanja, a sniman je na lokacijama u Njemačkoj, Austriji, Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i Srbiji. To je prvi njemački dokumentarni film o vjerojatno najduljoj seriji ubojstava u njemačkoj povijesti nakon 2. svjetskog rata, u kojoj su agenti jugoslavenske tajne policije na njemačkom tlu likvidirali najmanje 29 Hrvata, političkih emigranata. Film rasvjetljuje mračne tajne agenata UDBE, špijuna, dvostrukih špijuna, a sve je potkrijepljeno arhivskim dokumentima, dnevnicima praćenja te izjavama bivših čelnika i špijuna UDBE. Okosnica i lajtmotiv filma je Robert Zagajski, sin ubijenog Đure Zagajskog, koji istražuje istinu o ubojstvu svog oca. Bivši članovi njemačke savezne vlade, Gerhart Baum, ministar unutarnjih poslova i Klaus von Dohnanyi, državni tajnik u ministarstvu vanjskih poslova, prvi put iznose u javnost da je Bonn još od kraja sedamdesetih bio potpuno svjestan činjenice da je UDBA na tlu Njemačke počinila brojna ubojstva, ali da se s tim nije izlazilo u javnost kako se ne bi naljutilo jugoslavenski državni vrh, strateškog partnera za vrijeme Hladnog rata. Štoviše, potvrđeno je da su se agenti obje države redovito sastajali i izmjenjivali informacije u Beogradu. Film obiluje mnoštvom ekskluzivnih izjava i dokumenata te nas suočava s tragedijom koja je zadesila bar trideset, a vjerojatno i mnogo više obitelji koje do dana današnjeg nisu dobile odgovor zbog čega su njihovi očevi, sinovi i braća likvidirani prvenstveno u Njemačkoj i Bavarskoj, a i u mnogim drugim zemljama u koje su Hrvati, te ostali neistomišljenici jugokomunizma emigrirali. Epilog svemu dati će suđenja Mustaču i Perkoviću.
Problem izostale političke lustracije u novonastaloj samostalnoj državi Hrvatskoj izranja nakon gledanja ovog filma kao osnovni problem zbog kojega Hrvatska ne može krenuti naprijed, zbog kojega se Hrvatska u zadnjih nekoliko desetljeća nakon Domovinskog rata ukopala na mjestu, zadržavajući istu političku garnituru vlasti koja je vladala i ubijala svoje protivnike, mahom domoljubne Hrvate. Njemački novinarski i autorski dvojac ovoga filma jasno ukazuje na taj problem, uspoređujući Hrvatsku s ostalim zemljama tzv. mirne tranzicije. Kao dokaz se samo po sebi nameće duboka i direktna povezanost hrvatskih političkih čelnika s politikom bivše Jugoslavije, kao npr. donedavnog predsjednika Hrvatske Ive Josipovića koji je tijekom dugog snimanja filma i prikupljanja dokaza opetovano odbio dati intervju za ovaj film, odnosno izbjegao sudjelovanje u njemu. Činjenica o tome kako je hrvatska vlada na sve načine htjela izbjeći izručenje Perkovića Njemačkoj dodatno učvršćuje ovu tezu. Zbog čega se vlada današnje Hrvatske toliko boji otkrivanja i potpunog rasvjetljavanja ubojstava UDBE, tajne službe pokojne države? Zbog toga što UDBA, u drugom ustroju, ali istog mentalnog sklopa i ubojitog cilja još uvijek postoji. Zbog toga što je u Hrvatskoj izostala politička lustracija kojom bi se zauvijek prekinula komunistička, projugoslavenska crvena krvava nit, ista ona koju je Domovinski rat naizgled prekinuo, ali ne i sasvim iskorijenio. Osim što su nosioci te crvene niti očito dugovjeki, njihovi politički potomci nastavljaju uporno rovarenje na štetu današnje Hrvatske, zauzevši zahvaljujući izostanku svake lustracije visoka mjesta u samoj vladi naše države. Sramotno je da se vlastitim snagama niti četvrt stoljeća poslije Domovinskog rata nismo bili u stanju suočiti se s njima i onemogućiti ih u njihovom dobro organiziranom djelovanju, pa na ovom mjestu posebnu hvalu izričem hrabrim njemačkim novinarima koji su ovim svojim nadasve napetim dokumentarnim filmom pomogli i hrvatskoj javnosti rasvijetliti mračne tajne propale Jugoslavije koja se hranila krvlju hrvatskih domoljuba. Krajnje je vrijeme da počnemo čistiti vlastito dvorište!
Ingrid Runtić
