Nazor: Kad prestanemo slaviti pobjedonosnu Oluju, više nećemo imati svoju državu

0
1474
nazorNa svima nama je da, posebice kroz obrazovni sustav, značaj Oluje i Domovinskog rata objasnimo djeci

Uoči 20. godišnjice akcije Oluja o njezinom značenju te znanstvenom pristupu šireg konteksta okolnosti u kojima je ta vojna operacija poduzeta, kao i pogledu na Domovinski rat nakon dva desetljeća, naš je sugovornik bio Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata.

Kako biste s 20-godišnje vremenske distance definirali Oluju?

– Pobjeda hrvatskih snaga u Oluji jedan je od najvažnijih događaja u hrvatskoj povijesti jer je njome osigurana sloboda njezinih građana i razvoj Republike Hrvatske te teritorijalna cjelovitost i opstanak u međunarodno priznatim granicama. Naime, nakon pobjede hrvatskih snaga u Oluji vodstvu pobunjenih Srba u Hrvatskoj i srbijanskom vodstvu u Beogradu postalo je jasno da Hrvatsku vojsku ne mogu spriječiti u pokušaju oslobađanja preostalog okupiranog područja Hrvatskog Podunavlja. Izvori srpske provenijencije potvrđuju spomenuto. Tako je operacijom Oluja, uz pobjedonosne operacije hrvatskih snaga u BiH u rujnu i listopadu 1995. – Maestral-1 i Južni potez, omogućena i mirna reintegracija Hrvatskog podunavlja jer su se srpske vlasti na tom području ‘urazumile’ tek nakon vojnih poraza. Na svima nama je da, posebice kroz obrazovni sustav, značaj Oluje i Domovinskog rata u hrvatskoj povijesti objasnimo našoj djeci, koja trebaju osjetiti i zašto pripadnici pobjedničkih oružanih snaga RH s ponosom govore o Domovinskom ratu kao najsjajnijem razdoblju hrvatske povijesti.

Kronologija Oluje

Koliko je vojnika i postrojbi sudjelovalo u toj operaciji, kada je ona točno započela, a kada završila, koliko je bilo poginulih, a koliko ranjenih hrvatskih vojnika?

– Operacija Oluja započela je u 5 sati 4. kolovoza 1995. na svim smjerovima napada duž 630 kilometara duge bojišnice, osim na smjeru napada 1. gbr u sastavu ZP-a Gospić, na kojem je napad započeo prema planu u 6 sati. Službeno je završila do 7. kolovoza u 18 sati, iako je oslobađanje do tada okupiranih područja trajalo do 10. kolovoza, kada su hrvatske snage slomile otpor posljednjih preostalih postrojbi SVK i skupina neprijateljskih vojnika te zaposjele položaje uz državnu granicu. Prema nekim podacima, u operaciji je sudjelovalo oko 200.000 pripadnika OS RH, računajući sav mobilizirani sastav, uključujući i pripadnike obrambenih operacija u Slavoniji (ZP Osijek) i na jugu Hrvatske (Južno bojište). Od toga je u napadnim borbenim djelovanjima neposredno sudjelovalo njih oko 127.000. Nasuprot hrvatskim snagama nalazilo se između 37.000 i 40.000 pripadnika srpskih snaga, ne računajući srpske snage u Hrvatskom podunavlju (tamošnji 11. korpus SVK imao je oko 20.000 pripadnika). Odnos u ljudstvu bio je oko 3:1 u korist hrvatskih snaga, a u naoružanju i vojnoj opremi SVK je bila ravnopravan protivnik, čak je omjer u oklopništvu bio u njezinu korist. U operaciji Oluja poginulo je najmanje 204 pripadnika OS RH, dva se vode kao nestali, a ranjeno je najmanje 1100 pripadnika (572 teže i 528 lakše), dok je na srpskoj strani broj poginulih najmanje šest puta veći.

Jedina opcija

S obzirom na pokušaje iz Srbije da se Oluja prikaže kao zločin, kako to stoji u znanstvenom smislu?

– Živimo u razdoblju u kojem najmoćniji političari u današnjoj Srbiji, ali i pojedine neznanstvene udruge u Hrvatskoj, kao i pojedinci koji zanemaruju izvore i kronologiju događaja, pokušavaju krivotvoriti ili relativizirati činjenice iz Domovinskog rata, a agresiju na Hrvatsku iza koje stoji Srbija prikazati kao građanski rat. Isti zanemaruju i činjenicu da je vojno-redarstvena operacija Oluja u kolovozu 1995. bila jedina moguća i neodgodiva opcija povratka okupiranoga teritorija RH u njezin ustavno-pravni sustav te da kaznena djela počinjena tijekom i nakon Oluje nad pojedinim srpskim civilima i njihovom imovinom, koje je najveći dio hrvatske javnosti, ali i hrvatskog pravosuđa, osudio, ne mogu biti alibi da se legitimna operacija hrvatskih snaga nazove zločinom, a hrvatsko vodstvo zločinačkim. Posebice je neuvjerljivo kad takve optužbe upućuju oni koji su 1990-ih bili izravni sudionici velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH ili su aktivno podržavali velikosrpsku politiku, a ni danas se ne srame svoje uloge u tom razdoblju. Njihove optužujuće izjave o Oluji uglavnom su u koliziji s činjenicama, a cilj im je prikriti odgovornost tadašnjega vodstva Srbije i RSK.

Što kažu činjenice?

– Činjenica je da je početkom 1995. vodstvo pobunjenih Srba odbilo novi prijedlog međunarodne zajednice – tzv. Plan Z4 o političkom rješenju krize u Hrvatskoj, koji je predvidio iznimno široku autonomiju Srba u Hrvatskoj, gotovo ‘državu u državi’, na području predviđenih kotareva Gline i Knina (11 općina u Hrvatskoj s natpolovično većinskim srpskim stanovništvom). Budući da su propali i svi kasniji pokušaji hrvatske vlasti i međunarodne zajednice da diplomatskim, mirnim putem riješi pitanje okupiranoga teritorija RH, vojna opcija nametnula se kao jedino rješenje toga problema, a početkom kolovoza 1995., zbog ‘Bihaćke krize’, i kao neodgodivo rješenje. Naime, srpske snage bile su na ulasku u Bihać i pred pobjedom od strateškoga značaja unatoč tome što je taj grad u BiH, smješten uz granicu s RH, UN proglasio zaštićenom zonom. Stanovnicima Bihaća i brojnim izbjeglicama, Bošnjacima – muslimanima i Hrvatima, koji su 1201 dan bili u okruženju zbog opsade srpskih snaga i nemoći svjetskih političkih moćnika da prekinu njihovu patnju, Oluja je postala jedina nada za spas.

Događaje nazvati pravim imenom

Koliko u današnjim raspravama o svemu tome ima politikantstva, a koliko bavljenja onim što se doista dogodilo – činjenicama?

– Povijest nas uči da se izvori trebaju prikazati cjelovito, a događaji trebaju nazvati pravim imenom i osuditi, ako postoji volja da se zločini spriječe i ne ponove. Svako drukčije ponašanje je politikantstvo, odnosno prilagođavanje trenutnim političkim interesima, koje u konačnici ne donosi dobro. I zato ni jedna politika, odnosno ni jedan političar koji drži do žrtava, u odnosima s državnim dužnosnicima i političarima koji se ne srame svoga sudjelovanja u velikosrpskoj agresiji na RH i BiH i koji bi Hrvatskoj i Hrvatima htjeli zabraniti slavljenje pobjedonosne Oluje, ne bi smio prijeći razinu formalnosti! To više nije pitanje diplomatskog pristupa, nego pitanje samopoštovanja i odgovornosti prema žrtvama velikosrpske politike, koju je današnje srbijansko vodstvo 1990-ih zdušno podržavalo. Dakako, nije sporno da onog dana kad Oluju prestanemo slaviti “na državnoj razini”, više nećemo imati državu.

Profesionalno ponašanje zapovjednika

– Upravo zahvaljujući profesionalnom, časničkom ponašanju hrvatskih zapovjednika, civilne žrtve na srpskoj strani u ‘Oluji’ minimalne, posebice kad se zna da je dio srpskoga vodstva bio spreman žrtvovati svoje sunarodnjake – civile, kako bi mogao optužiti hrvatske snage za ratni zločin. Tu činjenicu, koju iznose zapovjednici i pripadnici pobijeđenih srpskih snaga, neki i danas potpuno zanemaruju. No, general major ‘Srpske vojske Krajine’ Milisav Sekulić u knjizi ‘Knin je pao u Beogradu’ zapisao je da su Srbi u Krajini obmanjivani “ne samo od 1991. nego i od ranije” te da je u Oluji ‘na nesreću došlo do okruženja SVK’ (odnosno Kordunaškog korpusa SVK), ali i da je ‘na svu sreću došlo i do racionalnog i sasvim kontrolisanog ponašanja hrvatske vojske’. To potvrđuje i svjedočenje obavještajca toga korpusa, koji je u Haagu jasno rekao: ‘Oni (srpsko vodstvo u Beogradu) su želeli da od Topuskog naprave Srebrenicu. U ovom slučaju optužili bi za to hrvatsku stranu.’

POSVE JE JASNO TKO JE ODGOVORAN ZA ODLAZAK SRBA

– S obzirom na neprestane žalopojke onih koji i dalje lutaju medijskim bespućima u potrazi za izgubljenom državom i nekim tko će priznati da je za odlazak dijela Srba iz Hrvatske odgovorno hrvatsko vodstvo, nameće se potreba neprestanog ponavljanja sadržaja srpskih dokumenata, koji svjedoče o kontinuitetu srpske politike u pokušaju ostvarenja svoga krajnjeg cilja (‘svi Srbi u jednoj državi’) i odlučnosti srpskih dužnosnika da taj cilj ostvare, bez obzira na žrtve. Ti su dokumenti ujedno i odgovor na pitanje zašto mirna reintegracija okupiranih dijelova RH nije mogla uspjeti, odnosno tko je odgovoran za odlazak Srba iz Hrvatske uoči i tijekom Oluje. Prema tome, činjenica je da je odluku o evakuaciji stanovništva na okupiranom području Dalmacije u popodnevnim satima prvog dana Oluje donio ‘Vrhovni savet odbrane RSK’, kao što je činjenica i da mirna opcija povratka okupiranog teritorija RH nije bila moguća zbog isključive politike srpskoga vodstva, koja se može sažeti u poruci ‘predsjednika RSK’ Milana Martića ‘starešinama SVK’ iz veljače 1995.: ‘Rat između RH i RSK mora se završiti pobjedom jedne i porazom druge strane. Dok se to ne desi, rat se neće i ne može završiti.’ Upravo zbog površnog i tendencioznog prikazivanja događaja iz Domovinskog rata te nametanja kontroverzi, primjerice o dogovorenom ratu, o obrani i okupaciji Vukovara, o ulozi Hrvatske u ratu u BiH, pa i o samom karakteru rata, javnost je zbunjena, a medijski prostor preplavljen je prijeporima koje svaka ozbiljnija javna rasprava može objasniti.

Presuda potvrdila naš znanstveni pristup

Što je za povijesnu utemeljenost onoga što radi Centar Domovinskog rata značila oslobađajuća presuda Gotovini i Markaču?

– S obzirom na to da je sadržaj knjige ‘Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990-ih’, koju je naš Centar objavio kao odgovor na prvostupanjsku presudu Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu generalima Gotovini i Markaču, u velikoj mjeri sukladan sadržaju drugostupanjske i konačne, oslobađajuće presude generalima od 16. studenoga 2012., može se reći da je ta presuda potvrdila znanstveni pristup u radu Centra. Međutim, bez obzira na spomenutu, kao i svaku drugu presudu, želim naglasiti da povjesničari svoje zaključke ne bi trebali temeljiti na sadržaju sudskih presuda, nego na sadržaju izvora. Upravo rad suda u Haagu i prvostupanjska presuda spomenutim generalima za događaje u Oluji potvrđuju važnost inzistiranja na činjenicama, bez obzira na sadržaj presude.

127

tisuća pripadnika Oružanih snaga RH neposredno je sudjelovalo u borbenim djelovanjima u “Oluji”

204

pripadnika OS RH u toj su vojnoj operaciji poginula

2

pripadnika OS RH vode se kao nestali

1100

pripadnika OS RH u toj je operaciji ranjeno

glas slavonije izvor