Razmišljanje jednog običnog srpskog vola Aleksandra Vulina

0
2808
VULINŠlagvort za naslov je istoimena pripovjetka prvog renomiranog srpskog satiričara Radoja Domanovića ( 1873 – 1908 ). Prvi poznati pisac satira u Srba bio je ogorčeni protivnik obje srbijanske dinastije, ismijavao je u “Vođi” u  glavnom liku djela slijepog starca sa štapom u ruci za kojim ide bespogovorno kao što idu i  sve ovce za predvodnikom stada kome klepeće zvono oko vrata i “pučina, stoka jedna grdna,” a njegove sarkastične žaoke osjetili su i Obrenovići i Karađorđevići i u “Dangi”, “Stradiji,” “Mrtvom moru” i “Kraljeviću Marku po drugi put među Srbima.” Kad je ophrvan bolešću i u materijalnoj bijedi otišao na drugi svijet 1908. godine u svojoj 35. godini života, u režimskim glasilima srbijanskog kralja Petra I Karađorđevića, njegova je prerana smrt propraćena nimalo kršćanski, sa neskrivenim oduševljenjem člankopisaca novinskog teksta o obavijesti o svršetku života jednog slobodoumnog  i oštroumnog čovjeka. Nisu propustili staviti nekoliko uskličnika na kraju njegovoga prezimena uz najkraću vijest: “Umro je Radoje Domanović!!!” Tako su se srbijanski vlastodršci, nimalo drukčiji mentalnim sklopom od ovih današnjih, bogohulno veselili smrti čovjeka, samo zato što im je bio politički suparnik. I današnje poremećeno stanje svijesti i savjesti u Srba ne odudara od spomenutoga razdoblja Domanovićevog života na razmeđu pretprošlog i prošlog stoljeća.
Kao što je u satiri “Razmišljanje jednog običnog srpskog vola” u ulozi gazde vola opet famozni Nikola Pašić, a rogata životinja je bezimeni i pokorni narodni zastupnik, tako je ista slika preslikana u današnje vrijeme. Gazda životinje što ne odgovara ni po zakonima Rimskoga prava za pričinjenu štetu ako slučajno zgazi u tuđu njivu je Aleksandar Vučić, koji vezuje svoga vola imenjaka Vulina tamo gdje on poželi kad hoće i kako hoće. Stoga bi ponajprije Vučić morao odgovarati za postupke glavatoga vola Vulina, posebice kad muče i riče i prijeti napadom rogovima Hrvatskoj i Hrvatima, kad stigne i kako stigne, uglavnom onako kako mu to njegov gazda Vučić naredi. Ljudi se vezuju za riječi, a stoka za rogove.stepinac.vulin Dojam je da je prije neki dan uz najnoviji napad Vulinovoga volovskog muktanja i riktanja na lik i djelo Blaženog kardinala Alojzija Stepinca, gazda vola Vulina, srbijanski ratni zločinac i premijer Srbije Vučić ponovno najodgovorniji za bezumni nasrtaj pomahnitale i nekontrolirane životinje. Jer, Vulin je kao i svaka domaća životinja i dresiran da ispušta neartikulirane životinjske krike, jer ga je tako odgajio gazda farme Vučić. Prije neki dan Vučićev učitelj i osvjedočeni zločinac Šešelj pozvan je da uđe u reality show “Farmu”, gdje bi pravio društvo ubojici, kriminalcu i mafijašu Aleksandru , zvanom Kristijanu Goluboviću, najboljem učeniku škole kriminala pokojnog svjetskog mafijaša i ratnog i prijeratnog ubojice Arkana. Eto, iz kakve vlastite  nakaradne države Srbi šalju neprestano otrovne strijele prema Hrvatskoj. Na vlasti i u oporbi je združena razbojnička banda ubojica, pljačkaša, lopova, lažova i ratnih zločinaca, a iz kulisa pred TV kamerama poziraju i paradiraju Šešelj i Kristijan Golubović. I država takvih podljudi s druge strane razuma komentira svakodnevno ljude, pojave i događaje u Hrvatskoj. Sad su razapeli na križ zagrebačkog nadpiskupa Stepinca i drže slovo rimskom papi kako bi se Srbi trebali pitati hoće li kardinal Stepinac biti kanoniziran, kao da poglavar rimokatoličke crkve ne zna da takve zamolbe dolaze iz zemlje koju je još prije više od stotinu godina najbolje opisao u “Razmišljanju jednog običnog srpskog vola” upravo pisac koji se rodio, živio i umro u Srbiji. I tko je onda bolje od njega poznavao karakter i mentalni sklop ondašnjih srbijanskih vlastodržaca, kojima su sadašnji vjerna kopija.
Kako životinje, za razliku od podivljalih ljudi životinjskih nagona poput Vulina ne razmišljaju ni u “lucida intervalis,” iliti lucidnim, zvjezdanim trenucima, što bi rekli Stari Rimljani, njima je sve oprošteno, jer imaju mozak veličine zrna graha u usporedbi s ljudskim mozgom. Neovisno od poistovjećivanja Vulina s rogatom marvom, on zvanično ima status čovjeka homo sapiensa, premda su njegove izjave o Stepincu, Gotovini, Oluji, ćirilici u Vukovaru i na sve druge teme vezane za Hrvatsku, više  na razini neandertalca. U normalnim okolnostima i u normalnim međudržavnim uvjetima obostranog poštivanja, nit jednog Hrvata ne bi zanimalo što misle Srbi i Srbija kao država o Hrvatskoj i o Hrvatima. NOrmalno je da se Hrvatska i Hrvati uspoređuju sa državama i narodima ravim sebi, a Srbija ne spada u tu kategoriju. No, kako je situacija zbog srpskih provokacija izvanredna, nužda zakon mijenja i Hrvatska mora odgovoriti.Zbog stalnih i svakodnevnih srpskih izazova, Hrvati i Hrvatska moraju reagirati u samoobrani, posebice spram nasrtaja čovjeka životnjskih poriva poput Vulina.Gdje tu onda pronaći sredinu i odrediti pravu mjeru Vulinovog postojanja? Čini se da je otprilike kao primjerak čovjekolike vrste. Nešto između čovjeka i zvjeri. Ima fizički relativno oblik ljudskog stvora, ali ponašanjem najviše sliči uškopljenom biku, ili drugim imenom volu. Svjestan je srbijanski vol Vulin da nikad ne bi ni dosanjao položaj ministra u srbijanskoj Vladi da nije ropski odan i potčinjen svome gazdi Vučiću. U vrhu aktualnog režima ratnih zločinaca i ubojica iz Srbije stoluju na vrhu piramide vlasti ljudi koji nemaju niti jednog dana radnog staža u životu. Toj kategoriji pripadaju i Vučić i Dačić i Vulin, ali i neki formalni oporbenjaci kao što su Nenad Čanak ili Čedomir Jovanović, srbijanski borci za velikosrpsku ideju na vukovarskoj fronti,što za neupućene ljude izvan Srbije sad glume europejstvo i lažni mondijalizam. I sve njih skupa u posvemašnjoj mržnji, zlobi, zavisti, pakosti, sujeti i ljubomori prema Hrvatskoj i prema Hrvatima ujedinjuje samo jedna ideja vodilja. Srbi duboko vjeruju da su država Hrvatska i narod Hrvati jedini na ovome planetu zaslužni za definitivni slom i brodolom velikosrpskog projekta, kako na vojnom, tako i na političkom planu. Zašto Srbi tako razmišljaju? Jednostavno, Srbi desetljećima misle da su samo Hrvati od svih naroda bivše Jugoslavije prvi i jedini na pravi način prozreli i prepoznali mračnu velikosrpsku ideju i da su Hrvati odlučujuće utjecali na sve ostale narode bivše države da nacionalno, politički i državno progledaju i otrgnu se okova jugoslavenstva i srpstva kao nametnutoga i izmišljenoga Pijemonta ujedinjenja Jugoslavije pod kapom Srbije. Umišljaju i uobražavaju Srbi da su svi ostali narodi, od Slovenaca na sjeverozapadu bivše zemlje, preko proklamiranih Bošnjaka – muslimana, onda Crnogoraca, Makedonaca i Albanaca samo maleni patuljci od ljudi i naroda koji, po Srbima, ni o čemu ništa ne znaju, niti sami imaju bilo kakve svijesti o svojoj nacionalnoj, državnoj i političkoj samobitnosti. Srbi u svojoj opsjeni Hrvatskom i Hrvatima, zato i siju neprestance toliku histeriju i šizofrene napade na sve što je hrvatsko. Jer, koliko god Srbi mrzili Hrvate, i dalje Srbi misle da od svih naroda bivše Jugoslavije uz Srbe samo još Hrvati imaju nacionalne, političke i državne svijesti. I otuda sve srpske laži, prevare i podvale Hrvatima i u Karađorđevićevoj monarhiji i u Titovoj republici, a zatim i kroz rat  devedesetih i sve poslije rata do današnjih dana. Misle Srbi da su svi ostali narodi iz bivše Jugoslavije toliko bez nacionalne emancipacije i samoodređenja, da su u toj projekciji otišli toliko daleko da Hrvate vide kao jedini tas na vagi koji je odnio prevagu nad strpskom dominacijom i kako su Hrvati i Hrvatska otvorili oči i uši i razbistrili zaparoložene umove pobrojanih naroda, koje Srbi bezrazložno potcjenjuju i ne drže ih ravne sebi u bilo kom pogledu. Tako je šizofrena mržnja Srba prema Hrvatima dvosmjerna, kao kombinacija kompleksa više i niže vrijednosti što Srbi osjećaju spram Hrvata. Onaj prvi faktor vezan je za srbijanski mit o vlastitoj vojničkoj tradiciji, koju je upravo hrvatska vojska pretvorila u mjehur od sapunice i tako je ta samoproglašena “državnička” superiornost Srba spram Hrvata nestala srpskim apsolutnim porazom u Domovinskom ratu. Tako je poslije 1995. u posljednjih dvadeset godina kod Srba ostao prevladavajućim samo kompleks niže vrijednosti u odnosu na Hrvatsku i na Hrvate. To se ogleda na raznim poljima materijalnog, duhovnog, intelektualnog, društvenog i statusnog stvaranja i značenja. Tu Srbi osjećaju veliku dozu inferiornosti spram Hrvata i otuda izljevi bijesa prema Hrvatima u svakoj prigodi iz puke objesti, zavisti, zlobe i pakosti. Sve to rađa kod sujetnih i ljubomornih Srba veliku mržnju i samo tako se mogu objasniti stalne izazivačke i besramne izjave srbijanskih dužnosnika o Hrvatskoj i o Hrvatima. U ovoj raščlani uzroka i posljedica nenormalnog ponašanja srbijanskih političara, narodnih lidera, prema Hrvatima, vrijedi istaknuti i jednu jedva primjetnu izjavu narečenog ministra Aleksandra Vulina. Nema ni mjesec dana kad je nakon svih bljuvotina i baljezgarija na račun Hrvatske, odjednom u jednoj srbijanskoj tiskovini po imenu Kurir poručio kako on “iskreno voli hrvatski narod i hrvatsku državu i kako ga Hrvati pogrešno razumiju!?” Poslije svih objeda na račun Hrvatske ovakva jedna izjava može se sa gledišta psihoanalize ličnosti protumačiti samo kao očevidni primjer rascijepljene osobe, naravno pod uvjetom, da je dokazani lažljivac Vulin to iskreno izrekao u nekom trenutku priznanja vlastitih motiva vrijeđanja i blaćenja Hrvatske. Kako objekat ljubavi i poštivanja može istodobno biti i predmet najgnusnijih kleveta i laži iz usta toga istog čovjeka pod uvjetom da je iole uračunljiva osoba? Na ovo pitanje odgovor bi mogli dati isključivo psihoanalitičari.
Stoga, grdno griješe aktualni hrvatski političari koji maloumnim srbijanskim kolegama na vlasti u Beogradu pokušavaju dati dobronamjerne sugestije. Mjesecima i godinama na poruke razuma iz Zagreba i Hrvatske i spuštanja tenzija u relacijama dva naroda i dvije države iz Beograda i iz Srbije stiže jedinstveni otpor bilo kakvim porukama dobre volje iz Zagreba, glede otopljavanja zategnutih odnosa dvije zemlje. Isto su u Srbiji reagirale sve stranke u vlasti i u oporbi na opaske hrvatskih ljevičara u Vladi Zorana Milanovića i Vesne Pusić o srbijanskoj rehabilitaciji četničkog vođe Draže Mihailovića i ratnohuškaškim izjavama ratnog zločinca Vojislava Šešelja. Istovjetna je bila i reakcija svih srbijanskih stranaka i u vlasti i u oporbi o sugestiji Tomislava Karamarka da Srbija mora proći političku i nacionalnu katarzu i priznati ratne grijehe iz prošlosti. Sukladno svemu prethodnom, sve stranke u Srbiji su na krv i na nož dočekale izjavu predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović, kako Hrvatska ne mrzi Srbiju i Srbe i kako političari u Srbiji treba da se okanu mitova, laži i obmana. Ne shvaćaju još uvijek političari u Hrvatskoj da je Srbija kao država i kao društvo i dalje nezrela i nedorasla da se uhvati u koštac, niti sa izazovima suočenja vlastite krivnje iz prošlosti, kao što je politički Srbija i dalje žutokljunac da pojmi današnje vrijeme i usvoji vrijednosti zapadne civilizacije, kojoj samo verbalno i za marketinške potrebe političke kampanje teži. Koliko su srbijanski političari, ogrezli u lopovluk, laž i svaku vrstu nemorala, nedozreli situaciji vladajuće klase u svome društvu, pokazuje i jučerašnji konflikt dvojice najvernijih sluga Vučića. Na stupcima Kurira polemizirali su u tonu svađe i uvreda Vulin i Dačić. Jedan drugome su spočitavali kako ovaj drugi sugovornik nije više potreban Vučiću. Potrajalo je to manje nego ljetni dan do podne. Onda ih je smirio njihov gazda Vučić, te su zaključili da niti jedan od njih dvojice nije preko potreban Vučiću, jer ima preko polovice zaluđenih Srba što bi glasovali samo za Vučićevu stranku. Oni su mu tek luksuz. Ipak, sretniji je Vulin. Gay četnik Vučić će Vulina kao svoga partnera imati uvijek, ako ne na vlasti, ono zasigurno u krevetu, kao što je to slučaj i sada. I kako onda, povrh svega drugog već iznijetog, još od seksualno izopačenih i izvitoperenih ljudi očekivati da na bilo kom drugom ljudskom planu ne budu, također, poremećeni. Nebitno je onda tko je prva dvorska luda, Vulin ili Dačić. Bitno je samo da takav srbijanski politički dvor djeluje kao klasični brod luđaka. Svoj obol daje i predsjednik Srbije Tomislav Nikolić. Gedža iz Šumadije, što se razmeće stasom poglavice Džeronima i pameću Bika Koji Sjedi, je srednjoškolac što je višekratno krivotvorio fakultetske diplome i za to kazneno djelo nije odgovarao. Na nekim službenim internet stranicama Nikolića, može se naći podatak da je diplomirani master menadžementa privatnoga fakulteta u Novom Sadu, na kojem je ispite polagao i ocjene mu knjižene u isto vrijeme kad je držao govore u izbornoj kampanji 2008. godine. Sem dekana kome je platio novac za parče papira, Nikolić ne zna ime niti jednog profesora sa toga fakulteta, niti ga se sjeća bilo koji student fakulteta. Na nekim drugim internetskim stranicama predsjednika Srbije Nikolića stoji da je završio Pravni, a ne trećim opet da je diplomirao na Ekonomskom fakulettu. U biti ima srednjoškolsko zvanje kao i negdašnji premijer Engleske John Major ili bivši predsjednik Poljske Kvašnjevski. samo se oni nisu sramili krivotvoriti diplome. To u civiliziranom svijetu zavređuje ne samo društveni prijezir i moralnu osudu, već povlači i kaznenu odogovornost. U Srbiji tako nešto ne vrijedi i Nikolić je za prevaru obmanu društevno nagrađen i promoviran u lažnog akademca. Moralne skurpule srbijansko društvo mu ne traži. Fantomski diplomac i ratni zločinac je dostojan sintagme: “Tko laže, taj i krade, a tko laže i krade, taj i ubija.” To su na svojoj koži najbolje osjetile nevine žrtve slavnonskog sela Antin i obitelji stradalih i svirepo i mučki ubijenih što još nisu dočekali trenutak kazne za višestrukog ubojicu i četničkog vojvodu Nikolića. Nepismeni i zalutali u svijet politike su bili i knez Miloš Obrenović i Dobrica Ćosić, pa su se u Srbiji ostvarili kao glasoviti “umovi.” Kako gedže misle, bili su bogomdani i prirodno predodređeni da vladaju i da ih narod slijedi. Tako su čobani slijedili i pastira zvanog Nikola Pašić. Nije znao niti jedan strani jezik, a htio je biti ministar inozemnih djela tek ustoličene kraljevine SHS. I samo zato je kralj Karađorđević morao pozvati u pomoć Antu Trumbića i postaviti ga na položaj, koji je nedoučeni Pašić već vidio kao svoj. Uz sve pobrojano, neuki srbijanski vladari su mislili i misle kako pamet ništa ne znači, što je, inače, glavna misao velikog “mislioca” Šešelja. Jer, Srbima je lukavstvo i tisuću puta ponovljena laž u maniru oca nacije Dobrice Ćosića glavna vodilja u politici. Još je priučeni i polupismeni Vuk Karadžić, vrli srpski jezikoslovac, Srbima suflirao u svoje vrijeme: “Idite, braćo Srbi kod Hrvata preko Drine. Oni ne znaju krasti i lagati. Lako ćete s njima izaći na kraj!” I tu je srž srpskog pogleda na Hrvatsku i na Hrvate. Srbi vjeruju po poimanju svojih mislilaca Vuka Karadžića i Dobrice Ćosića kako je pošten čovjek ujedno i naivan, a onda i lakovjeran i lakomslen, naposljetku, to po Srbima znači jedino glup. Zato, unatoč, očitoj hrvatskoj supremaciji nad Srbima u mnogim oblastima ljudskog delanja, Srbi vjeruju da su superiorni u srazu sa Hrvatima, jer misle da su Hrvati, kako vele srpski očevi nacije, naivni, lakovjerni i glupi. Zavidni su i zato i pakosni što su Hrvati načitaniji, ali Srbi tvrde da njihova seljačka i prirodna lukavost, pomiješana s neibježnim lažima i lopovlucima nosi prevagu u sistemu ljudskih i životnih vrijednosti. Od velikosrba i pristaša četničke ideje, samo je Jovan Dučić, inače okorjeli protivnik Hrvata, Srbe upozoravao da lukavost, podlost i prevrtljivost nisu vrline nego mane. Jer, prevejan, podmukao i prijetvoran može biti i kradljivac i ubojica, ali to ne znači da je pametan. Srbe je teško ubijediti da je to tako. Oni vjeruju obratno. Zato se i služe trikovima viđenim samo u science fiction serijama. Sjećam se početkom osamdesetih iz doba djetinjstva serije “Planet majmuna.” Tamo su zarobljene ljude, Zemljane, majmuni što su u imaginaciji redatelja ovladali Zemljom, vezali za stol i do besvijesti ih okretali u krug za 360 stupnjeva i tako u nedogled dok se ljudima ne zavrti u glavi. Majmuni i njihov glavni vođa po imenu Urko mislili su da time ljudima uspijevaju isprati mozak. Tako i srbijanski političari majmunlucima poput zamišljenog antijunaka serije majmuna Urka, podmetačinama i podvalama pokušavaju pred vanjskim svijetom iskompromitirati Hrvatsku i Hrvate, ali uvijek ostaju začuđeni što im prozirne igre ne pale kod ozbiljnih ljudi. Tko još u svijetu može ozbiljno shvaćati rulju ratnih zločinaca na vlasti u Srbiji sem što oni sami sebe tako doživljavaju? Izgleda takve čovjekolike primate na vlasti u Srbiji još ozbiljno tretiraju samo pojedini političari u Hrvatskoj kada im povremeno daju dobronamjerne upute kako da se ophode da bi ih svijet bolje razumio. Oni tu poruku razumiju kao i majmun Urko u znanstveno fantastičnoj seriji gdje majmuni vladaju svijetom. Koliko god neki političari u Hrvatskoj civilizirano postupali sa zločinačkim vlastima u Srbiji, reakcija službene Srbije biće ista kao i reakcija onog medvjeda iz crtića za djecu Wolta Disneya. Kad od Paje Patka medvjed na grani stalno dobiva šnicle, nikad nije zadovoljan, niti je ikad sit i prije ili kasnije, nasrnut će na patka koji ga iz ruke hrani. I Vućićeva i Nikolićeva kamarila razmišlja mozgom nezasitog medjveda. I u zbilji, mimo filma za djecu predškolskog uzrasta je isto. Na Aljasci jedan usamljenik Amerikanac po imenu Charlie doista godinama hrani grizlije hranom divljači, koju sam ubija puškom.To je i filmovano na kablovskom TV kanalu “Animal planet.” Charlie, vremešni udovac i umirovljeni profesor i osobenjak i spava s medvjedima, ali je stalno pod rizikom da ga prije ili kasnije divlje zvijeri rastrgnu i pojedu, kao što je zalogaj medjvedima postao i jedan drugi avanturista u Americi, iako ih je prije toga godinama hranio i dijelio medvjeđu jazbinu s njima i danju i noću. Charlie zna za sudbinu tog njegovog istomišljenika i čudaka, ali istrajava u svojoj ludosti i životnoj avanturi. Iz ovih surovih životnih primjera, treba izvući pouke. Hrvatska i Srbija su općenito dva svjetonazora i dva pogleda na svijet i sistem vrijednosti, pri čemu su Srbi svjesni da su na nižem stupnju razvitka i otuda i rade sve smicalice Hrvatima tijekom povijesti. Pobornici regije i jugosgere među Hrvatima su prema uspostavi novih mostova i obnovi političkih i ekonomskih veza država “regiona” samo nalik hraniteljima surovih grizlija, već gore podrobno opisanih. Zvijer ne zna za zahvalu i zato i jest zvijer, bila ona u obličju vola Vulina ili Dačića u Domanovićevoj satiri “Razmišljanje jednog običnog srpskog vola,” ili medvjeda nalik na Nikolića ili proždrljivog vuka tipa Vučića. Princip im je isti, u pitanju su tek nijanse i instiktivno reagiranje zova divljine. Oni taj urođeni životinjski instikt moraju iskazati prije ili kasnije. Samo je pitanje vremena.
Dragan Ilić