DJELO CARIGRADSKOG SVEUČILIŠNOG PROFESORA BARKANA “LES DEPORTATIONS” O HRVATSKOM I KATOLIČKOM KORIJENU BOSNE JE POHRANJENO U ISTAMBULU

0
4372

Putine, Trump, Erdogane, Vučiću, Dodik i Izetbegoviću,prvo knjigu u šake da se najprije povijesno opismenite, obrazujete i naučite kako su Srbi i Bošnjaci gosti i stranci, a ne domaćini i gospodari u hrvatskoj i katoličkoj Bosni

Na temelju podataka iz turskih statistika, koje odmah na početku turske vladavine navode broj kršćana i muslimana u pojedinim osvojenim zemljama od strane osmanskog okupatora, možemo ustvrditi narodnosni i vjerski karakter stanovnika određenih krajeva prije njihovoga pada pod tursku vlast. Ta se metoda, dakako, primijenjuje i na proučavanje procesa islamizacije Bosne i Hercegovine. U prvoj polovici 15. stoljeća, u razdoblju što prethodi turskome pohodu, Bosna je uživala veliko ekonomsko blagostanje, pa je broj pučanstva morao biti dosta velik. Padom Bosne 25. svibnja 1463. godine i slijedećih godina iselio se ili je bio odveden u ropstvo, znatan broj bosanskih Hrvata. Uz to je u neprestanim ratovima koncem 15. i tijekom 16. stoljeća dobar dio bosanske mladosti izginuo. Prema tome, prije konca 16. stoljeća Bosna nije dosegla onaj broj pučanstva koji je imala prije 1463. godine i njezinoga pada pod Turke. Polazeći od toga stajališta, a koristeći se turskim i drugim statističkim podacima iz 15, 16. i početka 17. stoljeća možemo ustanoviti kako je na teritoriju današnje Bosne i Hercegovine, neposredno pred tursku invaziju, moralo biti od 850 000 do 900 000 stanovnika. Od toga ukupnoga broja, onih pravih, etničkih Srba, naseljenih pretežito u Podrinju, zajedno s ponekom doseljenom srpskom obitelji u Travunji na istoku Hercegovine i u još ponekoj oazi Bosne i Hercegovine, bilo je oko 3% ukupnoga pučanstva Bosne i Hercegovine ili u brojkama nešto preko 25 000 srpskih duša na tome području. Tri četvrtine tih 25 000 Srba od ukupno 900 000 stanovnika cijele Bosne i Hercegovine, slijedili su pravoslavnu vjeru, a otprilike jedna četvrtina pripadala je bogumilskoj sljedbi. U Duklji i Travunji bilo je pravoslavnih Vlaha i popravoslavljenih Hrvata. Oni su skupa svojim udjelom tvorili oko 4%, odnosno 30 000 duša. Sve drugo pučanstvo Bosne i Hercegovine prije turske navale na BiH bilo je etnički hrvatsko i to 80 000 – 90 000 Hrvata vjernika bogumislke crkve i oko 750 000 Hrvata katolika, naime starih sljedbenika katoličke crkve i novoobaćenih bogumilskih vjernika. Kad sumiramo sve ove brojke, Hrvata je bilo prije turske najezde na Bosnu i Hercegovinu 840 000, Vlaha 30 000 i Srba 25 000. U postotcima, to znači da je do 1463. godine i turske okupacije Bosne i Hercegovine, tamo obitavalo 93,8% Hrvata, 3,3% Vlaha i 2,8% Srba. Danas vidimo kako neki ruski i turski avanturisti iz Moskve i Ankare sanjaju otvorenih očiju da im je kucnuo čas provedbe u djelo turskoga plana iz 1463. godine do samoga kraja, kako bi izvorno hrvatsku i katoličku zemlju Bosnu, koja povijesno nema ničeg zajedničkog sa srpskim Bizantom današnjega ruskog pokrovitelja i sa turskim Orijentom sa odnarođenim hrvatskim Bošnjacima kao ispruženom turskom šapom nad Bosnom, konačno i zanavijek poklopili i tako skuhani bosanski lonac za sva vremena preselili u duhovno carstvo tame državne, političke i kulturološke zone utjecaja Rusije i Turske. Ali, glupi su Putin i Erdogan, kao i njihovi balkanski kuriri Vučić i Erdogan. Pametni su svi zajedno kao kramp i ne bi im u njihovoj paklenoj zamisli mogao pomoći, sve i da hoće, čak ni Donald Trump.

 

Prema turskim službenim defterima, koji su do danas u originalu sačuvani u Carigradu 1477. godine, dakle 14 godina poslije pada Bosne, u Foči, sjedištu turskog sandžaka, koji je obuhvaćao Hercegovinu, bilo je 227 hrvatskih, kršćanskih kuća, 33 odrasla neoženjena muškarca i 5 udovica, a samo 3 muslimana. Tada su hrvatski katolici u tada hrvatskom gradu Foči na rijeci Drini obavljali vjersku službu u lijepoj romaničkoj crkvi iz 12. stoljeća. Ona je 1506. godine pretvorena u Carevu džamiju, koja je sve do 1992. godine tamo postojala dok je Srbi nisu srušili. U fojničkom kraju, srednjevjekovnoj Hvojnici, bilo je 1469. godine 329 hrvatskih, katoličkih obitelji i 20 neoženjenih stanovnika. Na području Prače,u istočnoj Bosni u blizini današnjeg Goražda na Drini, a koja se spominje u poznatoj Povelji Bele IV iz 1244. godine, kao “biskupija Prača u župi Borač,” godine 1469. bile su 74 hrvatske katoličke obitelji i 15 neoženjenih. Olovo je 1469. godine imalo 126 hrvatskih kršćanskih obitelji i 30 neoženjenih. U olovskom kraju te se iste godine spominje pazar Žrnovica ( koja danas ne postoji ), a imala je 38 hrvatskih obitelji i 3 neoženjena, te selo Knežina, kasnije nazvano Tekmir, a u današnje vrijeme Šahbegovići pod Romanijom s 13 hrvatskih katoličkih obitelji i 2 neoženjena muškarca. Oko 5 kilometara sjeverno od ušća Žepe u istočnoj Bosni postoji i danas selo Vratar, koje je 1469. godine imalo 32 hrvatske katoličke obitelji i 4 neoženjena stanovnika. Grad Foča ili u nekim povijesnim vrelima Hotča, imao je 1469. godine 192 hrvatske katoličke obitelji i 70 neoženjenih. Veleposlanik Francuske u Carigradu Filip Di Fren – Kane prošao je kroz Foču 20. siječnja 1573. godine, te  između ostalog zapisao i to da su “svi katolički, hrvatski kršćani iz ovoga mjesta prešli na tursku vjeru.” Pazar Čajniče na Drini je 1477. godine imao 190 hrvatskih obitelji i 5 neoženjenih stanovnika. Goražde je 1469. godine imalo 144 hrvatskih obitelji i 115 neoženjenih, a iste godine Ustikolina je imala 60 hrvatske, kršćanske obitelji i 11 neoženjenih kršćana. U nevesinjskom kraju naselje Biograd je 1469. godine imalo 132 hrvatske obitelji i 24 neoženjena. U gatačkome kraju spominju se mjesto i trg Cernica, koja je 1469. godine imala 81 hrvatsku obitelj i 18 neoženjenih. U mostarskom kraju trg Mostar imao je 1477. godine 19 hrvatskih, kršćanskih kuća i 1 neoženjenog stanovnika, a 1519. godine imao je Mostar 75 hrvatskih, kršćanskih kuća i 19 muslimanskih obitelji. U visočkom kraju su 1485. godine bile 232 hrvatske, kršćanske obitelji, 12 neoženjenih i samo 7 muslimana. Travnik je 1485. godine imao 36 hrvatskih, kršćanskih obitelji, Maglaj – tvrđava te iste godine imala je 90 obitelji, selo Maglaj 32 obitelji. Prema istom izvoru Maglaj su tada naseljavali tek u prvom valu turskih koloniziranja hrvatskih krajeva “Vlasi koji dolaze izvana i tu se nastanjuju.” U Hlevnu, odnosno Livnu je 1485. godine bilo 37 hrvatskih, kršćanskih obitelji i 26 stanovnika bez stalnog boravka. Dakle, nije bilo niti jedne muslimanske kuće u Livnu. Godine 1516. Livno je imalo 63 hrvatske, kršćanske obitelji, 5 samaca i samo 2 muslimanske obitelji. U Travniku je 1489. godine bilo 36 hrvatskih, kršćanskih i 11 muslimanskih kuća, a 1516. godine Travnik je imao 20 muslimana, od toga 6 neoženjenih, 8 muslimana nomada, te 32 hrvatske, kršćanske kuće i 28 neoženjenih kršćana. Prema turskim defterima iz 1528. i 1529. godine Travnik je imao 44 hrvatske, kršćasnke kuće i 28 neoženjenih kršćana, 20 muslimana, 6 neoženjenih muslimana. Isti turski defter donosi i popis sela u Lašvanskoj nahiji s brojem muslimana i kršćanskih kuća, ali ne i brojem kršćanskih kuća po selima, te vrste imanja, a navodi i prihode s imanja za svako selo. U svim selima pored katolika, živi i manji broj muslimana. Budući su sva sela naseljena i muslimanima, možemo sa sigurnošću tvrditi da to nisu nikako muslimani pridošlice koji su nastanjeni kao takvi samo u gradu, nego uglavnom domaći, hrvatski ljudi koji su prešli na islam. U Dlamoču, ili drukčije rečeno Glamoču, su 1516. godine bile 32 hrvatske, kršćanske obitelji i 8 samaca u pet sela. Iste godine Kupres je imao 79 hrvatskih, katoličkih obitelji i 17 neoženjenih u 12 sela.

 

Prema turskom službenom defteru iz 1489. godine, koji se i danas čuva u Carigradu, te je godine u Bosanskom sandžaku, koji se protezao od Novog Pazara do Sane, sukladno turskoj administrativnoj podjeli osvojenih zemalja, te od Ivan – planine poviše Konjica, omjer kršćana i muslimana bio je slijedeći: 25 068 kršćanskih, katoličkih obitelji, 1332 udovice i 4026 neoženjenih. Broj muslimana bio je slijedeći: 4485 muslimanskih obitelji i 2348 neoženjenih. Neki suvremeni povjesničari obično smatraju da su tadašnje bosanske obitelji prosječno imale 5 članova. Tako bi godine 1489. u Bosanskom sandžaku bilo 130 698 kršćana ili 80,07% ukupnog broja pučanstva, a muslimana 24 773 ili 19,93% od ukupnoga broja stanovnika u Bosni i Hercegovini. Budući da se tada u Bosni živjelo zadružno, a na osnovi podataka koje imamo za katoličke obitelji iz 17. i 18. stoljeća može se broj tadašnjih bosanskih obitelji množiti sa 8 članova. Godine 1489. bilo bi u bosanskom sandžaku 205 902 kršćana ili 84, 42% i 38 228 muslimana ili 15,58% od cjelokupnoga stanovništva.

 

Broj obitelji po vjerama prema defterima, koje je proučio povijesni statističar, carigradski sveučilišni profesor Omer Lufti Barkan i objelodanio 1950. godine u djelu “Les deportations” u bosanskohercegovačkim sandžakatima, ustrojenim po originalnom turskom modelu vladavine, izgledao bi ovako: U sandžaku Bosna 1528/29. godine obitavalo je 36 554 obitelji. Kršćanskih obitelji bilo je 19 619, a muslimanskih obitelji, unatoč iznimno jakom valu islamizacije manje nego kršćanskih, točno 16 935. U sandžaku Zvornik od 15 766 registriranih obitelji, živjelo je 13 112 kršćanskih i samo 2 654 muslimanske obitelji. Sandžak Hercegovina bio je napučen s 68 985 obitelji, a od toga broja bilo je 9 588 kršćanskih domova, dok je muslimanskih kućanstava zabilježeno 7 077. Konačna zbrojidba kazuje kako je u sva tri spomenuta sandžaka, dakle u Bosni, Zvorniku i Hercegovini po turskom popisu stanovništva Bosne i Hercegovine iz 1528. i 1529. godine bilo sveukupno 68 985 kuća, a od toga veinu su činili kršćani, u ciframa 42 319 kršćanskih kuća naspram 26 666 muslimanskih kuća u ta tri sandžaka.

 

Narednu raščlambu Omer Lufti Barkan, glasoviti turski povjesničar, o čijem epohalnom djelu, ključnom za razumijevanje izvorne hrvatske i rimokatoličke povijesti današnje Bosne i Hercegovine trebaju znati i krivotvoritelji povijesti Putin i Erdogan, kao i neupućeni i zalutali promatrač situacije u liku nespretnoga i nesretnoga padobranca kakav je Donald Trump, posvećuje prikazu ukupnoga broja ljudi u svakome od tri gore brojčano opisana turska sandžakata, dakle u bosanskom, zvorničkom i hercegovačkom sandžakatu. Tako turski povjesničar Barkan smatra kako je u svakoj kući bilo prosječno 5 osoba, premda se tu razilazi u procjeni broja glava po jednom kućanstvu od nekih drugih povjesničara, koji su mišljenja da je bilo i 8 članova obitelji u prosjeku  u jednoj kući, što automatski drastično povećava i ukupan broj stanovnika čitave Bosne i Hercegovine toga doba u prvoj polovici 16. stoljeća. No, uzimajući Barkanovo tumačenje kao polaznu osnovu da je bilo prosječno pet glava po jednom kućanstvu, možemo iz gornjega poglavlja iznijete brojke o ukupnom broju popisanih kršćanskih i muslimanskih obitelji, svako pojedinačno kućanstvo pomnožiti srednjom vrijednošću brojke 5. Jer, toliko Omer Lufti Barkan cijeni da je u prosjeku bilo članova jedne obitelji. I prema tako usvojenom mjerilu, dobivamo ove rezultate: U sandžaku Bosna 1528/29. po tada provedenom turskom popisu, živjelo je ukupno 182 770 stanovnika, od čega 98 095 kršćana, gotovo u potupnosti Hrvata, jer su Turci tek tada počeli masovnije doseljavati Srbe i Vlahe na prijašnja, a tad već ispražnjena hrvatska ognjišta, otkuda su Turci protjerali starosjedioce Hrvate na sve četiri starne svijeta da bi tu onda naselili Srbe i Vlahe. U bosanskome sandžakatu pored 98 095 uglavnom kršćana Hrvata i u tom ukupnom kršćanskom broju zanemarljivo mali broj Srba i Vlaha, bilo je još i 84 675 muslimana, odnosno islamiziranih Hrvata, koji su se i jedino mogi islamizirati, jer je u uvodu ovoga teksta objašnjeno jezikom činjenica iz samih turskih zapisa kako Turci osvajanjem Bosne 1463. tu zatiču jedino Hrvate, preciznije blizu 94% od ukuonog broja ljudi u Bosni, dok je Vlaha bilo 3,3%, a Srba 2,8%. tako vele današnji srpski i bošnjački prijatelji Turci i subraća im po otimačini i prekrajanju povijesti Rusi. Sve znaju, samo glume ludilo i izigravaju mangupe, pa bi htjeli jednu katoličku i hrvatsku zemlju ukrasti, ionako već poharanu i razorenu i pripojiti je Bizantu i Orijentu kamo nikad nije spadala i gdje joj nikad nije ni bilo mjesto, pogotovo ne u lažiranom zemljopisu srpsko – rusko – turske krivotvorine širenja lažnog pojma Balkan na teritorij hrvatske pokrajine Bosne, a sve prema izvorno turskoj riječi za veliko i prostrano gorje u Bugarskoj, što jedva preko vijenca Stare planine na granici Bugraske i Srbije dolazi gotovo nevidljivo golim okom i na ozemlje Srbije, a stotinama kilometara je daleko udaljeno od hrvatskih krajeva zapadno od Drine i Dunava. Ali Srbi, Rusi, Turci i Bošnjaci vole lagati prvo sebe, a onda i cijeli svijet, glumeći ludilo kako ne znaju gdje su rođeni i gdje žive. Od nesuđenog Dinarskog, a ne izmišljenog i nakaradnom i rogobatnom jezičnom tvorbom sklepanog  bizantsko – turskog “Balkanskog” poluotoka, posudili su trajno Srbi samo dinar, vjerojatno po srpskoj tradicionalnoj mašti izvedenici od hrvatskih Dinaraca. Uzeli Srbi naziv valute po hrvatskim Dinarcima, ali duh istočnjačkih Balkanaca preko balkanskog gorja u Bugarskoj, pa do Bospora nikako da izađe iz Srba i da se napokon vrate iskonu zapadnokršćanske civilizacije, odakle su se odmetnuli još davno napuštanjem rimokatoličke vjere u doba prvih hrvatskih posrbica Nemanjića, inače krvnom vezom, pobočnika hrvatske dinastije Trpimirovića. Od ostalog iz turskoga popisa pučanstva Bosne iz 1528/29. navedimo i pojedinosti za sandžak Zvornik i sandžak Hercegovinu. U sandžaku Zvornik bilo je 78 830 ljudi, a od toga 65 530 kršćana i 13 270 muslimana. U sandžaku Hercegovina živjelo je 83 325 ljudi, a od toga broja 47 940 kršćana i 35 385 muslimana. Zbirno u sva tri sandžaka, bosanskom, zvorničkom i hercegovačkom živjelo je 1528/29. 344 925 ljudi. Od toga broja, kršćani, u velikom broju Hrvati rimokatolici, bili su kršćanska većina, koja je brojala 211 595 stanovnika, dok je muslimana bilo 133 330 na teritoriju sva tri spomenuta područja.

 

Na koncu, recimo i to kako turski povjesničar Omer Lufti Barkan napominje da u njegove statističke podatke nisu uvedena tri kadiluka u Hercegovačkom sandžakatu, jer su se defteri izgubili, a u tim kadilucima moglo je biti oko 30 000 kršćanskih kuća. To doslovno stoji zapisano u njegovom djelu “Les deportations”, tiskanom 1950. i danas pohranjenom u Istambulu. Ne bi bilo zgorega ni Erdoganu, ni Izetbegoviću da malo zavire u to da nešto nauče u životu, a da ne provedu cijeli život u zabludi i samoobmani da Turcima i poturicama pripada nešto što nije izvorno njihovo, a gdje bi oni danas kao uljezi i slijepi putnici na brodu domaćinima i starosjediocima hrvatskim katolicima željeli kao gosti zavoditi red u domaćinovoj kući, skupa sa doseljenim Vlasima i Srbima kao turskim srednjevjekovnim nus produktompolustoljetne turske okupacije Bosne i Hercegovine. Tako se alijansa združenih i privremenih srpskih i bošnjačkih gostiju odomaćila i osilila u zemlji katoličkih i hrvatskih domaćina, što se zorno očituje u savezu Sarajeva i Banje Luke, koliko jučer u Orašju, a koliko sutra na nekom drugom mjestu. Morali bi oni i jedni i drugi uzeti kompas u ruke da se najprije orijentiraju gdje se prostorno, ali i vremenski nalaze na tlu kontinenta zapadnokršćanske civiliazacije, te su dužni poštivati i povinovati se običajima, tradicijama i načinu života ljudi zapadnokršćanske provenijencije,a ne nametati svjetonazore istočnjačkog svijeta koji je na europskom kontinentu manjina. Bosna je samo jedan kutak u Evropi, gdje su srpski pravoslavci i bošnjački muslimani, stjecajem povijesnih okolnosti postali većina, samo zahvaljujući turskoj najezdi. Ali, ni jedni, ni drigi nisu Bosnu vojnički zadobili na maču i ognju, a umišljaju i ponašaju se kao da su svojom borbom, a ne uz pomoć Turaka uopće nastali u izvorno hrvatskoj i katoličkoj zemlji. Njima je ta zemlja darivana, a nisu je vojnički nikad osvojili ni Srbi, ni Bošnjaci, te je ne mogu međusobno ni dijeliti ni sami, ni uz potporu Rusa i Turaka kao vanjskih mentora Izetbegovića i Vučića. Ako hoće nešto uzajamno dijeliti, neka se obojica pokupe, pa pravac kod Putina i Erdogana, da ih upitaju mogu li možda tamo podjeliti nešto što pripada izvorno samo Rusima i Turcima kao ruska i turska zemlja. Odgovor im je unaprijed poznat i bez postavljenog upita i zato i ne kane u turistički posjet svojim gospodarima, ali zato su umislili da mogu dijeliti Bosnu i Hercegovinu koja izvorno nije ni srpska, ni bošnjačka, nego samo hrvatska zemlja.

 

Recimo još i to da je po mišljenju Dominika Mandića na današnju Hercegovinu otpadalo još najmanje 10 000 kršćanskih kuća, koje iz Turcima znanih razloga nisu navedene u već više puta spominjanom turskom popisu pučanstva Bosne i Hercegovine iz 1528/29. godine. Po Mandićevim nalazima na tom području Hercegovačkog sandžakata moralo je biti 1528/29 pored službenih turskih brojki još i do tisuću muslimanskih kuća više od onoga prikaza službenih podataka iz turskih deftera. I idući Mandićevim spoznajama uvećanog broja i kršćanskog i muslimanskog stanovništva u usporedbi sa službenim turskim defterima koji tvrde da je manje ljudi nastavalo Bosnu i Hercegovinu u odnosu na Mandićeve prosudbe, još je i broj glava po jednom kućanstvu po Mandićevoj računici daleko veći. On cijeni da je bilo u prosjeku i do 8 glava po jednom kućanstvu, dok je prema turskim izvorima bilo prosječno najviše do 5 članova po jednom kućanstvu. Tako Mandićeve brojke uveliko premašuju i turske brojke u konačnoj zbrojidbi pučanstva Bosne i Hercegovine iz 1528/29. godine. I raščlanjeno po tri utemljena turska sandakata Bosna, Zvornik i Hercegovina, ukupne cifre daju slijedeći brojčani pregled. U sandžaku Bosna živjelo je 292 432 ljudi, od čega 156 952 kršćana i 135 480 muslimana. U sandžaku Zvornik bilo je 126 128 ljudi. Uvjerljivu većinu činilo je 104 896 kršćana uz 21 232 pripadnika muslimanske manjine. I u Hercegovačkom sandžaku ubjedljivu većinu predstavljaju kršćani. Od 221 320 stanovnika, sudeći po bilješkama Dominika Mandića, živjelo je 156 704 ljudi kršćanske vjere i 64 616 ljudi islamske vjere. U ukupnom iznosu, kad se saberu Mandićevi podaci za sva tri sandžaka, bosanski, zvornički i hercegovački, onda prozlazi da je ukupno u tri bosanskohercegovačka sandžaka bilo 639 880 stanovnika, od čega 418 552 kršćana i 221 328 muslimana. Vrijedi istaknuti i onaj najznačajniji i konačno i službeni popis turskog okupatora iz te 1528/29. na području hrvatske Bosne. Tako iz službenih turskih izvora popisa, sabranih u turskim defterima, imamo podatke da je Hrvata katolika još 1528/29, ili preciznije 65 do 66 godina po turskom zauzeću Bosne, bilo još uvijek daleko više od muslimana, točnije islamiziranih Hrvata, koji će potom tijekom stoljeća promjenom vjere prislino zaboraviti i etničke korijene i pod kombiniranim utjecajem Turske i Bizanta, završiti proces odnarođivanja od Hrvata u najnovije vrijeme. No, 1528/29. sami Turci zapisali su kako je u Bosni živjelo 360 000 Hrvata katolika ili 57% stanovništva, oko 220 000 muslimana ili oko 34% stanovništva, a pravoslavaca, većinom neslavenskih Vlaha oko 55 000 ili 9% stanovništva Bosne. Od Srba prema turskim zapisima nije bilo ni traga, ni glasa. Matematika je jasna i lako izvediva iz turskih deftera. Točno 57% Hrvata i 9% Vlaha čine zajedno 66% kršćana, a ostatak je 34%, nešto preko trećine muslimanskog stanovništva. I to je ukupno 100% svih stanovnika Bosne. Dakle, Srba nigdje nema, a danas neuki, neobrazovani, nenačitani, ali zato drski i bezobrazni KGB-ovac Vladimir Putin, skupa s islamskom braćom Erdoganom i Izetbegovićem i bizantskim lažljivcima i kradljivcima Vučićem i Dodikom pokušavaju prevariti cijeli svijet u pogledu katoličkog i hrvatskog iskona Bosne. Samo nastavljau tamo gdje su Turci davno stali s nasilnom islamizacijom Hrvata katolika u muslimane, preteče današnjih Bošnjaka. U razdoblju od 1528. do 1624. nastala je velika promjena vjerske slike Bosne u korist muslimana, a to se zadržalo i do danas. Tako prvi puta u jednom službenom turskom popisu muslimani postaju ogromna većina spram katolika tek 1624. skoro dva vijeka nakon turskoga zauzeća katoličke i hrvatske pokrajine Bosne. Godine 1624. u Bosni je prema turskom popisu bilo 450 000 muslimana ili 67% stanovništva, 150 000 katolika ili 22%, a pravoslavnih, većinom Vlaha, bilo je 75 000 ili 11%. I sve do potkraj 19. stoljeća Vlasi su se u Bosni tako i očitovali, a SPC ih je u drugoj polovici 19. stoljeća srbizirala i danas su oni ljuti i tvrdi srpski nacionalisti koji nose skoro bez iznimke srpska imena, ali uz brojna zadržana vlaška prezimena, što neodoljivo podsjećaju da su im preci tamo došli s Karpata iz današnje Rumunjske i da sa Slavenima nemaju ništa zajedničko. Ovdje nijednom riječju nije spomenuta takozvana Bosanska Krajina, ili današnja samozvana Republika Srpska, a povijesnim nazivom toga područja hrvatski Donji Kraji od Vrbasa do Une, kao ni fantomski muslimanski Unsko – Sanski kanton, zapravo Turska Hrvatska. Naravno, turski povjesničar Omer Lufti Barkan pišući svoje remek djelo bosanske srednjovjekovne povijesti u kojoj prikazuje hrvatski nacionalni sastav i rimokatoličku vjersku pripadnost stanovnika Bosne, Hercegovine i sandžaka Zvornik, nigdje ni u zarezu, niti u točki ne stavlja u istu rečenicu teritorij cijelog zapadnog dijela današnje samoproglašene Republike Srpske, kao i muslimanske enklave na povijesnom hrvatskom ozemlju Une i Sane, zvanom danas Unsko – Sanski kanton. Svi ti krajevi bili su čakavski i kajkavski i Srbi i Bošnjaci su tamo u Banjoj Luci i Prijedoru ili u Bihaću i Jajcu gosti kao što bi bili gosti recimo i u Varaždinu u Hrvatskoj ili u Mariboru u Sloveniji, ili kao što bi bili na privremenom radu u inozemstvu u bilo kojoj drugoj stranoj zemlji. Uostalom, ta spomenuta područja su ionako pala pod Turke nakon Mohačke bitke, koja je navijestila kraj Ugarsko – hrvatskog kraljevstva 1528. godine. I zato su Turci cijelu tu zemlju zapadnog dijela takozvane Republike Srpske i muslimanskog Unsko – sanskog kantona administartivnom silom spojili s prije toga okupiranom Bosnom i Hercegovinom, iako svi ti krajevi od linije Vrbas – Una nikad nisu ni bili dio nijedne bosanske, već isključivo hrvatske države. To bi i trebali i morali znati svjetski moćnici koji sada kroje nove zemljivode, poglavito na tlu Bosne i Hercegovine.

 

Dragan Ilić

 

dopisnik iz Beograda

 

HOP