ZAŠTO HRVATSKA OD SRBIJE NE ZATRAŽI BEZUVJETNO UKINUĆE “BIROA VLADE RSK U PROGONSTVU” U SAMOME SRCU BEOGRADA?

0
3495
Hrvatska je Srbiju vojnički pobijedila i na bojnome polju potpuno porazila i pregazila i deklasirala. Ali, nakon toga u miru Hrvatska bez ikakvoga stvarnoga razloga i povoda velikodušno i krajnje naivno i politički nezrelo dopušta vojno pobijeđenoj i u tome času i politički poniženoj političkoj imperiji zla Srbiji da, ne samo bude ravnopravan politički sugovornik, nego Srbija taj hrvatski stav godinama višekratno zloupotrijebljava i iz dana u dan kojekave spodobe tipa Dačića ili Vulina s visine dijele lekcije Hrvatskoj kako treba voditi vlastitu unutarnju politiku. Da apsurd bude veći u doba vlasti Josipovića i Milanovića, Hrvatska je samoinicijativno tehnički pomagala Vladu Srbije slanjem seta kompletnoga prijevoda teksta zakona EU i svih poglavlja u pristupnim pregovorima. Ivo Josipović je Tadićevom veleposlaniku u Zagebu Cvjetičaninu dilao dokumenta o hrvatskim bojovnicima što su se u ratu borili i izborili za slobodu hrvatske države i hrvatskoga naroda, kojima bi po zamisli sluge Srbije, osobno Srboslavena Josipovića, Beograd trebao napraviti pakleni scenarij političkoga suđenja u srpskome mini Haagu u glavnome gradu Srbije. Tako je Ivo Josipović tim činom veleizdaje i pokušaja pretvaranje Hrvatske u srpsku koloniju i definitivno dobio pseudonim Jovo Josipović. Onaj dodatni pseudonim, recimo Jusuf Jusufović, također je zavrijedio kad je odličjem kneza Branimira nagradio i samoga iznenađenoga dokazanoga neprijatelja i progonitelja Hrvata Ejupa Ganića. Ovakvom nepromišljenom i nerazboritom politikom popuštanja Srbiji u razdoblju nakon okončanja ratnih sukoba, poglavito za vladavine dvojice otvorenih srbofila Mesića i Josipovića, u vremenu poslije 2000. godine, Hrvatska je Srbiju vratila iz nokdauna, umjesto da do kraja dotuče u miru političkim sredstvima grogiranoga i ratnim porazima dobrano uzdrmanoga neprijatelja. Hrvatska se zahvaljujući plejadi politički nesposobnih lidera nakon 2000. godine, sve do pada s vlasti Josipovićeve, Milanovićeve i Pusićkine klike, našla u defenzivi u odnosu na Srbiju.
Zakletom protivniku se nikad tako ne smije prepustiti na olak i jeftin način politička inicijativa. Dapače, sa Srbijom Hrvatska u miru mora razgovarati diplomatskim metodama, jednako čvrsto i odlučno kao što je to činila i ratnih devedesetih. Jer, Srbija jedino i razumije takav stil političke borbe. Samo je oštar, jak i tvrd hrvatski stav može primiriti. Sve drugo Srbi i neće i ne mogu i ne žele razumjeti. To vrijedi i za sizifovske pokušaje i bilo koje druge države što vodi bilo koju vrstu političkih pregovora sa Srbijom, bilo da se radi o manjem ili većem političkom čimbeniku u Evropi i diljem svijeta. Srbija umišlja u vlastitoj samoobmani tobožnje mesijanske uloge u svijetu da je doista “izabrana država,” kao i da su Srbi “izabrani narod.” Takvi paćenici onda svaki znak dobre volje, dobrodušnosti i velikodušnosti bilo kojega drugoga naroda i bilo koje druge države, a ne samo hrvatske države u političkim relacijama sa srpskom državom, shvaćaju na svoj bolesni način. U biti Srbi tad i razmišljaju u stilu: “Eto, svi oni su dobri i pažljivi s nama, jer, iako smo vojno i politički poraženi devedesetih, ipak smo mi Srbi, zapravo gospodari svijeta i cijeloga kosmosa. A, svi nam podilaze i velike i male zemlje, jer znaju da imamo tajno Teslino oružje i da možemo uništiti cijeli planet ako hoćemo. I svi nas se plaše i zaziru od naše moći, ma jači smo mi i od Rusa i od Amera zajedno. Nitko nam ništa ne može. Mogu samo da nas mrze oni što nas ne vole…” Tako otprilike ide i onaj poznati refren Milorada Dodika, banjalučkoga duduka na mitingu održanom jesenas u Banjaluci.
Zna se kakve drastične mjere preodgoja treba poduzeti prema takvima koje je zahvatila epidemija zarazne bolesti. A, ako odbijaju liječenje, onda ostaje još i ono što je iz raja izašlo. Batine su terapijska metoda što na takve agresivne pacijente najbolje i najučinkovitije djeluje. Djelotvornost te oprobane metode nad agresivnim barbarima s Istoka polučila je odlične rezultate i dalo vrlo pozitivno iskustvo u prosjeku na svakih posljednjih pedeset godina. Ovakav oštar i čvrst pristup Srbiji bi morala imati svaka vlast Hrvatske, želi li Hrvatska u miru nositi oreolu ratnoga pobjednika nad Srbijiom i njezinom osvajačkom politikom, čiji se zloduh s najsvježijim natruhama četničkih protuha iz Srbije osjeća još uvijek i tako je i dalje prijetnjom svim susjedima Srbije, pa tako i Hrvatskoj.Tako se stječe dojam kako se u ratu poražena Srbija u razdoblju poraća ponaša kao da joj je i dalje njena voljena Srboslavija politički živa i da se ona osjeća pozvanom soliti pamet svim susjedima kako treba voditi politiku doma, fantazirajući unedogled i sa frazama, dječjim forama i fazonima o obnavljanju nekoga izmišljenoga regiona, jugosfere, zapadnoga Balkana. Sva ta naoko diplomatska akrobacija Srbije je prosto gimnasticiranje riječi, jer sva ta srpska igra “zanimljive geografije” i egzibicije riječima i izrazima je kamuflirana srpskom težnjom za obnovom srpske političke dominacije na prostoru pokojne SFRJ.
I u toj igri Srbi računaju na političkoga pokrovitelja iz Rusije, kao svoga ključnoga aduta u guranju svojih velikodržavnih interesa i vjeruju kako bi se vremenom i mogućom promjenom geopolitičkih odnosa u svijetu Rusima mogli priključiti negdašnji srpski saveznici iz svjetskih ratova Francuzi i Englezi. Za sada su im Amerikanci kao najveća svjetska sila kost u grlu i to remeti sad srpski plan, no oni ne odustaju od svoje megalomanije i mitomanije.
U prilog tome kako su Srbi uporni, nevjerojatno tvrdoglavi i do granica iracionalnoga, neobuzdani u svome kleptomanskom posezanju za hrvatskom zemljom, ilustrira postojanje fantomskoga “Biroa Vlade RSK u progonstvu,” registrirane u strogome središtu Beograda.  sjedište fantomske “Vlade RSK u progonstvu” je u samome srcu Beograda u Zmaj Jovinoj ulici. Imaju i svoj sajt na internetu i jasno svu logističku potporu četničkoga režima u Srbiji. Vlasti u Hrvatskoj na tu tešku provokaciju velikosrpske bagre iz Srbije mudro šute, umjesto da su slučaj internacionalizirali i bezuvjetno zatražili od Srbije ukinuće fantomskoga Biroa RSK u Beogradu, ili u slučaju daljnjega inata pomahnitale šumadijske države, trenutačno Hrvatska mora staviti suspenzivni veto na sve buduće pregovore velikodržavnih Šumadinaca i Pomoravaca o pristupanju EU. Ovako, oni se i dalje bahate, šalju pisma i dopise u Zagreb s ultimativnim zahtjevima da im Hrvatska ustavno omogući stvaranje neke nove četničke paradržave usred Hrvatske. Sve to pišu i potpisuju hulje i probisvijeti tipa okorjeloga ratnoga zločinca Mirka Jovića i njemu sličnih bandita i razbojnika. I umjesto da nakon takvoga izazova Hrvatska od gedžanske države Šumadije iliti Srbije, istoga trena zatraži neodložno izručenje svih četničkih provokatora iz Beograda i cijele šumadijske državne, vlasti u Zagrebu šute i ignoriraju veliki skandal u režiji službene srbijanske politike. Razvidno je kako se Biro fantomske RSK u ulici Zmaj Jovinoj u Beogradu ne bi tako drsko i bezobrazno ponašao da nema zdušnu potporu, kako Beograda, tako i Moskve. U preslagivanju kockica u mozaiku političkih igara i spletki Srba i Rusa, nije nimalo teško pronaći odgonetku navodne zagonetke o pozadini nametljivoga i nasrtljivoga ponašanja četničkih odmetnika iz Hrvatske sa aktualnim prebivalištem i boravištem u Srbiji. Ne jurišaju oni na barikade bez svojih srbijanskih i ruskih patrona iz zaleđine. Da im nije njih, bili bi mirni kao bubice i ne bi ni pomišljali na osnutak nekakve “Vlade RSK u progonstvu,” već bi na koljenima molili Hrvatsku za oprost nakon svoga zla što su ga počinili u Hrvatskoj. I ovakva događanja su samo još jedna potvrda kako se velikosrpska agresija na Hrvatsku odvija i u mirnodopskim uvjetima, a četničke vlasti fašističke i nacističke šumadijske države nedvosmisleno stoje iza ovakve nečuvene i u okvirima svjetske diplomacije nevjerojatne političke agresije na Hrvatsku.
Tim činom šumadijsko – pomoravski pašaluk na djelu pokazuje kako i de facto i de iure ne priznaje kao političku stvarnost sadašnje državne i međunarodno priznate granice Republike Hrvatske, jer smisao i politički planovi, ideje i ciljevi “Vlade RSK u progonstvu” sa sjedištem u Zmaj Jovinoj ulici u najstrožem centru Beograda govore nam i jasno poručuju kako i službena srbijanska vlast ratnih zločinaca Vučića, Nikolića, Dačića, Vulina i vođe im iz sjene Šešelja, sadašnje državno razgraničenje Hrvatske i Srbije smatra privremenim stanjem, a trenutni mir između Hrvatske i Srbije gledan iz takvoga neprikrivenoga ratobornoga kuta političkoga pogleda Srbije na susjeda Hrvatsku, iz perspektive šumadijsko – pomoravskoga pašaluka sa sjedištem u Beogradu, tek se ima smatrati samo nešto duljom fazom primirja. Je li se itko upitao koliko Srbija iz svoga godišnjega proračuna izdvaja za djelovanje protuhrvatskoga “Biroa RSK u progonstvu” u Beogradu, dok Vučić kao papiga i neka pokvarena gramofonska ploča samo budale i kompletne idiote može lagati o mirotvorstvu i miroljubivosti agresivne Srbije, na čijem je čelu upravo on kao dokazani i najveći manijak i psihopat u srbijanskoj aktualnoj politici.
Iz prizme Srbije ovo se stanje privremenoga zatišja pred neku novu buru, koju priželjkuju Srbi i Srbija, nikako ne može tretirati epohom istinskoga hrvatsko – srpskoga mira, najmanje i zrna minimalne doze iskrenosti od strane lažljive, lopovske i pokvarene srbijanske države za stvaranjem bilo kakvih dobrosusjedskih odnosa Srbije sa Hrvatskom na temelju ravnopravnih i ljudskih odnosa povjerenja i uzajamnoga poštivanja dvije države i dva naroda.
Dragan Ilić
HOP