Ruski institut za molekularnu genealogiju oborio znanstvenim dokazima sve srpske povijesne krivotvorine

0
13837
Ruski znanstvenici dali su razmjerno veliki obol u konkretnom razobličavanju srpskih kvaziznanstvenih umotvorina kojima neumorno i uporno obasipaju svijet.
Na temelju obimne analize haplo grupe I2 a2, što u najvećoj mjeri pripada dinarskom tipu čovjeka, Rusi su ustvrdili da je to glavna genetička značajka ljudi cjelokupnog hrvatskog etničkog i povijesnog prostora u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i u Crnoj Gori. Ruski znanstvenik i stručnjak za oblast molekularne genealogije Vadim Verenič zaključuje kako izvorna je hrvatska haplo grupa I2 a2, osim u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori kao apsolutno dominantna u sve tri države, prisutna još i u širokom pojasu Karpata, te u Poljskoj i Ukrajini. Vadim Verenič je napravio usporednu analizu tablica haplo grupe R1a i I2 a2, te potom izveo i jedinstvenu kombinaciju dvije haplo grupe objedinjene u cjelinu. I tako na ljestvici grupe R1a rezultati izgledaju ovako:
Poljaci 57, Bjelorusi 50,9, Rusi 53,1, Ukrajinci 44, Česi 36,9, Slovaci 38, Mađari 25,6, Slovenci 38,7, Hrvati 41,7, zatim svi stanovnici Bosne i Hercegovine po ruskom kriteriju razvrstani u dvije skupine i to kao Bosanci 46,5, Hercegovci 66 i kraju još i Srbi 31 i Makedonci 29,1. Na sljedećoj tablici kombinacija haplo grupa I1a2 i R1a1, stvari postaju jasnije i vidljivije i golim okom i bez matematičkih operacija brojevima. Na toj tablici sabrane dvije haplo grupe I2a2 i R1a1 daju sljedeće rezultate: Bosna i Hercegovina 50 + 63,5, Hrvatska 42 + 71, Srbija 34,5 + 49,5, Rumunjska 26 + 44, Slovenija 22 + 56,5, Ukrajina 21 + 64, Bjelorusija 18 + 67, Mađarska 15 + 47,5, Rusija 10,5 + 56,5, Slovačka 10 + 52 i Poljska 9 + 64. Od posebnog su značaja ove cifre navedene kao druge po redu jer zbrajaju haplo grupe I2 a2 i R1 a1. Iz toga je razvidno da Hrvatska ima koeficijent 71, te su joj najbliže po ukrštenoj haplo grupi Bjelorusija sa 67, Poljska sa 64 i Bosna i Hercegovina sa 63. U tom rangiranju je Srbija na temelju svestranog i dugogodišnjeg istraživanja ruskih znanstvenika genetski najbliža Rumunjskoj i Mađarskoj. Jer, Srbija ima drugu i odlučujuću kolonu kombiniranih haplo grupa s koeficijentom 49,5, Mađarska ima 47,5, a Rumunjska 44. Nema dvojbe da bi im u društvu bila i Bugarska da su je Rusi uopće analizirali, ali i ovako izvedeno istraživanje nedvosmisleno potvrđuje da su Srbi i genetskom strukturom posve drukčijeg sklopa od Hrvata, iako oni uporno, tvrdoglavo i bez ikakvog uporišta u znanstvenim dokazima već desetljećima unatrag pokušavaju uvjeriti cijelo čovječanstvo u svoje beskrajne laži, na kojima onda grade svoje dobro poznate povijesne krivotvorine svake vrste, kao i propale velikodržavne projekte.
 Neprijeporno je kako će i ovakvo ruskog znanstveno otkriće, smješteno u njihovom institutu znanosti u Moskvi, biti pravi glogov kolac zabijen u srpsku riznicu laži, prevara i podvala. Ni stari, ali ni novi povijesni orisi realno ne idu Srbima kao privitak u stalnim i bezgraničnim tlapnjama da su bili posvuda i da je suvremena civilizacija potekla od njih. Tako krivo Srbi uče totalnim neistinama djecu u školama i tako siju možebitno novo sjeme zla u svome okružju. Jer, novi naraštaji odgojeni su na istim lažima kojima su stariji Srbi kretali u osvajačke ratne pohode prije četvrt stoljeća. Srbima je svakako najbolnije to što ih u ranom srednjem vijeku ruski povjesničari gotovo nigdje i ne spominju, niti kao zasebno pleme, a kamoli narod. Srbi su mlada nacija, produkt druge polovice devetnaestog stoljeća i teško im je prihvatiti tu spoznaju kao jedinu i pravu istinu. Još im je najteže suočiti se sa činjenicom da njihovi voljeni uzori Rusi za hrvatsko ime i za hrvatski narod i državu znaju još i prije doseljenja Hrvata na današnje prostore u sedmom stoljeću. Jer, ruski povjesničari čuvaju u svojim arhivama i u Moskvi i drugdje po Rusiji da se ime naroda Hrvata javlja već u drugom stoljeću. U doba vladara Tanaisa živjeli su Hrvati sve do uliva Dona u Azovsko more. Ime Horvat ( Choroathou ) zabilježeno je još za vladavine Tanaisa Savromata Drugog ( 174 – 210 godine nove ere ), onda i u doba njegovoga nasljednika na tronu Riskuporida Trećeg ( Rescuporides ), koji je vladao od 210 – 228. godine, a nakon njega i vladara koji je vlastitim imenom Horvat bio nositelj vladarske titule i punim imenom i prezimenom bio je Horvat Sandarsiev (Choroathos Sandarsion ). No, hrvatsko ime se i poslije toga pojavljuje, opet znatno prije velike seobe naroda Europe u sedmom stoljeću kad i Hrvati dolaze 626. najprije na obale Jadrana, onda i diljem kontinentalnih i prostranih područja od srednjeeuropskog panonskog podneblja, preko cijele današnje Bosne i Hercegovine i na krajnjem jugu Mediterana sve do ulaza u Otrant i krajnje točke hrvatskih južnih predjela kod grada Valone na samom jugu današnje Albanije. Ime Hrvata sačuvano je i u sarmatsko – alanskim zapisima u vrijeme pedesetogodišnjeg postojanja Bosporskoga carstva. I tako se za ime Hrvata znalo i u doba vladara Bosporskog carstva Teirana ( 275 – 279 ), Totursa ( 285 – 310 ) i Radamsada ( 309 – 322 ). I sve podrobnije o tome može se pronaći u djelu Totur – Basileus Bosporskog carstva. Još dodajmo kako ruski povjesničari ističu da je kod plemena Alana na Kavkazu bio običaj da nose srednje ime Horvat, a Rusi to dovode u vezu zajedničkih korijena s precima današnjeg iranskog naroda koji je i tada tamo obitavao. Hrvatsko ime ostalo je uklesano i sačuvano i u arheološkim kamenim iskopinama današnjeg Irana. To tvrde i ruski povjesničari. I u znamenitom djelu Konstantina Porfirogenita “De administrando imperio” ( “O upravljanju carstvom”) stoji jako bitna pojedinost, koju srpski povjesničari uvijek preskaču i prešućuju. No, eto, nije promaklo Rusima da u toj knjizi bizantskog slavnog povjesničara piše da se Hrvatska sastoji od četrdeset županija kojima upravlja ban i da je banska titula kao vladarska poznata samo u hrvatskom narodu i nigdje više. Srbima se onda ostaje upitati otkud utemeljitelju dinastije Nemanjića Stefanu Nemanji titula velikog župana i kako to da je Srbija puna lokaliteta s imenom župa, sve do današnjih dana. Primjerice, Župski Aleksandrovac s poznatim brendom vina znano kao Vino Župa Aleksandrovac u blizini Kruševca, već prema blagom zemljopisnom istoku Srbije. Srbi nemaju ni odgovora o podrijetlu naziva Mačvanske banovine i Beogradske banovine, već duboko u srednjem vijeku do pred sami dolazak Turaka u te krajeve. U nedostatku dokaza, ostaje im samo izmišljati razne bedastoće. Zaključak je više nego jasan. I Rusi odlično znaju za hrvatsko ime i za postojanje hrvatskog naroda još od drugog stoljeća nove ere. Kroz stotinu godina to su već dva tisućljeća hrvatske nazočnosti na svjetskim zemljovidima i u povijesnim zapisima. S druge strane, ime Srba i Srbije pojavljuje utemeljeno u državnosti nacije se tek u posljednjih dvije stotine godina. Prije invazije Turaka to su bili Rašani i Raška bez ikakvih ozbiljnijih poveznica sa Srbima, što su Srbi političkom i kvaziznanstvenom promidžbom iskonstrurali u posljednja dva stoljeća. Na Srbima je doista teška zadaća u pokušaju negiranja sabiranja i oduzimanja brojeva. Htjeli bi Srbi uvjeriti cijeli svijet da  njihovih dvije stotine godina narodnog  postojanja traje više nego hrvatskih dvije tisuće godina postojanja na ovome planetu. Ali, to im je Sizifov posao, jer istina leži pohranjena na sigurnom mjestu u povijesnim arhivama od Rima do Moskve i od Carigrada do Londona.
Dragan Ilić