GLAS IZ WASHINGTONA
Tragična smrt Slobodana Praljka je posljedica nepravednih pritisaka međunarodne zajednice na Hrvatsku
U srijedu 29. studenog 2017. svjetska javnost, a posebno hrvatska, bila je šokirana dramatičnim činom koji se odigrao u dvorani Haškoga suda. Toga dana prije podne šest bosansko-hercegovačkih Hrvata, koji su se, zbog optužbe za zločine nad muslimanima u Bosni i Hercegovini, 5. travnja 2004. dobrovoljno predali Haškom sudu, a u svibnju 2013. prvostupanjskom presudom bili osuđeni na 111 godina zatvora, ušli su u Hašku sudnicu da saslušaju konačnu presudu petorice sudaca žalbenoga sudskog vijeća. U grupi optuženih bili su Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić. Optužnica ih je teretila za pojedinačnu i zapovjednu odgovornost, podijeljene u tri točke, a te su: teška povreda Ženevske konvencije, kršenje zakona i običaja ratovanja, te zločini protiv čovječnosti.
Poslije podne, nakon izrečene pravomoćne presude, od njih šestorice samo pet ih je izašlo iz sudske dvorane, dok je šesti u vozilu hitne pomoći bio prevezen u obližnju bolnicu. General Slobodan Praljak, nekoliko sekunda nakon što je mirno saslušao potvrdu svoje presude s kaznom od 20 godina zatvora, svoje neslaganje s presudom uputio je petorici sudaca ovim riječima: “Suci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac! S prijezirom odbacujem vašu presudu”. Bočicu s otrovom, koju je držao u rukama kao što dijete drži igračku, prinio je ustima i iz nje popio otrov. Nakon toga, mirno je sjeo na stolicu i previjajući se u grčevima boli uspio izreći, “popio sam otrov”. Suci su pilatskim pogledom nekoliko sekunda buljili u njega, a nakon toga jedan u drugoga, kao da su tim pogledima, uz njegovo odobrenje, željeli odbaciti osobnu krivnju i svijetu dati na znanje da su oni samo plaćeni izvršioci političke odluke moćnih međunarodnih čimbenika, koji su potvrđivanjem ove presude željeli osuditi Hrvatsku za agresiju na Bosnu i Hercegovinu i time ukaljati hrvatsko ime i posijati novo sjeme nepovjerenja između Bošnjaka i Hrvata.
U sudu je nastao kaos, ljudi su bili u šoku, no predsjednik žalbenoga sudskog vijeća Carmel Agius nije prekinuo suđenje, već je poput dobro izvježbanog glumca, bez osjećaja moralne odgovornosti, samilosti i srama, nastavio s izricanjem presude ostalim Hrvatima, koji su u tom trenutku više mislili na svoga prijatelja i kolegu generala Praljka nego na sudsku presudu i svoju vlastitu sudbinu. Taj završni i “pobjedonosni” čin haških sudaca ubrzo će se pretvoriti u njihovu osobnu životnu moru, koja će ih progoniti pitanjem, da li je Slobodan Praljak uistinu bio ratni zločinac ili obična žrtva međunarodne zajednice koja je presudu šestorice Hrvata iskoristila za osudu Hrvatske.
Dva sata kasnije general Praljak je preminuo u bolnici. Ispijanjem otrova on je javno potvrdio da radije prihvaća smrt nego li nepravednu osudu. Njegov posljednji krik, izrečen riječima, “suci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac! S prijezirom odbacujem vašu presudu”, ostat će upamćen kao njegov nadgrobni epitaph.
Slobodan Praljak je bio uvjeren u svoju nevinost. Na Haškom sudu 2011., u svom završnom obraćanju sucima i tužiteljstvu, s gnušanjem je odbacio optužbu u kojoj ga je tužiteljstvo teretilo i usporedilo s nacistima. Takva je optužba Praljku, koji se smatrao pripadnkom tzv. antifašističkog kruga, bila šokantna i neprihvatljiva. Praljak je shvatio kako je ona jednako glupa i neopravedna kao što su bile i sve druge optužbe onih koji su u obrani Tita i njegove Jugoslavije nazivali fašistima i nacistima Hrvate koji su bili za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Poput mnogih Hrvata, i on je, ali tek u vlastitoj optužbi i osudi, uspio doći do ispravnog zaključka, da je prilijepljvanje fašističke i nacističke etikete Hrvatima koji se bore za svoju slobodnu i nezavisnu državu, bio i ostao jedini argumenat onih koji su bili za Tita i njegovu Jugoslaviju. Praljkova presuda i tragična smrt najbolji su dokaz da haški suci nisu nimalo držali do njegovih ljudskih prava ni životne sudbine. I zato je njegovo inzistiranje da mu se dadne prilika da svoju nevinost potvrdi činjenicama bilo uzaludno. Praljka je, kažu njegovi odvjetnici Nika Pinter i Božidar Kovačić, najviše povrijedila činjenica što Sud nije uzimao u obzir dokaze koje im je on nudio, stotine dokumenata u kojima se tražila odgovornost pripadnika HVO-a, tisuće prijava koje su suci jednostavno ignorirali.
U očima sudaca činjenice su bile nevažne, jer je optužena šestorka bila puki izgovor za pucanje u metu, a meta je bila Hrvatska. Kao što je Tito nakon rata vjerovao da se ubijanje nevinih Hrvata moralo dogoditi kako bi se zadovoljilo Srbe, tako su i haški suci povjerovali da je, zbog budućeg mira na balkanskom prostoru, potrebno izjednačiti hrvatsku obranu sa srpskim napadima, hrvatske branitelje sa srpskim napadačima i ubojicama i uvjeriti bošnjačko političko vodstvo i puk, da je Hrvatska izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu, kako bi se time otupile oštrice mržnje između Bošnjaka i Srba. No, povijest je potvrdila da je mišljenje Josipa Broza Tita i njegovih jugokomunista o potrebi ubijanja nevinih Hrvata, kako bi se zadovoljilo Srbe i spasilo Jugoslaviju, bilo ne samo nemoralno i zločinačko, već za Jugoslaviju i smrtonosno. Isto tako, budućnost će pokazati da je haško izjednačivanje hrvatske i srpske odgovornosti za rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, povijesno netočno, nemoralno i nepravedno, a presuda Hrvatskoj, da je izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu, kontraproduktivna i politički veoma opasna. I zato hrvatska vlada ima legalnu i moralnu dužnost službeno upozoriti međunarodnu zajednicu da ni ona ni hrvatski narod nikada ne će prihvatiti odluku haških sudaca o agresiji Hrvatske na BiH i o postojanju udruženog zločinačkog pothvata.
Istaknuti hrvatski političar i povjesničar dr. Zlatko Hasanbegović je dobro uočio zlu namjeru i cilj haške presude i zato je na inteligentan i razborit način upozorio na njenu opasnost. “Niti jedna presuda Haaškog suda ne može pobiti temeljnu istinu da odgovornost za izbijanje rata snosi srpska politika u zajedništvu s JNA i sve ostalo, kako god sudili o tome, posebice nesretni i tragični bošnjačko-hrvatski rat su posljedica te temeljne činjenice. Hrvatsko državno stajalište može biti jedino takvo da se ne prihvate politikantske, pseudopovjesničarske i jednostrane interpretacije uloge hrvatske države koja se ne može reducirati samo na bošnjački rat već na elementarne činjenice od 1992. do 1995. godine” i dodaje kako ova presuda i njezin neprihvatljiv dio “o udruženom zločinačkom pothvatu koji ne odgovara povijesnoj stvarnosti” ne smiju biti podloga za hrvatsko-bošnjačke odnose… Svi oni koji će neodgovorno parazitirati na tim neprihvatljivim dijelovima presude potkopavat će temeljne interese i Hrvata i Bošnjaka, a time će potkopavati i samu Bosnu i Hercegovinu”.
Hasanbegović je također javno rekao da se haško sudište, a posebice njegovo tužiteljstvo, ponašalo kao instrument promjenjivih i licemjernih interesa onoga što možemo nazvati međunarodnom zajednicom. “To se u konačnici pokazalo Daytonskim mirovnim sporazumom i ustavno-pravnom legalizacijom Republike Srpske kojim se zapravo legaliziralo dokazani genocid i njegove političke posljedice koje je upravo dozvolio taj isti Haaški sud”, istakao je Hasanbegović.
U ime Hrvatske i hrvatskog naroda nepravednu hašku osudu presjednica Kolinda Grabar-Kitarović je javno osudila i odbacila. Ona smatra, poput većine Hrvata, da je ta odluka nepravedna, nemoralna i za Hrvatsku neprihvatljiva, jer je zasnovana na politici, a ne na stvarnim i dokazanim činjenicama. Predsjednica je priznala da je u Domovinskom ratu bilo primjera gdje su hrvatski pojedinci u obrani svojih ognjišta počinili zločine i da oni, bez obzira na opravdanost svoje borbe, trebaju odgovarati za počinjene zločine, ali da nitko, pa ni Haški sud, na temelju toga ne može osuditi Hrvatsku i hrvatski narod kao agresora, jer je Hrvatska jednako kao i Bosna i Hercegovina bila žrtva velikosrpske agresije.
Za razliku od hrvatske predsjednice, bivši predsjednik Stjepan Mesić, glumeći zastitnika i čuvara Ustavnog zakona Hrvatske, u potpunosti je prihvatio tu odluku kako bi opravdao svoje vazalsko ponašanje, dok je bio predsjednik Hrvatske, prema međunarodnoj zajednici i sudu koji je u njezino ime optužio Hrvatsku za agresiju na Bosnu i Hercegovinu.
Pritisnut javnom kritikom za svoj nečasni doprinos u izricanju nepravedne haške presude, Mesić je u javnoj izjavi rekao:
“Kao drugi izabrani predsjednik Republike Hrvatske u dva mandata poštovao sam i slovo i duh Ustavng zakona i u skladu s time i djelovao. Prema mojim saznanjima isto vrijedi i za vlade Republike Hrvatske. Dakle i ja kao čelni čovjek države i vlade poštivali smo ono na što nas je Hrvatski sabor obvezao. Svaku presudu svakoga suda, pa tako i ovoga u Haagu, može se propitivati iz perspektive pravednosti i pravičnosti. No, konačnu sudsku presudu valja poštivati i prihvaćati. Odbijanje presude znači nepoštivanje sudstva, a u konkretnom slučaju Haškog suda, značilo bi retroaktivno derogiranje Ustavnog zakona Republike Hrvatske.”
Kao pravnik g. Mesić bi trebao znati da odbijanje presude ne znači nepoštivanje sudstva već mogućnost da i najbolji suci, bez obzira na njihovu pravničku sposobnost i dobre namjere, mogu pogriješiti i donijeti nepravednu presudu. U Titovoj Jugoslaviji nije se smjelo dovesti u pitanje odluku suda, ali na Mesićevu žalost, Jugoslavije više nema.
Gospodina Mesića treba također podsjetiti da je upravo on taj, koji ne drži do suda ni sudske presude, a to je dokazao time što je davno prije Haškoga suda optužio i osudio Hrvatsku za agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Hrvatski sabor nije nikada Mesića ovlastio ni obvezao da radi protiv Hrvatske.
Haška presuda šestorici bosansko-hercegovačkih Hrvata na kaznu zatvora od 111 godina, a na poseban način osuda Hrvatske, posljednja je nagrada međunarodne zajednice bivšem predsjedniku Hrvatske, Stjepanu Mesiću.
No, Stjepan Mesić, nažalost, nije jedini unajmljenik onih kojima je smetala i smeta opstojnost hrvatske države. Ima ih, nažalost, dosta. Sve dotle dok u Hrvatskoj postoji jugokomunistički mentalitet u kojem je sasvim normalno veličati i slaviti ubojicu Tita, javno paradirati s petokrakom zvjezdom i javno osuđivati one koji se usude izreći, za dom spremni ili Bog i Hrvati, u Hrvatskoj će rasti broj jugototalitarca na koje neprijatelji Hrvatske uvijek mogu računati.
Svakom narodu, pa tako i hrvatskom, teško je priznati vlastite pogriješke i zločine, posebno kad su ti zločini počinjeni u obrani vlastite domovine. Nažalost, svaki pa i najmanji pokušaj priznavanja naših narodnih pogriješaka, čuvari Titove Jugoslavije koristili su za izmišljanje nepostojećih zločina s kojima su opravdavali eliminaciju naše narodne i državne opstojnosti.
“Poslije stvaranja nove, Titove Jugoslavije, nakon Bleiburga i jujgoslavenskih narodnih sudova, nije se moglo govoriti o Hrvatima kao političkome narodu koji bi trebao zauzeti stav prema svojoj prošlosti, nego o Hrvatima kao zatvorenicima, okrivljenicima, osuđenicima na smrt ili dugotrajne zatvorske kazne. To je, naime, bio hrvatski narod od 1945. do 1950. godine kad je Titova Jugoslavija fizički uništavala ili moralno lomila hrvatsku nacionalnu i političku elitu da bi obezglavila narod i ostvarila novoga socijalističkog, jugoslavenskog čovjeka. Ako je ikoji narod bio suočen sa svojom prošlošću, bio je to hrvatski narod od 1945. do 1950. godine. Plaćao je za zločine, pogriješke i nepravde, koje je počinio i još više za one koje nije počinio. Plaćao je i za političke odluke i poglede koje nigdje nisu smatrani kažnjivim djelom ili zločinom.” (dr. Ivo Korsky: Iz ideala u stvarnost, str. 344.)
U optužbama i osudama Hrvata na međunarodnom haškom sudu, mnogi Hrvati vide nastavak politike bivše komunističke Jugoslavije i pitaju se kada će jednom ta hajka na Hrvatsku prestati.
Predviđajući tu međunarodnu hajku protiv Hrvatske i hrvatskog naroda, dr. Korsky je napisao i ovo:
“Za hrvatski javni život bilo bi korisno kad bi se Hrvati, kao narodna zajednica, mogli slobodno suočiti sa svojom prošlošću, bez pritisaka nehrvatskih ili protuhrvatskih središta moći, jer je takvo slobodno suočavanje potrebno za izgrađivanje integralne slobode u novoj hrvatskoj državi.” (Isto, str. 345)
Šime Letina- pismo čitatelja
