Srpski parlamentarac van sebe- za Hrvatsku treba narodu zabraniti da navija!

0
4122
Posrbljeni i pogrbljeni Crnogorac Đuka Bizon prodaje stari srpski fazon, tijesan mu već široki i lažljivi dijapazon i arsenal gluposti i ludosti
Svi srpski stari saveznici Rusi, Englezi i Francuzi ili su već pali, ili će vrlo brzo pasti pred nepobjedivom, nevjerojatnom i neuništivom vojskom hrvatskih nogometaša. U Srbistanu, kao i u bratskim im raznim Bantustanima, Turkmenistanima, te ostalim Tunguzijama i takvim zemljama vragova od Tasmanije, smijenjuju se valovi očaja i tuge. Jedan od najvećih paćenika svakako je i Vladimir Đukanović, u Svrbiji poznatiji kao asimilirani crnogorski Svrbin. U narodu ga zovu nadimkom Đuka Bizon, budući je taj nenarodni zastupnik nazadnjačke i mračnjačke SNS stranke njegovoga predsjednika, ujedno i gospodara tame u Srbiji Aleka Muslijua, nadimak bizon zbog svojih 144 kilograma stočne vage, sve s njegovim svinjskim kostima, dobio upravo od žvalavoga drugara mu po mentalnoj bolesti Aleka Muslijua, djevojački Vuquicija. Prije su Đuku zvali od milja Đuka Čubaka, a nadimak je stekao još za školskih dana kad su ga redom tukli u školi svi vršnjaci. Nije ga tabao samo onaj tko nije htio, ili iz sažaljenja. Jedino ga nisu lemale djevojčice, premda ni to nije sasvim izvjesno. Onda se igrajući nogomet, barem u pokušaju, počeo mangupirati i kroz tu tipično fajtersku i mušku igru liječiti školske komplekse i traume.
Danas je Vladimir Đukanović prvi i samozvani cenzor medijske scene u Srbiji, a tip koji tako neumjereno srbuje i druge time umjetno vrbuje za ideju pripadanja propalome Srbistanu, sam se lažno nacionalno predstavlja. Crnogorac Vladimir Đukanović srami se u Beogradu svojih etničkih korijena, čas laže da je rodom iz Srijema, pa kad zaboravi što je jučer slagao, sutra zbori da je podrijetlom iz Bosne, a na koncu složi lovačku priču da je izvorni Srbijanac. To je pravi primjerak neuračunljivoga i u prostoru i u vremenu izgubljenoga kvazi Srbina, koji nam onako smijehotresno u video klipu emitiranom i na našem HOP portalu, a pod naslovom teksta “U Smrdiji navijaju za Ruse jer su Hrvati gori nacisti od Nijemaca” tako osebujnim rječnikom jednoga primitivnog i prostog srbijanskog opančara elaborira o svojoj mržnji iz strasti prema Hrvatskoj i Hrvatima. I onako zavaljen u ležaljku na sunčanoj plaži u Grčkoj taj srpski klaun meditira kao i svaki srbijanski Indijanac o pravdi i nepravdi, o dobru i zlu, o istini i laži. I to čini istim uvjerjivim autoritetom kao što bi uvjerljivo zvučao i glas i poruka Al Caponea ili Lucky Lucana. Što se drugo i može očekivati od takve uštve i hulje koja je noću kriomice skupa sa stranačkim lopovima, preklani opljačkala zgradu državne lutrije u samome srcu Beograda. Tada je Đuka Čubaka iliti Đuka Bizon, stekao i treći nadimak Đuka Moler, budući je ostalim pljačkašima iz razbojničke bande SNS-a pridržavao ljestve dok su krali lovu iz zgrade državne lutrije. Ne daj Bože da je pokušao stati n lojtre, jer od opljačkanoga blaga državne lutrije onda ne bi bilo ništa i ode mast u propast. I tako sad taj ljudski polufabrikat, što se ovih dana okomio redom na sve Srbe u Srbiji što bodre Hrvatsku na Mundijalu, još je na onome video klipu stavio i naočale za sunce da izgleda onako naoko pametniji i mudriji. Ne prolazi mu taj trik, jer čim zine i počene laprdati na pogana i prljava usta, to ima isti efekt kao da je progovorio prdežom na guzicu. Kao što nije žvaka za seljaka, nisu ni ekskluzivne sunčane naočale dušu dale za takve budale. Pošto Vladmir Đukanović alijas Đuka Čubaka, mozak mu popila svraka, pati od iste kronične i neizliječive bolesti kao i drugar mu i poljski i seoski zadrugar i klošar Alek Musliu, mi smo se porudili pronaći uzrok njegove historije bolesti. Kako je Đuka Čubaka iliti Đuka Bizon poznat kao redoviti gledatelj jedne lokalne i bezvezne sportske televizije u Beogradu pod nazivom “Sve o sportu”, a kraticom SOS kanalizacija, nije ni čudo što je rano obolio gledajući znanstvenofantastične priloge SOS kanalizacije o nepostojećoj slavi i izmišljenom nogometnom u umijeću Srba, tih čuvenih nogometnih antitalenata i neznalica, operiranih od talenta za taj sport. U audio i video arhivi televiziji SOS kanalizacije iz sredine 90 – tih godina prošloga stoljeća, našli smo jedan video uradak iz rubrike vremeplova ili “Kucamo na vrata zaboravljenih asova.” Vladimir Đukanović je odrastao na tim TV bajkama o Srbima kao tobožnjim nogometašima, no krajnje mu je vrijeme da promijeni dilera droge, ne bi li se barem pod stare dane vratio u normalu, spustio na zemlju i skužio da Srbi nikad nisu ni znali igrati nogomet. Evo sad i toga legendarnoga priloga TV SOS kanalizacija, snimljenog koncem 1994. godine. Autor intervjua s izbornik nogometne reprezentacije pokojne Srboslavije Muflonom Muflonićem je ravnatelj te tragikomične televizije Svrabiša Tokmačević. Podsjetimo, Muflon Muflonić, najveći mešetar YU nogometa bio je u dva mandata propalim izbornikom bivše Srboslavije na Mundijalima u Njemačkoj 1974. i Španjolskoj 1982. godine, a kao čovjek projiciran u kulorarima i salunima UDBE, kao tad zlokobne sudbe, trenirao je i dva državna projekta u Jugoslaviji i Španjolskoj, dakle Crvenu zvezdu i Real Madrid. Pogledajmo sad koje trave je u mladosti pušio Đuka Čubaka alijas Đuka Bizon, gledajući i slušajući naredni smijehotresni intervju Svrabiše Tokmačevića s Muflonom Muflonićem.
Svrabiša Tokmačević: “Imam veliki užitak pozdraviti Muflona Muflonića, saveznog kapetana nogometne reprezentacije Jugoslavije. Evo, došao je i taj svečani trenutak kad će nogomet ponovno zakoračiti u svijet, kad će nogomet prvi presjeći bodljikavu žicu sportskih snakcija od strane UN-a prema Jugoslaviji. Kako komentirate come – back našega nogometa na najveću scenu?”
Muflon Muflonić: “Znate što Svrabiša, povratak na nogometnu scenu nema cijenu koja se može platiti. Nogomet je uvijek bio ambasador sporta, a nogometaši ambasadori u kopačkama, pa očekujem da i sada tako bude.”
Svrabiša: ” Kako nadoknaditi zaostatak za vodećim zbog dugog odsustva?”
Muflon: ” Znate što, oni su svoju utrku istrčali s pojačanim vjetrom u leđa, ali ne mari. Bili su već na startu četiri puta bliže cilju od nas jer nismo ni sudjelovali. Prije nas su ušli na cilj u Švedskoj 1992. i Americi 1994, a razgaljena publika uvijek navija za šampiona, čak i kad lažira utakmice. No, i to je čar sporta, nogometa posebno.”
Svrabiša. ” Ima li ipak šanse da odemo u Englesku na EP 1996?”
Muflon: ” Za sada samo kao turisti, ali ako ne uspijemo, onda je to sportski terorizam bez presedana, jer nam suparnici svjesno bježe s megdana!”
Svrabiša.” Znači, ako nam ne daju natjecati se, onda je pukao nogomet u svijetu!”
Muflon: ” Nogomet ne može puknuti kao institucija u sistemu i izvan sistema, ali što je tu je, ako tako bude sudačka se ne poriče i to barem nije od jučer!”
Svrabiša: ” Nadamo se da će nogomet ipak pobijediti i da će međunarodna nogometna federacija staviti jugoslavenski nogomet u ravnopravan položaj.”
Muflon: ” Za dobrobit nogometa je da svijet i naš nogomet izvede iz zone sumraka u zonu šuta, a ne da se samozvani pobjednici ovako oholo ponašaju.”
Svrabiša: ” Za kraj, kad vam je u trenerskoj karijeri bilo najteže, ne računajući ovo današnje vrijeme?”
Muflon: ” Znate što, ne računajući banditsko protjerivanje iz Švedske 1992, za vrijeme igre, a na trenerskoj klupi, to je bilo u Španjolskoj 1982. Imali smo tim, nismo imali ekipu. Protiv Španjolske smo igrali jedan univerzalan nogometa, imali smo jednu dostojanstvenu i odgovornu igru, čak bih rekao ultraodgovornu i superobveznu, a kako ispade na kraju, posve bezveznu igru i iznimno glupu, blentavu i beskorisnu igru u oba pravca. Ali, sudac nas je pokrao, dosudio je penal neopravdano, iako je penal samo kada sudac svira. Poslije su me pljuvali u zračnoj luci u Surčinu, iako smo imali ponosnu igru. Ali, rekao sam tad, to kažem i sad: pljuvanje se vraća kao bumerang i ne bih ja bio pravi muflonić, što samo tako skromno mali  muflonić, nego veliki i najveći muflon, koji ima svoj rang, kada bih na pljuvanje vraćao istom mjerom.”
Neka samo neki oftamolog, recimo doktor Nale kupi večeras Đuki Bizonu na ljetovanju u Grčkoj, nove naočale. Za početak dobro je ako promijeni diopter, a dilera droge i trave uz taktove glazbe bosanske osrednje grupe iz Sarajeva “Plava rava zaborava” promijenit će vjerojatno lakše. I tako mu loše stoje onako debelog i kilavom gmazu one naočale promjera i oblika tegli za zimski leskovački ajvar. Tako hrabar kao zec paukova srca, mogao je kad je istinski bio mlad jedino i čuvati s babama i djedama ajvar, krastavac i kiseli kupus u podrumu, jer je bio vojno nesposoban, a sad samo još djeci može prodavati maglu da nikad u životu nije bio ništa drugo nego kurac od ovce. I kad večeras Vatreni lagano smažu Engleze i tako brzo kao što se pojede engleski zajutrak, dok Đuku Bizona iliti Đuku Čubaku, od silnoga stresa ne strefi radi toga šlog, prije nego i Francuzi dobiju u finalu od Hrvata udarac na travnjaku kao francuskim ključem po glavi, neka se Đuka Bizon u društvu glavnoga mu šefa Aleka Muslijua, utješi pjesmama za djecu i odrasle u izvedbi srpskih glazbenika. Najbolje će neznanje njihovih srpskih nogometnih kukavica, što su uvrijedila moćnu pticu orla, kiteći se njegovim imenom, oslikati stih pjesme srpksoga folk pjevača Saše Matića. On pjeva ovako u slavu srpske nogometne vrste, prepoznate pod novim i pravim nadimkom srpske nogometne “kukavice”, a ne suri orlovi. To su se Srbi nešto zabunili i previše napili kad su ime hrabrih orlova ukrali. “Neke ptice nikad ne polete, cijeli život čekaju na to”, to je refren pjesme srpskoga folk pjevača saše Matića, što najbolje oslikava nogometno neznanje srpskih nogometaša. Nebrušeni srpski nogometni dragulji šaljivo su, dapače više podsmiješljivo opjevani u prepjevu dječje pjesmice Dragana Lakovića: “Ečke tečke, dvije su mečke lindu – lindu – lar, uprtile Yxaku u šarenom džaku i od gora sa Čakora snijele na pazar… Nasred grada iznenada Shaquiri lut presječe im put… puška brum mečke drum, a iz džaka viknu Yxaka… srpkse mečke Đuka Bizone i Alek Musliju, izgore vam tur!” I doista i Đuka Bizon i Alek Musliju, djevojački Vučić, još su izgorjeli po glavi otkako ih onomad onako žestoko oplavi po glavi tandem Yxaka i Shaquiri. Od tad su potpuno potonuli srpski nogometni pastiri. Ostadoše i bez pastve, ali i bez stada ovaca da bleje, srbuju i vrbuju s njima zabludnjelima.
Iz Beograda D. Ilić
HOP