Srbija skriva značajnu ulogu Srba i pravoslavaca u NDH

0
8804

Kako bi se NDH prikazala kao država koja mrzi i progoni Srbe, današnja Srbija skriva značajnu ulogu koju su Srbi i pravoslavci imali u NDH te koliko su Srbi i pravoslavci bili ponosni na svoj doprinos svojoj domovini NDH. Od srpske javnosti se skrivaju činjenice da je podosta Srba  i pravoslavaca bilo aktivno u ustašama i vrhunskoj politici Nezavisne države Hrvatske. Naprimjer, veoma uvaženi član predsjedništva Hrvatskog državnog sabora Nezavisne države Hrvatske bio je dr Savo Besarović, inače bliski prijatelj Dr Ante Pavelića.

Članovi Hrvatskog državnog sabora u tom sazivu bili su Srbi  dr Svetislav Šumanović, vice-ban Hrvatske i Slavonije od 1903 do 1906 godine, te predsjednik Upravnog odbora Srpske banke iz Zagreba od 1929 do 1941. godine, kao i Uroš Doder. (Jozo Tomasevich, War and revolution in Yugoslavia 1941 – 1945. Stanford University Press, 2001) Kasnije, nakon propasti NDH, doktor Svetislav Šumanović je uspio emigrirati, a doktor Sava Besarović nije ni pokušavao bježati, jer je mislio da za to nema nikakvog razloga. Međutim, partizani su mislili drukčije. Doktor Besarović je osuđen na smrt nakon kratkog procesa održanog 16. jula 1945 godine pred “narodnim sudom”. Prema pozdanim svjedočanstvima i izvorima on je neposredno prije izvršenja smrtne kazne uzviknuo: “Imao sam čast da sam bio ministar u vladi Nezavisne države Hrvatske. Umirem kao Hrvat za svoju domovinu Hrvatsku. Živio doktor Ante Pavelić. Živio hrvatski narod!“ (“Hrvatska”, Buenos Aires, Argentina, 5. ožujka 1952). Ostao je veoma poštovan u ustaškoj emigraciji.

Ministar “bez lisnice” u Vladi NDH bio je i magistar farmacije Ljubomir Pantić, apotekar iz Bijeljine. On je u aprilu1945 godine utekao iz Hrvatske zajedno sa ostalim ustaškim glavešinama. Međutim, Ljubomir Pantić je shvatio da bi mogao biti lako uhvaćen i isporučen Jugoslaviji, odnosno izvjesnoj sudbini partizanskog “milosrđa”, pa je nekako uspio stupiti u vezu sa svojim uticajnim rođakom Rodoljubom Čolakovićem – Roćkom, jednim od Titovih najvjernijih pouzdanika. Nakon nepunih pet mjeseci provedenih u emigraciji Pantić se uspio vratiti u Jugoslaviju i predati komunističkim vlastima. Pošto je, kako je spomenuto, imao utjecajnog rođaka Rodoljuba Čolakovića – Roćka proveo je u zatvoru samo tri i po mjeseca, pa je nakon toga bez suđenja pušten da slobodno živi u Beogradu. Čak je dobio i državnu penziju. (Dennis Barton, Croatia 1941 – 1946, The Churchill History Information Centre, London, 2007)

Srbin, general Đuro Grujić, osoba od najvećeg Pavelićeva povjerenja, glavar glavnog stožera Hrvatskih oružanih snaga je na procesu pred Vrhovnim vojnim sudom u Beogradu, u septembru 1945 godine izjavio: ”Veliki broj Srba pravoslavaca je bio visoko pozicioniran u Hrvatskoj vojsci, a veliki broj civila, pravoslavaca i Srba svoju su obvezu prema državi odrađivali na druge načine. Dr Savo Besarović, pravoslavac, je bio ministar u vladi Nezavisne države Hrvatske. Desetak Srba – pravoslavaca zauzimali su itekako osjetljive pozicije u toj Vladi i toj hrvatskoj vojsci.” (Arhiva Vrhovnog suda FNRJ, Grujić i ostali, 1945, 2298/45)

Ko su bili ostali Srbi na tako važnim pozicijama u Nezavisnoj državi Hrvatskoj?

Fedor Dragojlov bio je general-pukovnik u Hrvatskoj vojsci, a u periodu od 1943 do kraja 1944 glavni zapovjednik Hrvatske vojske.

– General-pukovnik Fedor Dragojlov

Visoke položaje u vojsci Nezavisne države Hrvatske imali su i slijedeći Srbi: general Jovan Iskrić, general Mihajlo Lukić, general Miroslav Opačić, ustaški krilnik i general Dušan Palčić, general Milan Desović, zrakoplovni general Đuro Dragičević, te zrakoplovni general Milan Uzelac.
General Mihajlo Lukić

Zrakoplovni general Milan Uzelac
Veoma je interesantno da su nakon rata skoro svi pomenuti pravoslavni generali, odnosno Srbi generali u NDH prošli mnogo bolje od svih ostalih hrvatskih visokih dužnosnika te propale države.

General Đuro vitez Grujić osuđen je u Beogradu na smnrtnu kaznu i strijeljan je 24.rujna1945 godine.

Jovan Iskrić je umro kao penzioner 1961 godine u Zagrebu.

Mihajlo Lukić je osuđen na deset godina zatvora, od čega je odležao pet godina, a dalja sudbina mu je nepoznata.

Dušan Palčić je umro kao umirovljenik 1963 godine u Zagrebu.

Milan Desović je bio osuđen na dvadeset godina robije, ali je zbog lošeg zdravlja pušten 1960 godine. Iste godine je umro u Zagrebu.

Zvonimir Strimaković je izdržao svih dvadeset godina robijašnice Stara Gradiška. Tvrdoglavo je odbijao revidirati svoje stavove i pokajati se. Umro je 1974 godine u Zagrebu u 83 godini. Čvrst karakter! Svaka mu čast!

Milan Uzelac je bio u zatvoru oko dvije godine, pa je navodno pušten sa dugogodišnje robije na intervenciju iz samih komunističkih vrhova. Umro je 1954 godine u Zagrebu.

Đuro Dragičević je uspio pobjeći i umro je u Austriji.

Fedor Dragojlov je uspio pobjeći i umro je 1961 godine u Buenos Airesu, Argentina.

Od onih takozvanih „sitnijih riba “ mislim da svakako treba spomenuti poznatog ustašu-Marka Šarca. On je do Drugog svjetskog rata bio Srbin sa dna kace, a od nastanka Nezavisne države Hrvatske ustaša sa još dubljeg dna kace. Taj  je bio ustaški tabornik u Tornju i Pakracu, a kasnije logornik u Pakracu. Bio je čovjek od osobnog povjerenja pukovnika Maksa Luburića, u stvari njegova desna ruka za područje Pakraca, Lipika, odnosno Zapadne Slavonije. (Dane Pavlica, Stratišta oko Papuka i Psunja, Zavičajno udruženje Slavonaca, Beograd, 2007)

Marko Šarac je strijeljan kao ratni zločinac 1946. godine zbog niza počinjenih masovnih zločina nad svojom braćom i sestrama Srbima  u selima oko Pakraca. I dan danas ga se sjećaju poslijeratne generacije Srba i to ne samo onih iz Hrvatske, već čak i neki stariji Srbi koji žive ovdje u Australiji.

 

HOP